Čovjek koji je preživio obje atomske bombe

S obzirom da tokom mjeseca augusta Japan obilježava 75. godišnjicu bombardiranja Hiroshime i Nagasakija na koje su atomske bombe bačene 1945. godine, ovo je podsjećanje na jednu nevjerovatnu priču i na pokojnog Tsutomua Yamaguchija.
Oko 8.15 sati ujutro, 6. avgusta 1945. godine, Tsutomu Yamaguchi je bio na putu prema svom radnom mjestu kada je podigao pogled i primijetio avion B-29 kako leti iznad Hiroshime. Mali predmet nošen s dva padobrana ispušten je iz aviona, a sljedeće čega se Yamaguchi sjeća bio je bljesak, nalik na bljesak magnezijevog projektila, koji se zrakom spuštao prema gradu.

Atomska bomba snage 13 kilotona, poznata kao Little Boy, uništila je veći dio Hiroshime. Samo tri kilometra od epicentra eksplozije, Yamaguchija je eksplozija snažno odbacila na tlo prije nego što je instinktivno potražio zaklon u kanalu za navodnjavanje. Kao inženjera nautike, njegov šef u firmi Mitsubishi Heavy Industries poslao je Yamaguchija u Hiroshimu tri meseca prije eksplozije i rasporedio ga na poslove na naftnom tankeru. To mu je trebao biti predzadnji dan u Hiroshimi i on se već očajnički želio vratiti svojoj porodici.

S puknutim bubnjićem i teškim opekotinama koje je zadobio na gornjem dijelu tijela, Yamaguchi, koji je tada bio dvadesetdevetogodišnjak, proveo je sa svojim kolegama tjeskobnu noć u skloništu. Gledajući zastrašujuće prizore i prolazeći pored mučnih scena, sljedećeg dana je krenuo prema zapadu grada da bi stigao do željezničke stanice.

Mostovi u gradu su bili srušeni, tako da je morao preći rijeku koja je bila puna plutajućih leševa muškaraca, žena i djece, od kojih su neki ostali zaglavljeni jedni uz druge. Ti uznemirujući prizori pratit će Yamaguchija sve do njegove smrti, ali u tom trenutku samo je razmišljao kako preći na drugu stranu rijeke. Na kraju je prešao rijeku gazeći preko leševa.

Zvuči nevjerovatno, ali željeznica je još uvijek bila u funkciji. Yamaguchi se 8. augusta vratio u svoj rodni grad Nagasaki. Otišao je u bolnicu da sanira opekotine i u roku od 24 sata vratio se na posao. Dok je svom šefu objašnjavao sve što je doživio u Hiroshimi, pokušavajući ga uvjeriti u istinitost priče, na pod ga je bacila još jedna eksplozija.

Dva sramotna dana

Fat Man, kodno ime druge atomske bombe upotrijebljene u ratnim sukobima, navodno je trebao biti detoniran nad Kokurom u Fukuoki, ali zbog oblačnog vremena odredište je promijenjeno i bomba je bačena na Nagasaki. Broj ljudi koji su poginuli odmah nakon eksplozije kreće se između 35.000 i 40.000, dok je desetine hiljada ljudi umrlo tek kasnije, od dugoročnih zdravstvenih posljedica.

Yamaguchi, koji je od epicentra ekspolozije opet bio udaljen oko tri kilometra, preživio je zajedno sa suprugom i petomjesečnim sinom. Nešto manje od godinu dana prije njegove smrti, 2009. godine, on je postao jedina osoba koju je Vlada Japana zvanično priznala kao osobu koja je dva puta preživjela atomsku bombu – hibakusha (japanski naziv za osobe koje su preživjele Hiroshimu i Nagasaki). Kako ističe filmski reditelj Hidetaka Inazuka, bilo je i mnogih drugih, uključujući Yamaguchijeve kolege Akiru Iwanagu i Kuniyoshija Satoa.

Mitsubishi je imao svoje tvornice u Hiroshimi i Nagasakiju, pa se može pretpostaviti da su se brojni radnici ukrcali u isti voz kao i Yamaguchi-san”, kaže Inazuka, koji je 2011. godine režirao dokumentarni film Twice Bombed: Legacy of Tsutomu Yamaguchi (Preživjeti dvije atomske bombe: Naslijeđe Tsutomua Yamaguchija, film je dostupan na Netflixu). „Većina njih je poginula u drugom napadu, međutim, iako je teško potvrditi tačne brojke, znamo da je bilo preko sto preživjelih.”

“Većina tih ljudi je odlučila da nikada ne progovori javno o svojim iskustvima. U kasnijoj fazi svog života, Yamaguchi-san je vrlo otvoreno govorio o onome što se dogodilo, te je na izvjestan način postao glasnogovornik hibakusha. Ono što je on preživio bilo je nevjerovatno i smatrao sam da je jako važno o tome snimiti dokumentarni film.”

Tragajući za načinom da ispriča svoju priču

Decenijama je Yamaguchijeva priča bila nepoznata. Kada je 1981. godine čuo da je Papa Ivan Pavao II u svom govoru u Hiroshimi rekao kako je rat čovjekova rabota, osjetio je da želi drugima prenijeti svoje iskustvo i poruku. No, važnije je bilo zaštititi svoju porodicu. Hibakushe i njihova djeca suočavali su se s ekstremnom diskriminacijom posebno prilikom zapošljavanja i zasnivanja porodice jer nije bilo jasnog objašnjenja o posljedicama radijacije, te su mnogi smatrali da su osobe koje su bile izložene radijaciji zarazne.

Još jedna činjenica bilo je Yamaguchijevo naizgled dobro zdravlje. Izgubio je sluh na lijevo uho i operirao je žuč, ali nakon nekoliko godina njegove tjelesne ozljede nisu bile toliko očigledne kao što je to bilo u slučaju vođa anti-nuklearnog mirovnog pokreta poput Senjija Yamaguchija (nisu rodbinski povezani), tako da je smatrao, kako kaže njegova kćerka Toshiko Yamasaki, da bi bilo “nepravedno prema ljudima koji su stvarno bolesni” da se tada pridružio anti-nuklearnom pokretu i njihovim aktivnostima.

No, nakon što je njegov sin Katsutoshi umro od raka 2005. godine, Yamaguchi je promijenio stav, te je odlučio otvoreno govoriti o onome što mu se dogodilo na kraju Drugog svjetskog rata. Pored memoara koje je napisao, pojavio se u dva dokumentarna filma – u filmu Niju Hibakusha (Dvaput preživjeli) autora Hidea Nakamure, kao i u Inazukinom filmu koji je uslijedio. U dobi od 90 godina dobio je svoj prvi pašos i otputovao u New York kako bi se obratio Ujedinjenim narodima. Također je pisao, i dobio odgovor, bivšem američkom predsjedniku Baracku Obami o zabrani nuklearnog oružja.

“Mnogi još uvijek ne znaju da ima ljudi koji su preživjeli dvije atomske bombe”, kaže Inazuka za Tokyo Weekender. “Činjenica da je Yamaguchi-san bio tako blizu obje eksplozije je nevjerovatna. Prvi put sam ga upoznao 2005. godine i odmah sam osjetio njegovu toplinu i poniznost. Činilo se da ima snažan utjecaj na sve ljude s kojim se sretao, uključujući i Jamesa Camerona koji je odvojio vrijeme, iako je bio vrlo zauzet tokom promoviranja svog filma Avatar u Tokiju, kako bi ga posjetio u bolnici zbog snimanja našeg dokumentarca. Dvije sedmice nakon toga Yamaguchi-san je preminuo.”

“Mirovni pokret ne poznaje granice”

Chad Diehl je još jedna osoba na koju je Yamaguchi ostavio snažan utisak. Autor djela Resurrecting Nagasaki: Reconstruction and the Formation of Atomic Narratives (Uskrsnuće Nagasakija: Rekonstrukcija i stvaranje narativa o dvije atomske bombe), Diehl je pomogao kao prevodilac tokom snimanja dokumentarnog filma Niju Hibakusha (Dvaput preživjeli), a u ljeto 2009. godine preselio se u kuću kod Yamaguchija dok je prevodio pjesme za knjigu And the River Flowed as the Raft of Corpses (A rijeka je tekla kao splav od trupala).

“Unatoč svemu što je prošao, Yamaguchi-san mi je uvijek djelovao kao čovjek koji je našao svoj mir”, kaže Diehl za Tokyo Weekender. “Nikad ga nisam vidio kako se na bilo koji način ljuti. Fokusirao se na budućnost, zabranu nuklearnog oružja i kampanju za mir u svijetu. Sjećam se kako ga neki novinar jednom pitao kako doživljava to da jedan Amerikanac, čovjek iz zemlje koja ga je dva puta bombardirala, sada boravi u njegovoj kući. ‘To što je Amerikanac nema nikakve veze s tim'”, odgovorio je. “'Mirovni pokret ne poznaje granice.'”

“S obzirom da je to bila izjava čovjeka koji je prošao toliku patnju, osjećao sam da njegova poruka ima daleko veću težinu”, dodaje Diehl. “Iako je šteta što se nije pridružio mirovnom pokretu nekoliko desetljeća ranije, drago mi je što mu je na kraju pristupio. Aktivizam mu je pružio katarzu i sposobnost da se nosi sa svim što je preživio. Njegova misija bila je ispričati ono što je doživio i tu priču prenijeti budućim generacijama kako bi se osiguralo da se takve užasne stvari više nikada ne ponove. Mislim da je bio izuzetna osoba.”

Više od sjećanja

Slično razmišlja i ugledni novinar i autor Richard Lloyd Parry, koji je 2005. godine radio intervju s Yamaguchijem i njegovim bivšim kolegama – ljudima koju su također preživjeli eksplozije obje atomske bombe, Satoom i Iwanagom.

“Svi su ispričali nevjerovatne priče koje su ih obilježile kroz cijeli život, međutim, kad su Sato i Iwanaga pričali činilo se kao da pričaju o sjećanjima iz daleke prošlosti, dok je Yamaguchijeva priča bila više od sjećanja”, kaže Parry. “To je bilo nešto duboko urezano u samu srž njegovog bića, s čim je živio u svakom trenutku svog života. Sigurno je nebrojeno puta govorio o atomskoj eksploziji, no zvučalo je kao da o tome priča prvi put, a da se bombardovanje dogodilo tek nekoliko dana ranije. Bez obzira jeste li ga smatrali najsretnijim ili najnesretnijim čovjekom na svijetu, ono o čemu je govorio zaista je bila izuzetno napeta priča.”

“Ljudima postaje sve teže zamisliti zastrašujuću realnost nuklearnog rata i to je potencijalno opasno”, dodaje Parry. “Pričajući o strašnim patnjama uzrokovanim upotrebnom takvog razornog oružja, ljudi koji su preživjeli eksploziju atomske bombe, po mom mišljenju, imali su ključnu ulogu u tome što se nakon toga slična katastrofa nikada više nije dogodila. Da bi osigurali da se neće dogoditi ni u budućnosti, važno je da svjedočanstva hibakusha, poput Yamaguchija, ne budu zaboravljena i da za njih znaju i mlađe generacije.”

izvor: Tokyo Weekender
Latifić: Radanović
Rujan
Vjetrov prijatelj
Latifić: España 1982