Populizam je ključna reč prethodne decenije, jezgrovit opis pobunjenih stranaka koje su izbile u prvi plan u drugoj deceniji 21. veka i osporile prevlast liberalnog centra. Ali čim je termin ušao u rasprave o ekstremnoj levici i desnici, komentatori su počeli da ga preispituju: možda je suviše neodređen, uvredljiv ili ohrabruje snage koje kritikuje?
Dok se dva kraja političkog spektra udaljavaju jedan od drugog, desnica pobeđuje širom zapadnog sveta, a levica nikako da se oporavi od uzastopnih poraza. Možda je sada dobar trenutak da potražimo bolji opis ove neravnoteže moći i načina da se ona ublaži.
Pravu prirodu populizma teško je razdvojiti od napetog diskursa koji ga okružuje. Populisti pridaju ogroman značaj jeziku: oni imaju zvučne slogane i obraćaju se direktno „narodu“. Populistički pokreti su izbili u prvi plan posle krize 2008, kada su sa scene nestale umirujuće fraze o jedinstvu i konsenzusu, a pojavile se razlike između „nas“ i „njih“. Prevladao je izrazito retorički vid politike koji je zauzeo domen reči, a ne dela. To je doba tvitera i žestokih rasprava za večerom, a ne štrajkova i uličnih nereda. Populizam je prazan označitelj političke kulture koju su napustile masovne stranke i sindikati. Bez prostora za istinski aktivizam marginalni političari su rado prihvatili lakše načine privlačenja razočaranih glasača.
Populizam dobro objašnjava neke izborne strategije, ali zamagljuje predviđanja šta će populistički lideri činiti kada dođu na vlast. Iako je pre svega sredstvo dolaska na vlast, ciljevi populističke politike su širi. Berni Sanders je rekao da bi kao predsednik Amerike radio na jačanju radničkog pokreta i slabljenju uticaja korporativnog sektora. Plan grupe ljudi oko Donalda Trampa je bio da centralizuju izvršnu vlast i upere je protiv rasnih manjina. Komentatori koji su razmišljali o Sandersu i Trampu samo na osnovu njihovih izbornih kampanja propustili su temeljniju analizu njihovih pravih projekata: radikalne socijaldemokratije s jedne strane i beskompromisnog neo-nacionalizma s druge.
Tokom prethodne decenije, ovaj poslednji projekat je ojačao, ne samo u Americi već i u Italiji, Finskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Britaniji, Francuskoj i drugim zemljama. Svi drugi su potisnuti na marginu. Pokazalo se da u borbi na terenu diskursa, u kojoj se politika svodi na niz prodajnih strategija, desnica pobeđuje. Ishod je to da Sandersova socijaldemokratija ostaje puka ideja, dok je trampovski neo-nacionalizam sve više stvarnost.
S obzirom na takav razvoj događaja, granice populističke paradigme su postale još jasnije. Glavna osobina naše politike više nije to što se marginalci služe populističkim alatom za preuzimanje države, već to što levica ne može da se sabere posle serije neuspeha, dok veći deo desnice cementira svoj uspeh. Socijalisti su shvatili da populizam kao politička praksa nije dovoljno snažan za odupiranje napadu najmoćnijih institucija u društvu: državnim ministarstvima, centrističkim partijama, tradicionalnim listovima, poslovnim lobijima i sudovima. Reakcionari su u međuvremenu naučili da mogu da dobiju izbore na populističkoj platformi, ali još pokušavaju da shvate kakav odnos s tim institucijama treba da uspostave. Post-populiste na obe strane definiše njihov pristup etabliranim elitama.
Mogućnosti za levicu su dvostruke. Oni mogu ili da prave kompromise po cenu da budu asimilovani, ili da upute direktan izazov, po cenu da budu nadjačani. Jolanda Dijaz, koja trenutno predvodi špansku levicu, krenula je prvim putem i pokušava da pregovara s levim centrom i velikim biznisom, ali se neprestano suočava s granicama sopstvene moći. U Francuskoj je Žan-Lik Melanšon sačuvao političku nezavisnost svoje partije i odbio da pravi ustupke koji bi je ugrozili, ali je zbog toga ostao suviše izolovan da bi nadvladao protivnike.
Slično račvanje možemo videti i na drugom kraju spektra. Dok lideri kao što je Đorđa Meloni u Italiji nastoje da se približe tradicionalnom bloku moći i odustaju od svojih rizičnijih politika, Tramp i slični njemu usvojili su ratoborniju strategiju: napadi na državnu birokratiju, ignorisanje pravosuđa, a često i odbijanje zahteva velikog biznisa. I levica i desnica odlučuju između pregovaranja s tradicionalnim elitama i pokušaja da ih unište.
Ali i tu su šanse vrlo nejednake. Desnici je lakše da pobedi na izborima slanjem zapaljivih poruka i ona se lakše opredeljuje između sklapanja kompromisa i sukoba sa svojim protivnicima. Razlog je očigledan. Socijalisti imaju program preokretanja sadašnjeg poretka, dok neo-nacionalisti nastoje da učvrste njegove hijerarhije. Jedna grupa želi da opovrgne neoliberalni konsenzus, a druga da produbi klasni, rasni i rodni jaz. Zbog toga će institucije koje nadziru sistem pružati veći otpor levici nego desnici. One mogu blokirati neke postupke desnice – na primer, pokušaj da se pokradu izbori – zato što takvo ponašanje suviše destabilizuje poredak, ali one shvataju da nema suštinskog nesklada među njihovim interesima. Bez obzira na to da li su neo-nacionalisti miroljubiviji ili agresivniji, da li promene izvode postepeno ili ih ubrzavaju, oni mogu koristiti te centre moći da poguraju svoj projekat; progresivci nemaju taj luksuz.
Termin populizam ne može da rasvetli te trendove ne samo zato što je preširok već zato što je skrojen u jednom konkretnom periodu u kome su nove političke snage pokušavale da razbiju izbornu dominaciju centra služeći se raznim jezičkim igrama: mnogi protiv nekolicine, insajderi protiv autsajdera. Mada ti diskursi nisu nestali, njihov značaj je manji u svetu u kome je ta dominacija uzdrmana i u kome se nadmetanje između levog i desnog populizma završilo u korist desnice.
Bolji pristup sadašnjem trenutku bio bi proučavanje kako te dve snage, koje polaze s različitih početnih pozicija, pokušavaju da napreduju u institucionalnom pejzažu neoliberalizma: reklo bi se da je levica nesposobna da izabere između kompromisa i sukoba, a da je desnica sposobna da napreduje na oba načina. Biće veoma teško preokrenuti to stanje stvari. Moramo pokušavati da razumemo suštinu savremene politike, a ne samo njen stil.