Cvijetić: Dvije kratke priče

Tobogan i Mrazarje

TOBOGAN

 

Edinu srećem u dvorištu restorana „Papa Joe“.

Vratila se iz Švedske prije par godina. Ćaskamo o sve vrelijim ljetima. Naručujemo sladoled. Kao nekad „Kod Rame“, kad smo bili djeca.

„Sjećaš se da su kod Sarajeva prije godinu dana našli masovnu grobnicu? Čovječe, dvadeset tri godine nakon rata“, kaže nervozno udarajući kašičicom o staklene zidove čoljice sa sladoledom.

„S dvadeset i tri nekompletna tijela“, dodaje.

„Da, gledao sam na nekoj televiziji. Nema ovome kraja“, kažem joj što mirnije.

 

„Nekima se noge bile vezane vojničkim opasačima, ruke žicom. Na TV BiH su odmah rekli da se radi o bošnjačkim civilima. Na RTRS su izvjestili da se radi o ostacima zarobljenih srpskih vojnika. A HRT je uvečer javio da su sigurno hrvatski civili, jer je u blizini hrvatsko selo u kojem nedostaje dvadest i troje mještana. Uzeli su DNA kostiju. I nakon tri mjeseca – ništa. Nitko više ne pominje grobnicu i jesu li otkrili tko su pobijeni ljudi. Vijest se izgubila u gomili vijesti. I – ništa. Mene to izluđuje“, dovršava sladoled.

 

„Svi se nadaju da su njihove kosti“, kažem.

Pogleda me izravno u oči. Potom pratimo kako se terasa restorana ispunjava djecom, i kako se utrkuju podvriskujući. Pokušam se nasmijati. Ona ne.

 

„Znaš li da sam u Švedskoj pokušala usvojiti dijete?“, iznenada kaže, kao da utišava klince ispod terase kako se spuštaju niz tobogan.

„Nisu ti dozvolili?“, pitam na uncu šutnje dodajući nemir.

„Ne, nisu, rekli su da bi djetetu nedostajao otac. Imalo bi manjak samopouzdanja. Čak su me pitali imam li možda partnerku, da bi to išlo u prilog…“

 

„Žao mi je, bila bi dobra majka, toliko te poznajem.“

Gleda me dugo.

 

„Svi se nadaju da su kosti njihove“, preformulira mi skorašnju rečenicu.

 

 *** 


MRAZARJE

 

Te zime, slikar Veso tražio je pedeset krstova po gradu, crnih grobljanskih krstova, za instalaciju na izložbi u Beogradu.

Odmah sam mu odnio svoj.



To je jedini krst koji mi ne treba, rekao sam mu, sad ti treba još četrdeset devet, ničijih.
Od tih bi jedan mogao biti moj.

 

Kada se vratio s izložbe, išli smo Senki na dženazu.

Veso je plakao.

Ja sam pomagao mezariti svježe daske.


Finci: Ovim redom
Online izložba