Duraković: Ne otvaraj… to ljubav kuca na vrata

Darku Cvijetiću, koji ispisuje riječi iz naslova.

Ne otvaraj! Pred vratima neko moli
S rukama što kao grane grle nebo
S rukama što u zemlju propadaju od stida
S rukama što vade vrelo kamenje iz vatre
Da drugom toplije bude…

Ne smiješ to! Taj žar i taj dodir
Spaljuje staze ispred nas, iza nas,
Na pustopoljini ostavljajuć srce samotno
Crveno kao na japanskom drvorezu.

Ne otvaraj! Ne znaš ni sa vlastitom 
Ljubavlju šta bi, pa kako znati šta s ovom
U vremenima kad i konje ubijaju, zar ne?
Taj dodir doći će nam glave… Ne daj! 

Ne otvaraj… To ljubav kuca na vrata!
Šta ako još koga sa sobom dovede?
Majku na umoru? Sestru nesretnu?
Domovinu? Kućicu u cvijeću
I dijete u njoj – 
Ljubav ni s jednom usporedivu?

Ne otva… 
Ma daj! 
Otvaraj!

Otvaraj! Neka niko više nikad ne moli
S rukama što kao grane grle nebo
S rukama što u zemlju propadaju od stida
S rukama što vade vrelo kamenje iz vatre
Da drugom toplije bude…

Smiješ ti to!
Možeš ti to!
Neka taj žar i taj dodir
Spale staze ispred nas, iza nas,
Na pustopoljini ostavljajući srce samotno
Crveno kao na japanskom drvorezu
I voljeno!

Otvori! Tek kad otvoriš, znaćeš 
Šta s ljubavlju svojom! 
Pa kako ne bi znao 
U vremenima kad i konje ubijaju, zar ne?
Naravno: taj dodir doći će ti glave… 
Zato otvori!

Nek glava plati to čega se srce plaši
I što sanja od trena 
Kad na pustopoljinu je palo 
Golo
Krvavo
Voljeno
Voljeno
Voljeno!

Žujo: Čovječuljak
Imširević: Razočaranje
Imširević: 212
Žujo: Plamen u Modroj sobi