Snajperisti su ruke čiste
Kad govorim o dehumanizaciji, ne mislim, ili bar ne mislim isključivo, na filmove u kojima glumci namažu lica mrkom bojom pa viču „Allahu Akbar“ ili na direktni TV- prenos besa kad se političari okliznu o sopstveni jezik i nazovu nas „čovekolikim životinjama“.1 Ne mislim ni na nepogrešivo rasističke fraze koje nas prikazuju kao životinje, pa smo se tako „sjatili“ tamo ili nešto od nas „vrvi“ onde, ili smo „horde“ divljaka i zveri. Uostalom, ni meni kao pesniku nije strana estetizacija bestijarijuma.
Dehumanizacija nije samo sentiment (arogancija? neznanje? strah?) koji kolumniste i diplomate bez znanja arapskog nagoni da pišu samozadovoljne izveštaje (a zapravo klevetničke harange) o takozvanom regionu. Kad govorim o dehumanizaciji, ja govorim o nečem što je više implicitno ali je znatno štetnije, nečem što je institucionalizovano, govorim o praksi koju su usavršile naše najuglađenije ubice. Kad govorim o dehumanizaciji, mislim na to što Zapad odbija da nas pogleda u oči.
Mislim na oklevanje ili nesposobnost sveta da naše tragedije vidi kao tragedije a naše reakcije kao reakcije, mislim na uporni refleks da ono što je za nas normalno kategorizuje kao devijaciju. Elementarni nagoni (na primer, za preživljavanje, za samoodbranu) i osnovni postupci svojstveni živim bićima postaju luksuz na koji samo drugi imaju pravo. Dehumanizatori nisu samo vulgarni desničari i brutalni policajci, već politički najkorektnije ubice koje neće čak ni da nas pogledaju u oči pre nego što povuku obarač, pa pucaju hladno, bezlično, iz snajpera udaljenog stotinama metara. Snajperista, udaljena figura s ovlašćenjem da izbriše naš život a da mu se nije ni približila, postoji i bukvalno, na vrhovima naših brda i na krovovima naših kuća, i metaforički, u vladama i novinskim redakcijama. U toj stvarnosti, snajperistine ruke nisu krvave.
A snajperisti su svuda: to su podmukli novinari, birokrate beskičmenjaci, neupadljivi dželati, filantropi za koje naše tragedije predstavljaju rudnike zlata, televizijski voditelji koji te tragedije zamagljuju, misionari koji nalaze spas u našem umiranju, đavolovi advokati, smutljivci koji svuda navlače dimne zavese, beskrupulozni politički savetnici, aktivisti koji izigravaju lutkare, profiterska elita, elitisti među nama koji od nas traže da igramo kako oni sviraju, čiji je pogled na svet naš zatvor, samozvani intelektualci, klerici koji šapuću a trebalo bi da vrište, nakljukani proizvođači oružja i uprave univerziteta koje ih kljukaju, i pripadnici akademske zajednice koji, ogrezli u aroganciji, svesno šire pogrešna tumačenja, sakate Franca Fanona i Valtera Benjamina, poriču ljudsku prirodu i prkose čak i zakonima fizike ne bi li patologizovali naš otpor. U takvoj stvarnosti snajperistine ruke nisu krvave, ali brdo leševa koje on ostavlja za sobom raste.
Dehumanizacija nas je smestila izvan conditio humana, zapravo, katapultirala nas iz nje, i to do te mere da ono što je po svakoj logici čovekova prirodna reakcija na podjarmljivanje postaje neobuzdana i nerazumljiva praiskonska radnja ako dolazi s naše strane. Što neke ljude čini junacima nas čini kriminalcima. Nije dovoljno reći da smo krivi već samim rođenjem: naše postojanje pitanje je proste mehanike, a politika i procedure podsećaju nas na to da smo, nažalost, eto, rođeni da umremo. A mi u našem determinističkom hodu ka grobu jedni druge vidimo kao zlosrećne neznance, bez oslonca i bez budućnosti. Naš intelektualni doprinos, naše učešće u institucijama ograničeni su. S narodom Palestine („Palestincima“, kako nas zovu) ne može se povezati nijedan atribut, osim nekog koji nas osuđuje ili pasivizuje. Mi nismo ljudska bića, mi smo enigma, enigma koja izaziva bes, enigma koja izaziva strah, enigma koja svakim svojim postupkom izaziva optuživanje, i svaki naš sentiment nosi u sebi klicu pretnje.
***
Prvi susret s okrutnom realnošću kolonizacije nezaboravan je i neopoziv. Imao sam pet ili šest godina i gledao kako moja majka, krajnje neobično za to vreme, pokušava da nadmudri izraelskog ekspanzionistu tako što će prokrijumčariti meso ispod suvozačkog sedišta automobila koji je moj otac vozio iz Vitlejema nazad u Jerusalim. Nije mi bilo jasno zašto bi voće i povrće morali da se švercuju. Ili zašto moramo da prođemo vojnu barijeru. Ili zašto je otac vozio sa svojom plavom ličnom kartom između kažiprsta i srednjeg prsta. Nisam znao zašto je njegova lična karta plava ako je tetkina zelena. Ili zašto nas vojnici satima trkeljišu i zašto čak i u našim namerama traže razloge da nam stave lisice.
Dugo pre nego što sam razumeo, ili uopšte primetio, tu neravnotežu moći između kolonizatora i kolonizovanih, shvatio sam da u mom prisustvu ima nečeg nepomirljivog, da ne mogu tek tako da postojim a da nemam samo za mene skrojeno objašnjenje koje bi to opravdalo, da nemam neku vrstu narativa. Svaki komšija imao je narativ, svaki drug iz klupe. Neki od nas bili su interno raseljeni, neki za svu večnost osiromašeni. Naši narativi zapravo su nam služili da racionalizujemo naše mesto u svetu, ili nepostojanje tog mesta – našeg mesta, u svakom smislu te reči.
Posledice dehumanizacije, šokantne i suptilne, ne otkrivaju se samo u tome kako nas drugi vide nego i u tome kako sami sebe vidimo. One su vidne među ljudima i među zajednicama. One zadiru u intimu. Brutalnost dehumanizatora ulazila je za nama i do dnevnih soba, oblikovala predstavu koju imamo o sebi samima, način na koji vaspitavamo svoju decu i gradimo svoje institucije. Preplavila je naše redakcije i univerzitete. Provalila u naše u bogomolje. Uništila nam bolnice. I ispunila nam srca zebnjom, stalnim oprezom, uvežbanim strahom koji gromoglasne objave pretvara u anonimni šapat.
Tokom celog detinjstva gledao sam kako ljudi oko mene (moji roditelji kod kuće, prodavci grnčarije i suvenira u Starom gradu, turistički vodiči i taksisti) recituju napamet naučene uvode u svoju priču, kao da treba da preduprede optužbu koju očekuju. Ništa od svega toga nije se odvijalo na našem maternjem jeziku. Tim smo se napornim sportom bavili izvan arapskog, kad bi nas neki el ajanib, „stranci“, počastvovali svojim prisustvom. Ajnabi je mogao biti bilo ko: diplomata u poseti, radoznali aktivista, perverzni turista, prevarant s Long Ajlenda,2 „pastiri po pustinji“.3 Bilo ko ko ne poznaje naš neverbalni jezik migova i podrugljivog smijuljenja, ili, još gore, bilo ko kome je on sumnjiv. Uvek u defanzivi, mi sebe definišemo preko onog što nismo, a ne preko onog što jesmo. Upravo to stanje, nesnosno do bola, Palestinac je rođen da preokrene.
***
Ovde na Zapadu (ma šta „Zapad“ u poslednje vreme značio), bilo na TV-ekranima, na univerzitetima, u nadleštvima ili u kolektivnoj uobrazilji, Palestinci postoje u lažnoj, ali strogoj dihotomiji: ili smo žrtve ili smo teroristi.
Oni koji važe za teroriste nikad ne dobiju priliku da govore u svoje ime i retko kad, ili nikad, mogu da računaju na korektnu proceduru.4 Oni su bezmalo mitska bića, nešto iz priča strave i užasa: zli vukovi čupavih obrva, oštrih kandži i zastrašujuće nekorektne politike. Lutaju ulicama i mrmljaju na agresivnom arapskom, ponekad čak i Kuran čitaju, i samo vrebaju priliku da opljačkaju i pobiju sve što vide. Pazite se, namerili su se na vas. Sakrijte svoje žene, sakrijte svoje avione, sakrijte svoje ljudske štitove. Mnogi koji sad čitaju ove reči mogu već da zamisle koga opisujem, i možda nije preterano reći da s takvim slikama povezuju ozbiljna osećanja i sećanja. Oni među nama koji važe za teroriste ne mogu biti predmet žaljenja.
S druge strane, oni koji su žrtve, ili kojima se priznaje status žrtve čak i ako možda nisu uspeli da umru, ponekad dobiju mikrofon i treba nešto da kažu. Međutim, cena za to je visoka. Treba najpre ispuniti neke preduslove. Palestinske žrtve moraju biti ranjene i slabe: suviše ranjene da bi mogle da se bore, suviše slabe da bi podizale one čupave obrve ili se mrštile. A ako su nekog izgubile pa su u žalosti, to mogu biti samo udovice što kukaju i čija je bol toliko neobjašnjiva da se ne može staviti u kontekst, to mogu biti siročići koji u umrlicama svojih pobijenih roditelja nikako ne mogu da vide šta piše u rubrici „uzrok smrti“. Njihovi bolni krici postoje izvan istorije i politike, o njihovim se povredama izveštava a da se ne pominje ko je za njih kriv.
Ako se poziv da nešto kažu uputi Palestincima koji su nekad bili vukovi, oni sada moraju biti krotki i s izvađenim očnjacima, i samo u agoniji zavijaju na mesec.5 Oni se nikad ne zaleću niti napadaju, a još manje love u čoporu. Ako i govore u svoje ime, smeju da pričaju samo lične tragedije. Nikakva politička ideologija ni, sačuvaj Bože, nacionalističke ambicije ne smeju im biti motiv: oni moraju da ostanu individualisti, nikad ne smeju da se zalažu za zajedničku stvar i nikako ne smeju da budu deo organizovanog kolektiva. Njihov cilj sme da bude samo ublažavanje humanitarnih kriza, a one se, poput zemljotresa i pomračenja Sunca, odigravaju sasvim izolovane od događaja u svetu.
Naš odgovor na tu dihotomiju, tačnije, naš odgovor na to što nas optužuju za terorizam, što smo izbačeni iz conditio humana, oduvek je bilo da se koristimo apelovanjem, nizom taktika za kreativno zastupanje naše stvari, i da pri tom neprestano pokušavamo da ispunimo pomenute uslove. Kad osvojimo te uslove, Palestinci će čarolijom, čudom, konačno moći da umaknu strogo definisanoj kategoriji terorista i da utočište nađu u još užoj: u kategoriji žrtve.6
***
Stavi svoju glavu među ove glave i pozovi dželata.”
Levantinska poslovica7
Lopov drži u ruci sudijski čekić, lažov ima diplomu iz žurnalistike, a kasapinovi noževi finansiraju se javnim sredstvima. Ljudi koji se bave politikom apelovanja shvataju, ponekad nevoljno, često bez glasnog protesta, da našim svetom vladaju hijerarhije i carevi koji to ne rade u našu korist. Većina ionako prihvata kao prostu istinu da je svet postavljen naglavce. Da obični ljudi mogu promeniti svet nije verovatan scenario. Moć je, kad se stvari tako gledaju, nešto nepromenljivo, neizbrisivo, u kamen uklesano, a ne neka nametljiva ali klimava kuća izgrađena na pesku. Na tvrdom, utvrđenom pesku, pesku od milijardi i milijardi dolara, ali, ali!, ipak pesku.
Ko ima ovako aksiomatski pogled na moć, politiku apelovanja će u najboljem slučaju videti kao lukav pokušaj da se sistem nadmudri, nadigra. U najgorem slučaju, stvar se može posmatrati kroz strogo reformističku prizmu, kao pokušaj da se status quo promeni ali da se ne demontira. Oni koji ostaju odani statusu quo ozbiljno veruju u dihotomije koje on afirmiše (dobro/zlo, civilizovano/necivilizovano, terorista/vojnik, itd.), ali osećaju da tu i tamo postoje i izuzeci. Na primer, neko će poštovati nasilje muškaraca i žena u vojničkoj uniformi kao prozaičnu, neizbežnu činjenicu, ali će se preneraženo bečiti na činove nasilja koje izvode „vuci samotnjaci“ u japankama i trenerkama.8
Pokušavajući da udovoljimo zagovornicima ovakvog pogleda na svet mi smo i nehotice ojačavali onaj društveni i institucionalni poredak koji je zapravo stvorio ovu zavrzlamu. I nehotice smo reprodukovali ono što zapravo želimo da podrijemo (i što treba da želimo da ukinemo). Kad usvojimo dihotomiju, mi stvaramo savršene žrtve – ne samo za iskrene simpatizere i duboko odane, posvećene saveznike nego za čitavu tu vatrenu skupinu: bahate aktiviste, voajere među liberalima, afektirane vojničke supruge, Afrikanere pokajnike i unuke nacista.
Primenjivati politiku apelovanja znači koristiti sve oruđe koje institucije stavljaju na raspolaganje, koristiti „gospodarevo oruđe“, često trapavo, mada ne uvek bez kakvog-takvog uspeha. I uvek u skladu s logikom institucije. Naučeni smo ne samo da „zanemarujemo naše razlike“ i da se pravimo da one ne postoje,9 nego i da glumimo to nemoguće, prilagođeno mitsko stvorenje, nevinog civila, u nadi da ćemo biti oslobođeni krivice za zločin što smo Palestinci. Tu i tamo može se dogoditi da sudija (lopov! provalnik!) proceni da pogubljenje nije dobro za imidž ili da je pljačka takva da nije vredna glavobolje. Da prosto nije vredna truda. Jest neobično, ali dogodi se.10 Ali izgledi da sudija zapali sudnicu isti su kao i da se „magare popne na minaret“.11
S druge strane, i čudnijih smo se stvari nagledali od magaraca koji njaču poziv na molitvu. Videli smo kako se jedan narod kažnjava za genocid koji je počinio jedan drugi narod. A videli smo i Boga kako radi kao agent za nekretnine, pa kuće u Jerusalimu dodeljuje likovima iz Bruklina.12 Znači, ništa nije nemoguće. Možda je stvarno tako: ako malo potkrešemo naše bujne obrve i izvadimo očnjake, ako iz rečnika iščupamo sve trnovite i uvredljive reči, ako se odreknemo Kurana i njegovog razmetljivog arapskog jezika, i ako već jednom ostavimo na miru onaj kamenjar i ledine, bićemo slobodni. Bićemo slobodni da nas prikazuju u dokumentarcima i lepe po stranicama novina. Slobodni da nas neko ožali. Slobodni da govorimo o Palestini, iz Palestine, iz Palm Springsa, iz Priksenštata. S podijuma i s predikaonica (samo nikako s mimbera,13 naravno). Slobodni da konačno naučimo da izgovorimo P.14
***
Apelovati na osećaj za moral kod ljudi koji nas ugnjetavaju nije suština apelovanja, već samo jedan od njegovih aspekata, i to aspekt koji je, reći će neki od nas, nekad bio istorijski neophodan. U druge taktike spada ulagivanje tradicionalnim i netradicionalnim strukturama moći, eksploatisanje određenih društvenih i političkih fenomena ili apelovanje na društveno-ekonomske interese. I tako dalje. Jedna taktika kojoj sâm često pribegavam jeste da podsećam američke poreske obveznike da cionistički režim godišnje u vidu vojne pomoći dobija na poklon milijarde njihovih dolara. To što tek u zavisnoj rečenici naglašavam da je oružje kojim se Palestinci podjarmljuju proizvedeno u Americi žalostan je pokušaj da pomerim fokus cele stvari ili da ulepšam ono što mi je pravi cilj: možda Amerikanci većinom i ne razmišljaju mnogo o Palestincima, ali im je novac uvek na pameti.15
Spisak taktika je poduži. Pozivanje na autoritet, na emocije, na čistotu: „Član 49 Četvrte Ženevske konvencije glasi…“,16 „Zamislite da je ovaj palestinski mališan vaše dete…“, „Nijedan pravi Jevrejin ne bi podržavao Izrael…“ Pa onda intersekcionalnost: razmena među policijama pojedinih zemalja, sajber-rat, klimatske promene, trgovina oružjem, „isprobano na Palestincima, primenjeno u Kašmiru“, „u Gazi žive i hrišćani“, i tako redom. Pa diplomatski manevri: pošaljete dečju delegaciju da razgovara s političarima, nastupate na međunarodnim forumima i govorite o vašim „prijateljima Izraelcima“, pre svakog govora ogradite se od antisemitizma, govorite o „koordinisanju mera bezbednosti“, mirovnim sporazumima.
Ne treba zaboraviti ni kako je praksa apelovanja uticala na proizvodnju kulture i proizvodnju znanja: na svako radikalno književno delo dođe nekoliko knjiga o Palestini na čijim su koricama, bez obzira na temu, deca, odrpana i nasmejana; na svaki neustrašiv, nefiltriran film dođe nekoliko očajnički sugestivnih dokumentaraca koji se graniče s „pornografijom traume“ i filmova čija je glavna junakinja krotka devojka srnećih očiju. Neke od tih taktika delotvorne su u impresivnoj meri, neke druge baš i ne, i sve se (skoro) uvek koriste iskreno.
Na ovim stranicama neću pokušavati da ocenim da li poezija ili neki drugi medijum Palestincu mogu biti od koristi. Želim da analiziram Palestinca koji se pojavljuje u konkretnoj pesmi (ili filmu, ili govoru pred Ujedinjenim nacijama, ili u novinskom intervjuu): njegovo držanje, šta mu je cilj, šta su mu motivi, šta je maksimum koji može da postigne. Kako je prikazan čitaocu? Da li je sporedna figura u nekoj tuđoj priči? Da li nastupa? Kaže li nešto? Stoji li uspravno? Ako stoji, stoji li tako zbog društvenih obaveza i spoljnog pritiska? A ako ne stoji, da li ne stoji zbog tih istih okolnosti? Šta je ostalo od njegovog „subjektiviteta“, kako bi to rekli dragi univerzitetski radnici? Ima li zube?
Taktike i strategije, ili, iskrenije rečeno, poze koje mene najviše zanimaju i koje me zaokupljaju jesu one koje počivaju na „humanizaciji“ (tačnije, na vađenju očnjaka) i na onom što zovem čudovišnim epifanijama. Tim čudovišnim epifanijama je, ukratko, svojstvena opsesivna potraga za „pouzdanim pripovedačima“ čija svedočenja nisu preteća nego su merodavna ili nepristrasna. Na primer: prednost se daje jevrejskim i izraelskim izvorima (knjigama, organizacijama za zaštitu ljudskih prava, rabinima, istoričarima, bivšim vojnicima, sadašnjim vojnicima, policajcima, predstavnicima vlasti, političkim analitičarima) a ne palestinskim, i to ne zbog sadržaja onoga što će reći nego na osnovu identiteta: postoji farsična, duboko ukorenjena predstava da su oni prvi nekako verodostojniji, pouzdaniji. Kao da su oni nepristrasni posmatrači, kao da nemaju nikakav ulog u toj igri. A kad je reč o humanizaciji, o kojoj ću nešto više reći u nastavku, primer za nju je prefinjena, često obligatorna umetnost pisanja hagiografija i za žive i za mrtve, sa ciljem da se izazove nekakvo svečano uvažavanje, kao kompenzacija za profanost njihove pretpostavljene pripadnosti. Drugim rečima, neobična potreba da se od ljudi naprave – ljudi.
Iako su ovo sve važna politička pitanja, pitanja koja se tiču analize medija, diplomatije, stvaranja pokreta ili organizovanja, meni je ovo pitanje fascinantno u jednom dubljem, skoro filozofskom, „univerzalnom“ smislu. Ne univerzalnom u kapitalističkom, komercijalnom značenju, u kom se prenebregavaju moć, istorija i bodljikava žica, nego u smislu univerzalnosti koja bi priznala da palestinska conditio jeste conditio humana. Palestina je mikrokosmos sveta: bedna, besna, prepuna muka i rascepkana. U plamenu. Tvrdoglava. Obespravljena. Dostojanstvena. Prizma kroz koju gledamo Palestince otkriva kako vidimo jedni druge, kako vidimo sve drugo.
Da li je to moć, rasa, kolonijalno stanje,17 jezik, klasa, jesu li to mediji, religija, geografija, identitet, kultura, politika, plemenski duh, ustaljene matrice ponašanja, okruženje, strah, ljubav, ljudska priroda, životinjska agresivnost – šta je ta duboka sila, šta je taj poriv koji i naše neprijatelje i naše prijatelje navodi da odbijaju da nas pogledaju u oči?
Odlomak iz knjige „Savršene žrtve“ palestinskog pesnika i novinara Mohameda El-Kurda.
[1] El-Kurd, „Western Journalists Have Palestinian Blood on Their Hands / Zapadni novinari imaju ruke krvave od palestinske krvi“, Nation, 20. oktobar 2023.
[2] „Ako ne ukradem ja, ukrašće neko drugi.“ – Prim. prev.: Ovo su reči koje je piščevoj sestri uputio američki Jevrejin koji se prosto uselio u polovinu porodične kuće El-Kurdovih. Snimak se može čuti u epizodi podkasta Makdisi Street.
[3] Brojevi 14:33.
[4] U javnom diskursu kriterijumi za prepoznavanje teroriste su neprecizni. Terorizam se, i ovo nije naročito oštroumna konstatacija, pre svega tiče političke motivacije a ne postupaka. On se tiče rase, religije i retorike. Ovo naročito važi u izraelskom pravosuđu. Na primer, izraelski režim je 2021. šest vodećih palestinskih udruženja iz civilnog društva i grupa za zaštitu ljudskih prava proglasio terorističkim organizacijama. Među njima je, smešnije ne može, bilo i Defense for Children International. V. El-Kurd, „The New Campaign to Smear Palestinian Human Rights Defenders as Terrorists / Nova kampanja koja blati palestinske branitelje ljudskih prava kao teroriste“, Nation, 22. oktobar 2021.
[5] Jedan moj prijatelj insistira da objasnim da je vučje zavijanje na mesec u stvari izmišljotina. Vukovi zavijaju da bi se okupili, da bi krenuli u lov, njihov zov izražava vlast nad određenom teritorijom ili upozorava druge vukove.
[6] Delovi ovog teksta objavljeni su u članku „The Right to Speak for Ourselves / Pravo da govorimo u svoje ime”, Nation, 11-18. decembar 2023.
[7] Ova poslovica nema veze s ISIS-om, kako bi to kolonijalna mašta mogla pretpostaviti, nego s kolonijalnim ugnjetavanjem, i bila je naročito popularna tokom britanske okupacije Palestine (1917-1948), kada se palestinski seljak, rečima Gasana Kanafanija zbog „najcrnjeg siromaštva, nesnosnog tlačenja i vekova klasnog i nacionalnog ugnjetavanja“ pretvorio u „bedno otelovljenje fatalizma“. Sve je to stvorilo atmosferu „defetizma, fatalizma i političkog kvijetizma, i ona se odrazila u opštepoznatim poslovicama i izrekama“. Za Kanafanija, intelektualci, a naročito pesnici, nastojeda tu kulturu kvijetizma preokrenu u kulturu otpora, u kojoj će antikolonijalna hrabrost potisnuti nekad opšteprisutni strah. V. Kanafani, „Revolution of 1936-1939 in Palestine / Revolucija u Palestini 1936-1939“, str. 26-27.
[8] Iz ove kritike izuzimam ideološke pacifiste.
[9] U Sestri autsajderki Odri Lord je ovim rečima opisala zahteve žena u zapadnim društvima: „Zato što smo žene, učili su nas da zanemarimo međusobnu različitost ili da je doživljavamo kao povod za razdvajanje i uzajamno sumnjičenje, umesto kao snagu koja vodi ka promenama.“ – Prim. prev.: prevod Dragane Starčević, Feministička 94/Žene u crnom, Beograd 2002.
[10] „Stotinama hiljada Palestinaca suđeno je, stotine hiljada su osuđene u farsama od sudskih postupaka [pred izraelskim vojnim sudovima], a stopa osuđujućih presuda je preko 99%“, v. Eyes on Israeli Military Courts, Addameer Prisoner Support, str. 2.
[11] Palestinska poslovica, nešto kao „kad na vrbi rodi grožđe“.
[12] O realnosti kolonizacije četvrti Šeih Džara v. Mohammed El-Kurd, „If They Steal Sheikh Jarrah / Ako nam ukradu Šeih Džaru“, Mada Maar, 16. februar 2021; „Here in Jerusalem, We Palestinians Are Still Fighting for Our Lives / Ovde u Jerusalimu mi Palestinsci se još uvek borimo za svoje živote“, The Guardian, 28. jul 2021; „Tomorrow My Family and Neighbors May Be Forced from Our Homes by Israeli Settlers / Izraelski naseljenici već sutra mogu isterati moju porodicu i naše komšije iz naših kuća“, Nation, 20. novembar 2020.
[13] Nekoliko stepenika s kojih propovednik govori u džamiji.
[14] Prim. prev.: govornici arapskog ne razlikuju P i B.
[15] Od 2021. naovamo, a naročito 2023, Palestina je nesumnjivo na pameti mnogih zapadnjaka. Sve masovniji propalestinski aktivizam u Americi i na Zapadu svedoči o tome da se javno mnjenje o takozvanom sukobu, o cionizmu i palestinskom otporu promenilo nabolje. Posledice takve tektonske promene tek će se osetiti, naročito u domenu praktične politike, ali nema sumnje u to da je Palestina dospela u središte pažnje.
[16] „Prinuda preseljenja, masovna ili pojedinačna, kao i progonstva zaštićenih lica izvan okupirane teritorije na teritoriju okupirajuće Sile ili na teritoriju bilo koje druge države, okupirane ili ne, zabranjena su, bez obzira na razlog.“
[17] Reč za doktorate.