Istrgnute posvete
Mi živimo na prvom katu, a kat iznad nas su Gigo, Dado, čika Adem i teta Zumra. Gigo i Dado su stariji od mene. Obojica znaju svirati gitaru. Kad oni sviraju, ja gasim svoju muziku i osluškujem ih. Zavidim im. Slušaju rok i znaju ga svirati. Sve dobre pjesme.
„Želim svirati klavir“, kažem mami jedno jutro. „Za to bi trebala ići autobusom u Travnik, ili bi te tata trebao voziti, a kako će kad radi do tri? Za to bismo trebali kupiti klavir, a to ne možemo. Ali imamo harmoniku, možeš svirati harmoniku“, odgovara mama i ja ne mogu vjerovati da ona misli da je to isto. Ne može klavir, može harmonika? Klavir, tako profinjen, tako velik i lijepozvučan, tako za djevojčice, za njihove lijepe prste, za njihovu važnost među drugim djevojčicama. A harmonika, tako ružna, tako narodnjačka, s njom u rukama se lijevodesno zanose samo znojavi trbušasti muškarci čineći iritantnu pratnju zavijajućim pjevačima koje ne sluša niko do koga držim. „Ni mrtva ne bih svirala harmoniku“, kažem ljutito i znam da sam time uvrijedila mamu.
Mama je harmoniku kupila davno, od svoje prve nastavničke plaće. Bila je samouka, imala je odličan sluh. Umjela je čuti pjesmu i odmah je, tek tu i tamo griješeći, odsvirati objeručno.
Slušala sam je kako svira za njezinih i tatinih druženja s prijateljima. Svirala je Besame mucho, Kazačok, Djecu Pireja, sve starogradske. Harmonika u maminim rukama nije mi bila odbojna, ali to je jedna jedina harmonika na svijetu koja u meni nije budila zazor, jer je oživljavala samo u njezinom krilu, samo za lijepih večeri, kad su ona i tata bili među svojim prijateljima, kad su sve te dnevne sobe, sve iste iako u u različitim stanovima, s istim kompletima Andrića, Selimovića, Tolstoja i Singera na regalu, kristalnim čašama u vitrini, istim konjacima koji su se vadili iz bifea, s istom mezom na niskim stolićima između dvosjeda i trosjeda, istim goblenima na zidovima, bile ispunjene njihovim smijehom.
Mama me zaista upisuje na satove harmonike, kod nastavnika muzičkog iz moje škole, koji vikendom svira na svadbama, a radnim danima po kafanama. Jako je pospan na nastavi, i vrlo nervozan na satovima harmonike, koju učimo svirati ja i nas još desetak, a svi se možemo natjecati ne u sviranju nego u mrzovolji dok sviramo. Ne volim svirati taj instrument, ne volim vježbati, ne sviđaju mi se „Lijepi li su mostarski dućani“ ni „Moj Milane, jabuko sa grane“ čije nam note donosi profesor, a dok nosim harmoniku od stana do škole uvijek se sramim kad nekog sretnem. Pogotovo Dadu i Gigu. Oni su rokeri, oni slušaju Pink Floyd i Doorse, na gitarama sviraju Azru, Električni orgazam i EKV. O meni sigurno misle da sam glupa i da nisam moderna jer da jesam, nikad ne bih pristala svirati harmoniku.
Jedini kojeg se ne sramim njihov je tata, čika Adem, koji me uvijek pri susretu na stepenicama ljubazno pohvali i kaže: „Kad čujem da ti sviraš, ja stišam radio pa te slušam. Lijepo sviraš. Meni je najdraža ona ruska, kako ono ide ‘U tišini nestaje svaki glas, sve je sada zamrlo već’?“, pjevuši čika Adem. „Podmoskovske večeri“, odgovaram obradovana, silno zahvalna za neočekivanu pohvalu. „E ta, nju sviraš najljepše“, ohrabruje me čika Adem. Otada svaki put kad vježbam harmoniku u maminoj i tatinoj sobi, otvaram širom prozor pa sviram i „Podmoskovske večeri“, snažno i ritmično rastežući mijeh, mijenjam registre da melodija zvuči što punije i preciznije, i pjevam iz sveg glasa tekst koji znam napamet. I sve sam bolje volje, znam da razveseljavam čika Adema i osjećam kao da umanjujem sramotu što sam prethodno odsvirala „Užičko kolo“, „Sa Ovčara i Kablara“ i „Lepe ti je Zagorje zelene“.
To i još ponešto pamtim kad pomislim na kraj osamdesetih i svoje odrastanje u Partizanskoj 7.
Potom je došao rat, a u ratu se događa sve najgore što nam u miru nije ni palo na pamet da bi nas ikad moglo zadesiti. Rat nam razara živote i svjetove, raznosi nas i ubija, a čak i ako dočekamo mir, ništa nas više nikad ne sastavi da budemo onakvi kakvi smo bili. U ratu će se između moje obitelji i obitelji s drugog kata dogoditi i nekoliko važnih stvari, o kojima više nikad niko od nas neće ništa reći, ali nećemo ni zaboraviti, jer nas je trajno obilježilo i učinilo neraskidivo povezanima.
Nekoliko godina nakon rata, u stan na drugom katu vraća se samo čika Adem. Svi njegovi su daleko, vjerojatno u Americi, i žele ostati što dalje od Viteza i svega groznog što su u njemu doživjeli. Čika Adem se ipak vraća, on i dalje izgleda isto, mladolik je i ljubazan, održava tople komšijske odnose s mojim roditeljima. Moja mu mama za Božić nosi sarme i punjene paprike, za Uskrs kolače, zajedno uređuju vrt ispred zgrade, ona sadi ruže, on šiša živicu, a s mojim tatom čika Adem komentira sve lokalne i svjetske sportske događaje. Kad moja djeca dolaze ljeti u Vitez, najviše se vesele baš komšiji s drugog kata jer se on najbolje zeza i daje im slatkiše.
Prije par godina, za jednog mog dolaska s djecom u Vitez, na ulazu u zgradu dočekuje nas svježa zelena osmrtnica. Na njoj piše Adem Jelašković. Nema fotografije, pa djeca čitaju i ne prepoznaju o kome se radi. Oni ne znaju da se njihov najdraži susjed ne zove Čikadem, kako su ga oni uvijek zvali. Pitaju tko je to umro.
Ulazimo u naš stan i ja uzimam harmoniku, sjedam na mamin i tatin krevet, otvaram prozor da me njezin tužni zvuk ne poklopi u toj sobi, da ga prostrem što dalje od našeg stana, od našeg ulaza, od naše nesretne zgrade u koju je jednom uselio rat i zapravo nikad više iz nje nije otišao.
Tog popodneva poslije dugo vremena sviram „Podmoskovske večeri“. Iako je godinama nisam svirala, ne griješim nijednu notu, nisam zaboravila tekst, pamtim baš svaku riječ. Sjećam se i cijele pjesme i svega prije rata, života koji je bio dobar prema nama i nas koji smo bili dobri prema životu. I jedni prema drugima.
Pjesma koja izlazi iz moje harmonike govori o tome ‘kako teško je, teško reći sve što je u srcu mom’. Pjevam i znam da ću to jednom ipak pokušati reći. I da ću sve to jednom zapisati. Iako je teško.