Bh. regimenta, Tirol

Hans Fritz, Die Bosniaken kommen

Obavezna lektira

“Nijemac po rođenju i porijeklu, ipak, ostajem zauvijek Bošnjak.”
Deutscher nach Geburt und Besinnung, bleibe ich dennoch zeitlebens Bosniak.”

Hans Fritz

Hans Fritz je bio pripadnik 1. bosanskohercegovačkog pješadijskog puka i 6. bosanskohercegovačkog pješadijskog bataljona, a u posljednjoj godini rata 6. bosanskohercegovačke pješadijske regimente.

Trinaest godina nakon završetka Prvog svjetskog rata napisao je knjigu „Bošnjak“ (Bosniak), kolekciju kraćih dnevničkih zapisa u sjećanje na svoje bosanske prijatelje i saborce.

Jedna od najpopularnijih koračnica Austro-Ugarske monarhije je Wagnesov marš „Die Bosniaken Kommen“ napisan 1895. godine. Slavnu bosansku regimentu činili su pripadnici sve četiri konfesije iz Bosne i Hercegovine uz vojnike iz drugih dijelova monarhije.

BIJAŠE JEDNOM… (Es war einmal…)

Naši Bošnjaci – priznaju to otvoreno: i danas me guši, teško gutam, a kroz srce mi prolazi neizreciv, bolan osjećaj kada negdje čujem naš stari paradni marš „Bošnjaci dolaze“ (Die Bosniaken Kommen)…

Tada nisam nizašta…

Vidim ih pred sobom, tu raskošnu momčad, visoku kao jablani, s očima sokola i vjernih srca, čujem njihov čvrst strojevi korak, koji je pripadao posebnim obilježjima bosanskohercegovačkih regimenata stare monarhije.

Pod tamnocrvenim fesom, otvorena lica. Veselo po vratu skakuće svilena crna kićanka, i ta dva poznata mesing dugmeta, na neobičnim pantalonama, zlatno svjetlucaju na suncu…

I kada se čuje pjesma: „Marširala, marširala, Prva regimenta… “ ne bi se čovjek ni s jednim kraljem mijenjao. Kakve su to bile neustrašive i ponosne trupe!

Davno, davno skinuo sam vojničko odijelo i nikada, nikada više neću voditi neko bosansko odjeljenje. Nikada više neću, ponosom zažarenih očiju, gledati „svoje“ momke i blistavom sabljom ih pozdravljati. Nikada više slatke djevojke neće stajati na ulici i mahati nam – meni i mojim Bošnjacima.

Bijaše jednom…

 

POLAZAK (Ausmarsch)

S prvim cvijećem dolazećeg ljeta okićena stoji četa. Mi nemamo nikakvog udjela u proljeću, pri bujanju cvjetajućeg života: „Mi marširamo u bojište! Mi marširamo u smrt!“

Bataljon korača svečano kao mlada pred svadbu. Pun nestrpljivih očekivanja, blizu ostvarenju svih snova, radosno, ponosno, ali i s dubokom tugom i sjetom u srcima… Duge sumorne kolone…

Zatim slijedi zakletva. Puške nehajno svjetlucaju na svjetlu zore. Prsa se dižu, a srce žari: „O ti sveta domovino, nikad te oni neće dobiti – nikada! I ako olovne kugle zalutaju u mlado tijelo, onda zbogom zauvijek – mi ćemo umrijeti za tebe.“

Polako ide pogled od oka do oka i svako pita: „Ko si ti, golobradi? Hoćeš li znati voditi, boriti se i umrijeti?“ Pogled zapovjednika nastoji proniknuti u srž: „Hoćemo li biti prijatelji do smrti? Vi vojnici se možete osloniti na mene; hoćete li mi vjerovati?“

Na molitvu! Glava tiho klone na prsa i iz svih pluća kreće jedna vrela molitva: „Zaštiti oca i majku, o Milostivi Bože, i Domovinu.“

Pokret! Zbogom… Glavu gore, isprsi se i naprijed: pobjeda, ili smrt!

Sasvim polako se pokreće transport. Sviraju istu onu pjesmu koju sam slušao kad me car pozvao: „Moram li ja, moram li ja, poći daleko…“

Tada mi je sjetno otac držao ruku dok je majka u sebi jecala.

A oni…?

 

DRUGOVI (Kameraden)

Od svih drugova moje generacije najviše sam se družio s Bošnjakom Poljakovićem. On i ja bili smo raspoređeni u odvojeni Treći bataljon, dok su svi ostali vršnjaci s naše jednogodišnje obuke, u kojem su bile zastupljene sve nacije stare Austrije, otišli u Galiciju u Regiment. Poljaković i ja bili smo poput braće. Bio je moj učitelj u svom maternjem jeziku i neumorno mi je pokazivao njene ljepote. Njemu imam zahvaliti što znam dosta bosanskih narodnih pjesama, čija su me krhkost i srčanost obuzimale. U vrijeme odmora sjedili smo veoma često i skupa pjevali: on Bošnjak i ja Nijemac.

Treći u našoj klapi je bio jedan Mađar koji je uskoro bio dodijeljen ratnoj četi Dalmatinaca.

Iako različitih nacija, dolazeći iz različitih podneblja i drugačijeg odgoja, ipak smo bili odani prijatelji i u dobru i u zlu.

Vezala nas je ljubav prema našoj divnoj regimenti, vojnički ponos i čuveno bošnjačko drugarstvo. (O vremenu od početka rata do sredine 1916. godine, Hans Fritz ne daje informacije o svom učešću na frontu. Tek od tada je učestvovao u vojnim operacijama u sastavu 1. čete 1. bosanskohercegovačkog pješadijskog puka, raspoređenog na front u južnom Tirolu.)

 

BOSANSKI KONJI (Bosnische Pferde)

Nije postojao ni jedan planinski front na koje ovi krotki konjići nisu dali sve od sebe kako bi nam stigla opskrba. Noćima i noćima penjali su se planinskim stazama, a nijedna od njih nije im bila previše strma, uska ili kamenita da je ne bi mogli savladati.

Iako je njihovo kopito bilo veličine tek ljudske šake, na svakoj su neravnini sigurno kročili. Povezani u parove, šutke su i poslušno kaskali za konjovocem, noseći svakojake terete: sanduke municije, sanitetski materijal, daske za gradnju zemunica, svežnjeve bodljikave žice, hljeb, pitku vodu…

Nijedna jedinica nije bila bez njihove dragocjene pomoći. Vukli su kola za opskrbu, mitraljeze, municiju planinskim strijelcima, kola logistici… Svuda… Kako bi samo oni bivali zadovoljni i zahvalni kada bi dobili komadić hljeba i šećera u topla usta i kada bismo ih pomilovali po grivi i sapima. Bili su tako skromni – pravi bošnjački konji…

Ako bismo išli prema položajima na koje je neprijatelj bacao bojne otrove, i njima smo stavljali maske. Čak ni tada se nimalo nisu bunili, noseći i dalje svoje terete uprkos svim preprekama.

Vremenom je i njihova hrana postajala sve oskudnija. Ni tada se njihova poslušnost nije mijenjala. Zbog loše hrane, pokušali smo ih hraniti borovim iglicama. To je, međutim, izazvalo teški osip po njihovoj koži. Mutnih očiju i spuštenih glava stajali su jedni uz druge, sirote bolesne životinje, potpuno unakažene krastama. Čak im nismo smjeli dati niti komadić šećera…

U posljednjim mjesecima rata bili smo prinuđeni i da ih koljemo i jedemo njihovo meso…

Bosanski konji, nažalost, nemaju spomenika u znak zahvalnosti, no, i oni su uvijek izvršavali svoju dužnost.

Izazovi jedne fotografije
Sidran: Ne mogu da zaspim
RegionElle: Anja Golob