Volim te… Sakatim te.”
Žak Lakan1
Oduvek sam želeo da postanem ljudsko biće. Ili, da budem iskreniji, oduvek su mi govorili da treba da želim da postanem ljudsko biće. Ne postoji priručnik koji će nam objasniti kako da steknemo taj sveti, priželjkivani status, i onda se čovek, naravno, pretvara. Posmatrate stvari sve dok ne razaznate pravilnosti: u školi, na televiziji, na propagandnim posterima. Onda te pravilnosti kopirate: na stranici, kad razgovarate s diplomatama i novinarima, u načinu na koji reagujete na svoje okruženje i ono na vas, u razgovorima koje vodite sami sa sobom.
Kad sam pisao kratke priče o mojoj baki Rifki, koja je 1948. preživela Nakbu, govorili su mi da treba da je prikažem „kao ljudsko biće“, da je „humanizujem“. Tražio sam šta bi to mogle biti njene osobenosti, prisećao se zajedljivih dosetki koje bi mogle ukaljati njenu ljudskost i onda ih brisao: golicave komentare ili prenemaganje zbog toga što živi u smeštaju koji joj je dodelila UNRWA2 (Prokleto bilo vreme kad se žito pomešalo s kukoljem),3 otrovna imena za jevrejske naseljenike koji su odgovorni za to što je postala apatrid (Ajoona min kol qaryeh kharyeh)4 i njenu ogorčenost zbog „najveće oružane pljačke u savremenoj istoriji“5 – sve bih to ja zamenio nemom „žilavošću“. Pominjao sam suze, pljuvačku nikad.
Morate biti uljudni kad patite ako hoćete da vam se prizna pravo na krov nad glavom. Grube reči bacaju senku na vašu patnju, čak i ako se odnose na one koji vam prvo ukradu dom a onda vam i opljačkaju šator. Nasilje naneto našoj zemlji i našim telima, tako nam kažu, sporedno je u odnosu na mrlje na našem ugledu, mrlje koje, po svemu sudeći, stoje između nas i pravde. Živimo samo da bismo ih sprali.
***
Šta onda znači humanizacija? Je li to neki senzibilitet kom treba težiti? Kolonizatorska strategija tipa „zavadi pa vladaj“ koja postiže upravo suprotno od onog što tvrdi da radi? Zlonamerno obezvređivanje? Pošten pokušaj suprotstavljanja antipalestinskom rasizmu koji divlja u zapadnim mejnstrim-medijima? Ako je shvatamo kao „dobronamernu“, humanizaciju možemo definisati preko onog što su, valjda, njeni ciljevi. Humanizacija pokušava da neutralizuje implicitne ili eksplicitne predrasude koje su se uvrežile protiv „Palestinaca kao takvih“ time što će nas prikazati kao „pristojne“ ili „simpatične“, često naglašavajući našu individualnost, a ako je njen predmet grupa, pasivnost tog kolektiva. Dopisnici, kulturni poslenici, naši saveznici i, dabome, mi sami dugo smo se držali humanizacije kao okvira u kom ćemo sebe prikazivati: pribegavali patosu da bismo se odvojili od stereotipa natuštenosti i pretnje, etosu pouzdanosti i verodostojnosti, i iscrpljujućem, zamornom recitalu činjenica i statističkih podataka kao protivotrovu dosledno nesuvisloj propagandi. Ne bih baš išao dotle da govorim o logosu.
Humanizacija je neprestana infantilizacija dehumanizovanog subjekta. Da bi mogli da saosećaju s „drugim“, posmatrači tog „drugog“ najpre moraju da dezinfikuju i potčine, da ga odvoje od njegovog porekla i prikažu ga potpuno „odsečenog od svakog mesta i neupadljivog“.6 U sećanjima i nekrolozima mi od naših žrtava pravimo svece, ukrašavamo ih saosećajnim anegdotama. Umanjujemo ih tako što govorimo o njihovoj nevinosti. I to ne radimo samo u kontekstu Palestine nego i sa crnim Amerikancima, žrtvama policijskog nasilja: „bio je umetnik“, ili „bio je duševno bolestan“, ili „bio je nenaoružan“.7 (Kao da država kaznu za ubistvo crnog čoveka može da izrekne samo ako je ubijeni bio sterilni model američkog građanina.) Isto bi se moglo reći i za žrtve seksualnog nasilja: slušaoce prvo moramo da obavestimo da je žrtva bila trezna i pristojno obučena. I to nije sve: posmatračima obećavamo da će, ukoliko se smiluju da stanu licem u lice s nama dehumanizovanima, u našim bezazlenim, upalim očima videti odraz sebe samih.
Ovde se kao ljudsko biće definiše neko ko se bez ostatka uklapa u kategoriju civila, ili neko ko po nastupu i dikciji ukazuje na pripadnost određenoj klasi, ili neko ko je državljanin neke od određene grupe zemalja, ili neko za kog se smatra da ne može da dela politički ili vojno, ili neko ko je izuzetan, ili neko kog je zadesila izuzetno nasilna sudbina, ili neko čija se uverenja uklapaju u uverenja vladajuće klase ili ih ne ugrožavaju, ili neko ko nije nasledio dedino nepristajanje, očevu nesklonost miru ili ko od majčine utrobe nije nasledio fabriku municije.
I tako se mi onda šepurimo s pasošem Evropske unije kao dokazom koji nas oslobađa svekolike krivice. I pozivamo se na ugledne profesije, mašemo pres-karticama i diplomama kao da su zlatne propusnice. I na krvave prnje. I na stetoskop: ponekad uže za spasavanje, ponekad konopac za vešanje. Podsećamo snajperistu na oreol koji nam je oko glave, na krstove koje nosimo, na slepilo koje lečimo. Na naš drugi obraz. Na milost. Ne mrzimo mi vas, mi mrzimo okolnosti. Mi smo žene i deca, uvek, a ako smo muškarci, onda smo slabi i stari, ponavljamo da smo nenasilni, pokazujemo svoje i tuđe osakaćene udove, grane odsečene s našeg drveća, još krstova koje nosimo. Nemamo zemlje na kojoj bismo išta mogli posejati. Nemamo vlast nad snajperistinom pustinjom u cvetu8 – njegova se vlast prostire „do brda visine“.9 Mi njegove zakone uzimamo kao boga i klanjamo u njegovoj sudnici.
***
Muka je samo u sledećem: ako hoćete da humanizujete Palestinca, morate da mu izvadite očnjake. Humanost koju su nam prepisali i dobronamerni i zlonamerni, ili humanost koju smo sami izmislili, drži se zamršenog, zbunjujućeg pravilnika čije su zapovesti pisane hijeroglifima. Sa svakim neuspehom shvatate da ih ne možete pročitati, da se projekt humanizacije održava u životu zahvaljujući trajnom statusu žrtve i da ga regulišu etnocentrični parametri po kojima se dele saosećanje i solidarnost. U takvim uslovima naša afektivna i psihička sledovanja krajnje su ograničena. Što znači da humanizacija nužno ograničava izbor sentimenata i emocija koje smemo da pokažemo javno, vrednosti, ideologija ili grupa kojima smemo da se priklonimo bez straha od odmazde. Ona čak pretura po našim mislima i maštarijama, po našim implicitnim namerama i našem neznanju i po našim neizgovorenim uverenjima ne bi li našla nešto što može da cenzuriše, nešto što može da pošalje na prevaspitavanje.
Pod lupu se stavlja i naš status. Sve je moneta i sve je proračunato: ne samo profesije za koje smo se odlučili i osobine koje otelovljujemo nego i dokumenti koje čuvamo i dragocenosti koje imamo, klasa kojoj smo pripali rođenjem, mesta i tela u koja smo gurnuti. Mi nismo ljudi automatski, time što smo ljudska bića – nas će humanizovati, učiniti ljudima tek blizina nevinosti: beloj koži, pristojnosti, blagostanju, kompromisu, saradnji, nepristrasnosti, nenasilnosti, bespomoćnosti, bezbudućnosti. Ova smrtonosna vežba na žici treba da nas spase od pada i povratka u krug otpisanih.
Humanizacija skreće kritičko preispitivanje sa kolonizatora na kolonizovanog, zamagljuje nepravdu inherentnu kolonijalizmu i tako zaklanja pogled na kolonijalni projekt. Gledajući u pogrešnom smeru, aktivisti (ili pravnici, ili novinari i drugi) zapravo kažu da ugnjetavani pre svega moraju da pokažu da zaslužuju slobodu i dostojanstvo. Inače su okupacija, podjarmljivanje, policijsko nasilje, otimačina, nadziranje i „vansudska pogubljenja“ objašnjivi, ako ne i neophodni. Moralni kodeks koji nastaje u takvom okviru prepun je logičkih grešaka, u njemu nema trunke ozbiljne analize moći i materijala. Makar i samo implicitno, njime se izraelski aparat vladanja, aparat rasne i društveno-ekonomske dominacije prihvata kao nešto što se po potrebi mora poštovati, a ne kao otelovljenje svega što je podlo i nisko. Humanizacija ukida granice onog što je dopustivo, i ona to ne čini tek na estetskom ili diskurzivnom nivou, nego sasvim opipljivo. Veći deo palestinskog naroda ne uspeva da „humanizuje“ sebe, to jest, ne uspeva da preživi igrajući na nagaznim minama, dok ga svet ostavlja na cedilu. One među nama koji nismo savršeni ili nemamo sreće. One među nama koji ne žele da izvade očnjake. One među nama koji smo „teroristi“.
Većina ljudi se, čini mi se, slaže sa mnom, teorijski. U stvari, neki bi možda čak rekli da je ovo što govorim evidentno, toliko očigledno da se ne mora ni zapisivati. Međutim, u stvarnosti mi ostajemo u kučini psiholoških toposa koje nam je ubrizgala kolonijalna logika. Očekujemo klopke kao da smo ih sami postavili. Preuzimamo odgovornost za njih, korimo sami sebe. Znamo kako se zovu psi čuvari koji naše stado drže tu gde je, znamo uputstva koja laju u našem pravcu. Oni su, kao od droge, zavisni od straha kojim naša tela zrače, a mi smo programirani da ih snabdevamo njime. Reagujemo kao automati.
Evo primera: kad su Izraelske okupacione snage ubile petnaestogodišnjeg Adama Ajada u izbegličkom logoru El Duhejša Deiše u Vitlejemu,10 svi su pitali „Je li stvarno bacio molotovljev koktel na vojnike, zna se da Izraelci izmišljaju takve priče?“, umesto da pitaju „Šta će izraelski vojnici uopšte u Vitlejemu? Zašto je Adam Ajad rođen u izbegličkom logoru? Zašto se u naslovu članka o vojnicima koji ubijaju dečaka pominje molotov? Pa šta ako je bacio molotovljev koktel? Ko ne bi?“
***
Ponekad ljudi, često i sami Palestinci, odbacuju ovakvu kritiku humanizacije, misleći da se tu ne radi o nečem planski napravljenom nego o nekakvoj slučajnoj srećnoj podudarnosti, stanju u kom nečiji postupci i reči odražavaju njihovu idealnu predstavu o njima samima, ili su joj u velikoj meri slični. Oni tvrde da naša parada vrlina bez mane nije koreografisana, da mi, eto, hodamo onako kako umemo, instinktivno. Da na scenu ne donosimo besprekornu personu nego da improvizujemo, onako od srca. U drugoj verziji, ovaj stav oslanja se na jezik „moralnog autoriteta“, naročito na uverenje da će ugnjeteni time što se pridržavaju visokih etičkih standarda i integriteta, time što otelovljuju te standarde, s vremenom zaslužiti pravo da utiču na postupke drugih, uključujući tu i ugnjetače, i način na koji nas oni vide. „Budi dobar za dobrobit tvoje stvari“, kažu oni.
Međutim, takve tvrdnje slepe su za sopstvenu etnocentričnost: univerzalno ne postoji. Način govorenja, postupci i celo naše bivstvovanje određeni su geografskim, ekonomskim i društveno-političkim osobenostima. Ovim ne želim da tvrdim da su Palestinci posebna kategorija – naprotiv, samo ponavljam elementarno saznanje da su ljudi različiti na različitim mestima i da reči na različitim mestima imaju različito značenje. Na primer, reč šehid, mučenik, nosi sa sobom različit podtekst, u zavisnosti od konteksta: njene su konotacije i pasivne i aktivne, one obuhvataju i žrtvu i junaštvo, „bez obzira na to da li je stradao pripadnik islamske, hrišćanske, sekularne ili marksističke organizacije, bez obzira na to da li ga je neko svesno uzeo za metu ili ne“.11 Ako želimo da nas imperija čuje, moramo tečno govoriti njen jezik. Nas često kritikuju ljudi koji nisu (ili tvrde da nisu) vični našem jeziku. Odveć često naše reči izvrću tupavi diletanti koji, za početak, ne vladaju osnovnim pojmovima. Ili, još gore, oni koji svesno zamagljuju regionalni i istorijski kontekst pojedinih izraza kako bi ih patologizovali. Njihovoj zlonamernoj inkviziciji nije potrebno nikakvo značenje.
Štaviše, diskurs koji prati ideju „podudarnosti“ i „moralnog autoriteta“ ne vidi da je kolonijalizam podigao barijere nepomirljivosti (kao i prave betonske barijere) koje nas odvajaju od čovečanstva. Mi smo dehumanizovani, i zato nismo u stanju da sami sebe humanizujemo. Pozivanje na „moralnu univerzalnost“ nas ne može da spase, jer u nama nema prostora za takav moral. Ne protivi se cionizam tome kako palestinski narod postoji nego tome što uopšte postoji. Nema tog svetovnog afekta koji nam može doneti oprost grehova, nema te privrženosti nenasilju ili staloženosti, čak ni postpolitičke vrline koja može da ukloni rasne, kolonijalne i ekonomske prepreke na putu ka humanizaciji. Ovde, u sredini, ovde je gladni ponor. Hodamo po tankoj, nesigurnoj žici, sitnim koracima.
***
A nije lako hodati po žici. Pročitate „pogrešnu“ knjigu, krenete za „pogrešnim“ vođom, napravite nezgodnu šalu, izreknete neko opšte mesto, hotimično ili ne, pokažete netrpeljivost, čitate o otporu, pišete o otporu, pišete grafite po zidovima, uzmete pušku, i oni vas ubiju. Ponekad čak i ako mašete belom zastavom.12 Naš neprijatelj uvek ima nešto što bi moglo poslužiti kao razlog. Nešto tako jednostavno i proizvoljno kao što je rod može vas katapultirati daleko od kategorije ljudskog bića. Ne možete prosto žaliti palestinskog muškarca, ili bar ne pre nego što ga razrešite njegovog smrtnog greha, toga što je Palestinac.
U umrlicama za palestinske muškarce neki aspekti identiteta (zanimanje, stepen obrazovanja, uverenja, u novije vreme i seksualna orijentacija) ne navode se da bi se pokojnik kovao u zvezde nego da bi se reklo nešto u njegovu korist, da bi se zadovoljili uslovi da se za njim može žaliti. To su uslovi bez kojih se ubice ne mogu javno osuditi za njihove postupke. Javna osuda samih ubica druga je priča.
Kad je Rifat el-Arir13 decembra 2023, u ciljanom napadu, ubijen zajedno s još sedam članova porodice napisao sam, na arapskom, da ne mogu da sastavim posmrtno slovo za Rifata na anglofonom portalu na kom sam radio kao urednik za kulturu. Pokušaj da to učinim rečnikom kolonizatora ravan je samokaštigovanju. Oni svoje zločine brišu iz arhiva i nas brišu iz svojih udžbenika istorije, oni stvaraju narode bez starosedelaca, narode koji se prave da ne znaju čija im je krv na rukama. Objaviti nečiju smrt zahteva pre svega priznati njegovo postojanje. Engleski, jezik urezan na projektilima koji su ubili Rifata, od palestinske sahrane pravi arenu zamornog ubeđivanja i pedagogije bez ikakvih datosti ili objektivnih činjenica.
I zato kad pišemo posmrtno slovo Palestincu preuzimamo ulogu istoričara, aktiviste i političkog analitičara, zatrpavamo uvodne reči rezolucijama Ujedinjenih nacija i izveštajima o stanju ljudskih prava. Jezik kolonizatora nalaže nam da ga prvo učinimo dostojnim žaljenja, pa da ga tek onda ožalimo, da mu speremo grehe: njegovu geografiju, njegovu religiju, boju kože, pol i političku pripadnost, da ga isključimo iz redova naših boraca i da se borimo da pokažemo kako je izuzetan bio. Takvo posmrtno slovo nalaže da Palestincu na leđa prišijemo anđeoska krila, jer će on tako, i samo tako, zaslužiti da bude ožaljen.14
Iz autorove knjige Perfect Victims and the Politics of Appeal / Savršene žrtve i politika apelovanja, Haymarket Books, Chicago, 2025, str. 19-45.
[1] Jacques Lacan, The Four Fundamental Concepts of Psychoanalysis: The Seminar of Jacques Lacan, book 11, 1964, ed. Jacques-Alain Miller, trans. Alan Sheridan (New York: W. W. Norton, 1998), str. 268.
[2] United Nations Relief and Works Agency, Agencija Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbeglicama na Bliskom istoku.
[3] Palestinska poslovica.
[4] Nađite prijatelja Arapina da vam prevede ovo.
[5] Rečima Rede Tahe, palestinskog dramaturga.
[6] Saidya Hartman sa Fran B. Wilderson, „The Position of the Unthought / Pozicija nemišljenog“, Qui Parle 13, no. 2 (2003), str. 183-201.
[7] V. Derecka Purnell, „Dehumanization, Disability, and Resistance / Dehumanizacija, invaliditet i otpor“, u: Becoming Abolitionists: Police, Protest, and the Pursuit of Freedom / Biti abolicionista: policija, protest i traganje za slobodom (New York: Astra House, 2021), str. 209-243.
[8] Prim. prev.: Rana cionistička verzija „civilising mission / civilizacijske misije“ glasi da će naseljenici cionisti svojim trudom pomoći pustinji da procveta – pretpostavka je, dakako, da je Palestina pustinja, ili u najmanju ruku zapuštena zemlja. – V. takođe Ilan Pape, Deset mitova o Izraelu, prev. Aleksandra Bajazetov i Drinka Gojković, Zepter, Beograd 2025.
[9] Kuran 17:37.
[10] „Dana 3. januara [2023] u 04:30 izraelske snage su u izbegličkom logoru El Duhejša nadomak Vitlejema, na jugu okupirane Zapadne obale, iz vatrenog oružja ubile Adama Isama Šakera Ajada (15) … Izraelske snage ušle su u izbeglički logor El Duhejša nešto ranije da uhapse jednog Palestinca. Palestinci su pružili otpor izraelskim snagama, koje su na okupljene mase ispalile bojevu municiju, gumene metke, zvučne bombe i suzavac. Adama je odostrag u rame pogodio bar jedan metak, i on je privatnim automobilom prebačen u bolnicu El Husein, u obližnjoj Beit Džali, gde su lekari konstatovali smrt.“ Defense for Children International – Palestine, „Israeli Forces Kill Two“.
[11] Nasser Abufarha, The Making of a Human Bomb: An Ethnography of Palestinian Resistance / Stvaranje ljudske bombe: Etnografija palestinskog otpora (Durham, NC: Duke University Press, 2009), str. 8.
[12] Dana 6. decembra 2023. šest članova porodice Abu Salah, Inšira, Saadi i njihovo četvoro dece, Mahmud, Ahmed, Jusif i Srur, mahali su belom zastavom kad su ih izbliza ubile Izraelske okupacione snage u severnoj Gazi. Abu Salahovi upravo su se vraćali sa sahrane svog rođaka, tinejdžera Asaada, kog je, svega nekoliko sati pre toga, izraelski snajperista gađao u srce eksplozivnim metkom i ubio. Potom su Izraelci buldožerom prešli preko njegovih ostataka i napravili od njega hrpu smeća. Mnogi Palestinci u Gazi koristili su improvizovane bele zastave u nadi da će umaći ubilačkim hirovima okupacionih snaga. Brojni su slučajevi u kojima su Palestinci uzimani na nišan iako su nosili takve zastave. Izraelske snage pucale su čak i u tri izraelska taoca koja su mahala belim zastavama. Naravno, Izraelske okupacione snage često ne priznaju da su ubile Palestince koji su mahali belom zastavom, ali su priznale da su greškom ubile taoce.
[13] Dr Rifat el-Arir (1979-2023) bio je palestinski pisac, pesnik i profesor iz grada Gaze. Predavao je uporednu književnost i kreativno pisanje na Islamskom univerzitetu u Gazi. Suosnivač je organizacije Mi nismo brojevi, koja obučava mlade pisce iz Gaze i neguje usmenu književnost (storytelling) kao sredstvo palestinskog otpora. Poznat je po političkim analizama i satiričnim komentarima na društvenim mrežama. Dana 7. decembra 2023. Rifat je ubijen u vazdušnom napadu izraelskih snaga na četvrt Šedžaja, na severu Pojasa Gaze.
[14] Neki delovi ovog teksta već su objavljeni u eseju na arapskom pod naslovom „Refaat al-Areer: An Incomplete Eulogy / Rifat el-Arir: Nedovršeni posmrtni govor“, koji je 31. januara 2024. objavio Institute for Palestine Studies.