Dvorniković: Djevojčice sa šibicama

Bila je to čudesna… ali se tog trenutka plamen ugasi, i pred njom osta samo debeli i hladni zid… tisuće svjećica je gorjelo, gledale su pravo u nju, pretvarale su se u sjajeće zvijezde… šibice planuše i sve zablista kao usred bijela dana.

Ali to je samo san. Krhak kao sreća. Djevojčice sa šibicama svuda su oko nas. Prednovogodišnji tako veseo dan za mnoge, ali dno i patnja za curicu kojoj sićušne šibice čine tanku granicu između opstanka i nestanka, između svjetla i tmine što je vuče sebi.

I dok se 21 gram duše iz napaćenog tijela djevojčice uvija u očaju i mašti prema viziji njene bake, dragom licu i vjerovatno jedinoj osobi u teškom životu koja ju je voljela i obasipala pažnjom, zaškripaše kočnice automobila.

Jedan od onih ledenih, mračnih dana iz povijesti grada. Sarajevo, decembar, neka od onih tužnih godina s početka posljednje decenije dvadesetog stoljeća. Strani novinar koji je u autu već prošao pored djevojčice i tek krajičkom oka registrovao jedan od mnogih prizora patnje u gradu rata i gladi – prelomio je u glavi: vraća se po nju. Sve što je prethodnih mjeseci ovdje vidio otrovalo mu je dušu. Uspio se posvađati i s porodicom, koja ga željno iščekuje daleko odavde, i sada ne zna kako će ga žena i djeca uopće dočekati kad se vrati kući. Kako nevolja ne dolazi sama, saznao je nedavno da mu u tijelu stanuje uljez koji nosi ime morskog stvora s kracima i koji voli i plićak i morske dubine. No, još nije ovladao njime, boriće se s njim kad stigne kući. Svi mi imamo fore i još mnogo dana pred sobom – volimo tako misliti. Toliko toga je zamjerao sebi, mnogo promašaja u životu… I dok je u transu, kao nokautiran vozio prema aerodromu, svemir se umiješao: spazio je biće zarobljeno u većem očaju nego što je njegov.

Odjednom sve dobija smisao. On izlazi iz auta, znoj mu curi niz čelo iako je vani hladno, i pruža ruku plavokosoj djevojčici što leluja na granici između života i smrti. Ogrće je svojom jaknom, ulaze u topli automobil, voze se prema avionu koji će ih odvesti u New York, njegovoj porodici.

Dva života spašena odjednom.

U tom momentu, uljuljkan u ulogu dobročinitelja, miran i opušten kako odavno nije bio, i ne sluti da će taj čin jednostavne, čiste ljudskosti pokrenuti proces ozdravljenja u njegovom bolešću načetom organizmu. Dobiće mjesece, čak i godine – bonus koji druge pacijente u njegovom stadiju i ne okrzne.

Možda djevojčicina kosa i nije plava već crna, ili crvena, možda su otputovali u Madrid… Nije ni važno. Važno je samo da je neko pružio ruku spasa. Dobar ti dan, srećo! Nije važna ni godina, 914. ili 2017. Ili 2012.

Negdje je sedmogodišnji dječarac koji se s majkom vraćao kući iz kupovine, sretan i nestrpljiv da se pored ukrašene jelke u toplom stanu baci na kolače i razmotavanje poklona, u tamnom uskom prolazu ugledao curicu zgrčenu od hladnoće kako čuči na pločniku. Povukao je majku za ruku, a žena je reagovala baš kao što se od majke očekuje.

Ili u kojem drugom kutku planete, ponedjeljak je, spušta se noć, na pragu smo 2021. godine, nešto je drugačije nego inače, ali opet sve sija, blješti… Jedna djevojčica žustro sa svojim ocem korača ulicom. Veselo pričaju, a ona iznenada ugleda na ledenom betonu svoju vršnjakinju ili vršnjaka tužnih očiju u kojima više ni beznađe ne stanuje. Beznađa je napretek, a ruku što iz sjena mole za pomoć bezbroj.

Djevojčici istog trena nahrupiše suze. Pritrčava promrzloj jadnici i tutne joj nešto u ruku: svoju čokoladu. Jedan red čokolade, spas za ono malo duše što će sad ostati „u svojoj kući“. Dok negdje iz daljine Sean Penn, Naomi Watts i njihov drugar Benicio del Toro vire i s odobravanjem se smijulje, djevojčicin otac munjevito reaguje… bajke i zbilja se ponekad pomiješaju. Eh, mašta može svašta!

Samo jednom sam pročitao „Djevojčicu sa šibicama“, i jednom prije puuuno godina pogledao crtani na teveu. Pretužan mi je bio. Zato mu se nikad nisam vraćao. Svi okrećemo glavu i ne želimo da gledamo tužne stvari. To je ljudski. A male robinje i robovi i dalje prose i cvile na hladnom betonu, baš kao u Andersenovoj bajci. Nemaju gdje da pobjegnu te današnje djevojčice sa šibicama, jer će ih prebiti starija braća. Ili će i njih i braću prebiti neki nemilosrdni lik iz tame koji ih posjeduje. Elem, no way out! Put vodi na surovi pločnik i ulicu.

Život je nekom bajka, nekom horor.

Ovdje gdje živim srećem puno nasmijanih i dobrodušnih ljudi. Ponekad su vremena dobra, a ponekad nisu. Srdačne žene iz pekare koje čitav dan ne smiju sjesti, ali uprkos tome su nasmijane. Razgovorljive konobarice i konobari na mjestima gdje pijem kafu. Ekipa s benzinske pumpe. Učiteljice i nastavnice iz škola u koje mi djeca idu. I prodavci na pijaci što drežde od jutra do sutra, ali se ipak zezaju i ljubazni su. Divna, uvijek ljubazna ekipa prodavnice na Grbavici. Vrh! Niko od njih nije u problemu kao djevojčica što se bori za opstanak, ali svejedno „mađijaju“ da plate silne račune i dažbine, djeci školu i treninge.

Moj prijatelj se već dugo bori sa bolešću, ali više energije ima i veći je zajebant od svih nas što mu dajemo podršku. Za njega vjerujem, kao i za mnoge ljude koje viđam, da bi bili pravi kad se to od njih očekuje. Pomoći na ulici nekome ko vapi za hranom i toplinom, to je tako ljudski.

21 gram. Red čokolade. Dovoljno da duša ne napusti tijelo. I ta najtužnija bajka može imati ljepši kraj.

Fini svijete, zadržite osmijeh na licima i vedrinu u sebi!

Sretna vam Nova godina, dragi čarobnjaci!

Zubčević: Zvijezda Mira
Krleža: Povratak…
Petanjek: Znakovi života