Celeste Caeiro (1933.) vraćala se kući u Lisabonu, glavnom gradu Portugala, s rukovetom karanfila u ruci, i čudila se borbenim oklopnim vozilima koja su zakrčila prolaz. Upitala je vojnika uz jednog od njih što se to događa. “Ovo je revolucija, idemo srušiti Caetana”, odgovorio je i zamolio je za cigaretu. Nije imala, pa mu je dala karanfil koji je on zataknuo u cijev. Potom je vojnicima razdijelila i ostale karanfile, ne sluteći da će fotografije karanfila u cijevima otići u svijet, a događaji kojima je svjedočila ostati u povijesti poznati kao Revolucija karanfila.
Toga je dana, 25. travnja 1974. godine, vojska, predvođena kapetanima lijeve orijentacije, srušila diktaturu kojoj je na čelu bio António de Oliveira Salazar (1899. – 1970.), pod kojom je zemlja živjela od 1933. godine, i prevela Portugal u demokraciju. Jedinicom na koju je Celeste Caeiro naišla zapovijedao je kapetan Salgueiro Maia (1944. – 1992.). Krenula je na šarmantan lisabonski trg Largo do Carmo, na kojem je upravo počelo mirisavo cvjetati stablo jacarandá, kamo je u utvrđeno zapovjedništvo žandarmerije pobjegao predsjednik vlade Marcelo Caetano (1906. – 1980.). Predat će se poslijepodne i biti prebačen na aerodrom, a potom otpravljen u Brazil i u povijest. Vlast je u ime Pokreta oružanih snaga od njega preuzeo general António de Spínola (1910. – 1996.), jedan od malobrojnih generala koji su se pridružili Pokretu. Sam Spinola nije sudjelovao u organizaciji i izvedbi vojnoga udara, ali je pristao biti članom Vijeća nacionalnoga spasa i odobrio njegov program.
Cijelom je vojnom operacijom kodnoga naziva Povijesni zaokret rukovodio karizmatski vođa revolucije, Otelo Saraiva de Carvalho (1936. – 2021.), artiljerijski pukovnik, strateg, zadužen za operativnu provedbu vojnoga udara i jedan od glavnih osnivača Pokreta, koji je na misiji u Gvineji Bisau vidio i u stvarnosti da u gerilskom ratu nitko ne može vojno pobijediti, ni Portugalci, ali ni gerilci, premda ovi imaju podršku stanovništva. Prema njegovom planu, prethodnoga su dana u posvemašnjoj tajnosti razdijeljeni povjerljivim oficirima radijski kodovi za šifriranu komunikaciju. Nešto prije ponoći, spiker na radiju najavljuje muziku “E Depois do Adeus” (“Nakon rastanka”) kojom se Paulo de Carvalho (1947.) natjecao na Euroviziji, kao znak zavjerenicima da mogu očekivati provedbenu lozinku. To je zabranjena pjesmu “Grândola, Vila Morena” (“Grândola, mrki grad”), koju izvodi José Afonso (1929. – 1987.), kantautor protestnih i angažiranih pjesama koga je Salazarov režim proganjao, emitirana nakon ponoći, kao znak da je operacija neopozivo počela.
U postrojbama članovi Pokreta bude vojnike i oficire, objašnjavaju da je svrha operacije izazvati pad režima i uvođenje demokracije. Traže od njih da se izjasne, uz obavijest da će onaj tko je protiv biti pritvoren dok operacija ne bude završena. Najveći dio vojnika i oficira s entuzijazmom je prihvatio sudjelovanje. Većina viših oficira odbila je sudjelovati. Uskoro započinje udžbenička provedba vojnoga udara. Blokiraju se cestovne i željezničke komunikacije prema glavnom gradu, zauzimaju se sjedišta vojnih štabova, okupira se lisabonski aerodrom i zatvara portugalski zračni prostor, zauzima se sjedište portugalske nacionalne radio-televizije.
U zoru 25. travnja pročitano je saopćenje Pokreta oružanih snaga kojim se javnost obavještava da je u toku obaranje režima i uvođenje demokracije te se poziva stanovništvo da ostane kod kuće, kako bi se izbjegle eventualne žrtve. Stanovništvo nije poslušalo, izašlo je na ulice i s oduševljenjem prihvatilo vojsku. Narod se okupio i ispred sjedišta omražene političke policije PIDE. Tu su pale i posljednje žrtve Salazarove gotovo polustoljetne diktature, četiri čovjeka u masi na koju su tajni agenti s prozora zgrade otvorili vatru, jedine žrtve državnog udara.
Do kraja dana u cijelosti je preuzeta vlast, iz zatvora su pušteni politički zatvorenici. Pozvani su da se u zemlju iz izgnanstva vrate svi politički izbjeglice. Najpoznatiji su među njima Álvaro Cunhal (1913. – 2005.), glavni tajnik Komunističke partije, jedine organizirane političke snage za vrijeme salazarizma, dakako u ilegali. Mário Soares (1924. – 2017.), glavni je tajnik Socijalističke partije, osnovane godinu prije u Njemačkoj uz pomoć Willyja Brandta, kasnije ministar, dva puta premijer i dva puta predsjednik republike, koga smatraju “ocem portugalske demokracije”. Obojicu ih još na aerodromu dočekuju mase oduševljene promjenom.
Zašto se narod s tolikim oduševljenjem uključio u Revoluciju karanfila? Zahvaljujući njoj, 8,7 tadašnjih milijuna stanovnika prvi je put osjetilo slobodu, onemogućenu političkom policijom, cenzurom i zabranom političkog okupljanja i djelovanja, zatvaranjem na temelju administrativnih odluka. Revolucija karanfila, zvana 25 de Abril ili samo Abril, također je okončala ratove u tada portugalskim kolonijama Gvineji Bisau, Angoli i Mozambiku, koje su 1961. pokrenule borbu za dekolonizaciju, nezavisnost i nacionalnu emancipaciju. Tamo su na služenje vojnoga roka na neodređeno vrijeme upućivani vojnici, od kojih su se neki vraćali tek u ljesovima ili kao invalidi, a država trošila trećinu bruto-društvenog proizvoda na vojne potrebe. Vijeće nacionalnog spasa, koje je obavljalo ulogu privremene vlade, kao temelj programa imalo je glasovitih “3D”: Democratização, Decolonização, Desenvolvimento (“razvoj”), za razliku od Salazarova gesla “Bog, domovina, obitelj”.
Dugo se činilo da je Portugal cijepljen protiv krajnje desnice koja je bila nestala s političke pozornice ubrzo nakon Revolucije, pogotovo iz Skupštine Republike, u kojoj komunisti imaju zastupnike još od prvih izbora održanih nakon donošenja novoga Ustava 1976. godine. No kako povijest zna biti zaista ironična, na parlamentarnim izborima koji su održani 10. ožujka ove godine, dakle mjesec i pol dana prije obilježavanja pedesetgodišnjice Aprila, stranka krajnje desnice Chega (“Dosta”), osnovana prije pet godina, osvojila je 18 posto glasova i 50 od 230 zastupničkih mjesta u parlamentu, istinski šok za većinu onih koji se još sjećaju Revolucije.