„Žao mi je što moram da kažem nešto ovako brutalno, ali kad god pokušam da iznesem argumente u korist, znate već, Izraela, shvatam da govorim kroz zid od mrtve dece.“ To nisu reči osobe koja doživljava krizu savesti, koja shvata da više nije moguće braniti neodbranjivo. Izgovorila ih je ranije ovog meseca Sara Harvic, koja je nekad pisala govore za bračni par Obama i koja je autorka knjige Kao Jevrejka: preuzimanje naše priče od onih koji nas optužuju, sramote i pokušavaju da nas unište (As a Jew: Reclaiming Our Story from Those Who Blame, Shame and Try to Erase Us, 2025). Harvic se nije uznemiravala zbog mrtve dece, već zbog toga što živa deca mogu da ih vide. A to je problem, objasnila je, ne zato što bi ih taj prizor mogao potresti, već zato što bi ih mogao okrenuti protiv Izraela: slike mrtvih Palestinaca izazivaju emocije koje ometaju zrelo, racionalno razmišljanje. Rešenje? Jednostavno: oduzmite deci pametne telefone. Ističući potrebu da se deca, posebno jevrejska, zaštite od slika „pokolja“ koje je izvela izraelska država tvrdeći da to radi u njihovo ime, Harvic je insistirala na tome da „jevrejske škole apsolutno moraju reći da nijedno dete ne sme imati pametni telefon sve do poslednje godine srednje škole. Moramo dati šansu mozgu svoje dece, i dati šansu njihovom mentalnom zdravlju pre nego što stvarno pomere pameću.“
Ideja da je zgroženost genocidom simptom „poremećenog“ uma – a da ležerno pominjanje desetine hiljada mrtve dece kao prepreke sopstvenom zalaganju za državu koja ih je ubila nije takav simptom – vrhunac je poremećenosti. Ali u ovoj fazi nije lako biti šokiran. Navikli smo na dehumanizujuću, otvoreno eliminatorsku retoriku izraelskih političara. Uz to, takve izjave nisu ništa novo: setimo se da je 2014. Ajelet Šaked, koja je ubrzo posle toga postala ministarka, postavila na društvene mreže članak koji poziva na ubijanje majki palestinskih mučenika i rušenje njihovih domova da ne bi proizvele još „malih zmija“.
U izvesnom smislu, međutim, komentar Sare Harvic više uznemirava od jezika otvorenog demonizovanja, kao kad je Netanjahu opisao Palestince kao „decu tame“ ili kad je Galant nazvao Gazane „ljudskim životinjama“. Reči Sare Harvic su hladnije, banalnije. Za nju problem nije to što su palestinska deca zla, već to što ometaju propagandu. Ona su „zid“: smetnja koja joj se isprečila na putu. Imajte na umu da se retko mogu čuti ekvivalentne žalbe o teškoćama zalaganja za Palestinu „nad gomilom mrtve izraelske dece“.
Mrtva izraelska dece ne formiraju „gomile“ niti bilo koju vrstu nediferencirane mase kao što to čine palestinska deca. Delom je to stvar rasizma, a delom brojeva (koji su takođe stvar rasizma). Trideset osmoro dece je ubijeno u Izraelu 7. oktobra 2023, a neku od te dece su ubile izraelske snage. Otad je Izrael u Gazi ubio najmanje 20.000 palestinske dece (stvarni broj je verovatno mnogo veći). Kao što glasi izreka koja je pogrešno pripisana Staljinu, jedna smrt je tragedija, milion smrti je statistika. Dakle, da bi ostao nekažnjen, ubica samo treba da nastavi da ubija. Izraelski modus operandi je potpuno normalizovanje patnje Palestinaca kako bi svet na kraju izgubio svako interesovanje za tu temu.
Problem je, međutim, što to ne radi. Veliki i sve veći broj ljudi vidi ono što je sasvim očigledno i uprkos silnim naporima da se narativ skrene u korist Izraela, sve je manje onih koji to gutaju. Harvic ne greši kad navodi internet kao deo razloga. Na internetu ljudi mogu rođenim očima da vide ono što su im najmoćniji kanali vesti prikazali samo u najpristrasnijem i iskrivljenom obliku. Ali Harvic drukčije gleda na to pitanje. Nekoliko dana kasnije u komentarima je tvrdila da društvene mreže slikama Gaze „uništavaju mozgove mladih ljudi“ čineći ih nepristupačnim za „normalan razgovor“, koji se služi „podacima i činjenicama i argumentima“. U sličnom duhu su nedavna zapažanja Vana Džounsa, komentatora CNN-a, koji je rekao da Iran i Katar orkestriraju kampanju dezinformisanja da bi manipulacijom naveli mlade Amerikance da brinu za Palestince. Uz smeh iz publike, Džouns je ovako sažeo tipičan sadržaj postova na društvenim mrežama: „Mrtva beba u Gazi, mrtva beba u Gazi, mrtva beba u Gazi, Didi [američki reper koji je odnedavno u zatvoru], mrtva beba u Gazi, mrtva beba u Gazi.“ (Džouns se u međuvremenu izvinio zbog svog „intenzivnog“ jezika, ali nije povukao analizu koja se, prema njegovim rečima, može „lako pogrešno protumačiti“.)
Posebno je značajna činjenica da te intervencije ne dolaze od zagriženih cionista iz redova izraelske ili američke desnice. Džouns je advokat za građanska prava i demokrata koji je takođe radio za Obamu (kao specijalni savetnik za „zelena radna mesta“).
Uvek nam se kaže da osobe poput Harvic i Džounsa nisu čudovišta, već umerenjaci: brižni, promišljeni ljudi koji se klone krajnosti. Svako ko se pita da li su takvi „centristi“ zaista različiti od fašista ili populista desnice može očekivati da će biti žestoko kritikovan, optužen za nepromišljenost i nagovaran da glasa za manje zlo da bi se izbeglo veće.
Genocid u Gazi pokazao je pravo lice države Izrael, pokazao je šta je ona oduvek bila, ali je otkrio i lice liberalnog establišmenta u zapadnim zemljama. Sada smo videli šta takvi ljudi rade kad se suoče sa svim zamislivim strahotama koje se mogu raditi drugim ljudskim bićima: to što oni rade je mnogo gore nego da ništa ne rade. Oni su podsticali pokolj i pomagali u njegovom sprovođenju naoružavajući državu Izrael, braneći je na svakom koraku i iskaljujući svoj bes na svakome – posebno ako je mlad – ko bi se usudio da se ne slaže sa njima. U Velikoj Britaniji laburistička vlada je stavila na raspolaganje Izraelu svoju obaveštajnu službu i proizvodnju naoružanja; uvela je zabranu na propalestinske proteste i upravo pokušava da ukine porotu kao takvu, jer se pokazalo da su ljudi masovno naklonjena propalestinskim aktivistima. U svom drugom govoru Harvic je podražavala dečji jezik dok je jadikovala zbog toga što su mladi ljudi pogrešno shvatili pouku Holokausta. Širenje znanja o Holokaustu u doba društvenih mreža može kod nekih mladih ljudi stvoriti pogrešnu predstavu o antisemitizmu zato što oni uče o velikim, snažnim nacistima koji su povređivali izgladnele Jevreje. Mladi mogu da pomisle: „O, antisemitizam je nešto kao rasizam protiv crnaca, jel da? Moćni belci protiv nemoćnih crnaca.“ Pa onda kad na TikToku po ceo dan gledaju moćne Izraelce kako povređuju slabe i mršave Palestince, nije neobično što misle: „O, kapiram, pouka Holokausta je da se boriš protiv Izraela, da se boriš protiv velikih moćnih ljudi koji povređuju slabe ljude.“
Kako je to naivno. Pravo značenje Holokausta, možemo da zaključimo, nije to da je on bio loš zato što su snažni povređivali slabe, već zato što su žrtve bili Jevreji. Kad su žrtve crni ljudi ili Palestinci, to nije isto.
Branioci Sare Harvic na mrežama hitro su ukazali na to da njen komentar o „zidu od mrtve dece“ ne mora da znači da su palestinske žrtve manje tragične – već da su stvari složenije nego što to sugerišu fotografije koje izazivaju snažne emocije. Slike, naravno, mogu da zavedu, posebno kad su lišene konteksta. Zaista je moguće da mrtva deca izazovu zbunjenost. Samo pominjanje (nepostojećih) beba koje su obezglavljene 7. oktobra „zbunilo“ je neke ljude u toj meri da su počeli da navijaju za genocid. Problem Harvic je, međutim, ovo: ne samo što slike nisu na njenoj strani već su „činjenice“ i „podaci“ to još manje. Što ih više vidimo, to nam se Izrael čini gorim.
U javnom predavanju prošle nedelje, Aleks de Val je govorio o formama poricanja koje su Izrael i njegove pristalice mobilisali da bi opravdali slike umiranja od gladi u Gazi. Oslanjajući se na rad Stenlija Koena, on je izdvojio tri nivoa poricanja. Prvi je prosto poricanje činjenica: fotografije su lažne ili režirane – ti ljudi su glumci, crvena tečnost nije krv. Taj pristup je isproban u ranoj fazi izraelskog rata. Drugi je „interpretativno poricanje“: to se zaista događa, ali ne onako kao što izgleda – ta mrtva deca su već bila u lošem stanju ili im je Hamas ukrao hranu. I to smo često gledali. Na kraju, ono što Koen naziva „implikativno poricanje“ pripisuje drukčije značenje ili drukčiji kontekst strahotama i tako ih pravda: jeste, izgladnjujemo ih, ali to je neophodno da bismo pobedili Hamas, vratili taoce i sprečili drugi 7. oktobar.
Činjenica da poricanje Gaze sve brže dostiže treći nivo znak je očajanja. Ceo svet sada može da vidi kako izgleda „politika za odrasle“.