Trećeg marta u Franjevačkom međunarodnom studentskom centru u polukonsiprativnoj atmosferi predstavljena je u postpandemijskom ozračju i u sjeni novog povelikog rata nesvakidašnja zbirka poezije “2glasje za samoću”. Izdavač je Svjetlo riječi a autori su dva prijatelja, jedan bard i jedan fratar pjesnik, gvardijan samostana sv. Vlaha u Pridvorju u Konavlima koji je sa puno ljubavi i truda oživio.
Luko Paljetak i fra Ivan Kramar.
Zbirku pjesama su predstavili Valerijan Žujo i fra Mile Babić. Bila je to rijetko lijepa noć u našem nevoljama gusto posijanom svijetu.
Prvo čitanje Paljetka nakon rata! Trideset godina ga dakle nije bilo u njegovom gradu, odnosno gradu njegovih roditelja koji su se vjenčali daleke tridesete godine prošlog stoljeća u Katedrali Srca Isusova. Naravno, kako to obično biva kad je Valerijan Žujo u blizini, donio je pjesnik pjesniku kopije iz crkvenih knjiga, vjenčani list Paljetkovih roditelja, u to vrijeme zaposlenih u sarajevskom hotelu Evropa.
Bezbrojne su veze Sarajeva i Dubrovnika, od vremena Dubrovačke republike i srednjevjekovne Bosne do današnjih dana. Jedna koju smo otkrili je da su Paljetkovi roditelji pobjegli u Sarajevo da bi bili zajedno, zabranjena i nemoguća ljubav dvoje Dubrovčana bila je moguća u Sarajevu.
O divna, o mila, o slatka… ljubavi.
Izašao sam blago opijen, od fratara se uvijek odlazi blago opijen ali ne uvijek iz istog razloga. U sporom ritmu mojih koraka šapatom je odjekivalo:
… zora svakog jutra svane
međutim tama nije zbog toga manje gusta.
Tama nije manje gusta ponavljao sam tiho pokušavajući oponašati Paljetkovu dikciju i savršenu izvedbu.
… gdje ću? za njim ili da ipak krenem
za sobom, sve do kraja pjesme, dok ima slova
za bilo koju pjesmu jer ja od svake svenem
i od svake procvjetam, a znam da nije nova.
Tijelo
Razdijelit ću sve,
i kosu i uši,
nos ću darovati moržu,
noge ću darovat pužu da brže
s kućom ode,
kad je prodat
ne želi.
Zadržat ću samo ruke,
da budu nevidljive,
da te mogu i dalje grliti,
a da drugi to ne vide.
Tijelo ću vratit zemlji;
posudio sam ga, nije moje.
Ostavit ću samo vlas,
znak da živjeh, nekad,
sam.
Oči ću darovati zori.
Studen
Studen je, a kao da neka proljet rana,
stigla je, kao da smo za nagradu je stekli,
a nismo, ne znam što o tome sad misli grana
bajama, ili što bi ždralovi sada rekli,
jer ne da im se vraćat onda kad nije doba,
a možda im se ne da uopće; ništa protiv
proljeća ranog nemam, sve je to dio groba
iz kojeg visibabe niču i njihov motiv
jasan je možda samo lastavicama; gnijezdo
ničije više nisam nikome, čak ni sebi,
i ako kaniš pasti, ne padaj ná me, zvijezdo,
padni u blato! volim kad kobila se ždrijebi,
a znam da nikad neću uzjahat toga vranca,
pješačit ću do kraja, jer da su želje konji
i prosjak jahao bi, a taj sam; primi stranca:
kad legnem mogu biti i gornji, a i donji.