(c) Dženat Dreković

Imširević: Foto-robot obavezne lektire

SARTR je 13. novembra premijerno izveo „Bullying Collection“, predstavu koja govori o problemu vršnjačkog nasilja.

„Bullying“ je riječ koja se u našem jeziku već godinama osjeća kao kod kuće. Prevodi se kao „nasilničko ponašanje“, a Bosna i Hercegovina je, postajemo sve sigurniji, prirodno stanište za tu vrstu ponašanja i za ljude koji ga upražnjavaju. Nasilje, kažu knjige, podrazumijeva upotrebu sile, prijetnje, zlostavljanje, a njegov najstrašniji opis krije se u činjenici da, gotovo po pravilu, podrazumijeva – ponavljanje djela. Nasilnik ima potrebu za pokazivanjem nadmoći, a žrtva biva višestruko ozlijeđena. Čak i nedovoljno stručni psiholozi se slažu da je, u rukama nasilnika, najopasnije oružje – ponižavanje.

Sarajevski ratni teatar je 13. novembra 2019. godine premijerno izveo „Bullying Collection“, predstavu koja govori o problemu vršnjačkog nasilja. Iza dramskog predloška stoje Nejra Babić, Aleš Kurt, Sam Guzman i Ian McWethy, a režiju potpisuje Aleš Kurt. Osam glumaca je kroz niz scena progovorilo o temi o kojoj naše društvo savršeno šuti, o tome kako naše školstvo svoje probleme, neznanje, nesnalaženje i strah, gura pod veseli i šareni bosanski ćilim. I zato – ne prihvatam isprike svih onih koji će predstavi, eventualno, zamjeriti „poetičnost“, „apstraktnost“, jer ovo djelo, usuđujem se tvrditi, zahtijeva istu vrstu pažnje i znanja koju, ako ste roditelj, svakodnevno traži vaše dijete. Jedan dio problema i nastaje zbog naše nesposobnosti da slušamo, da čujemo, da se povežemo sa vlastitom djecom. „Bullying Collection“ vam nudi slike, foto-robot nasilja, da bi ga lakše prepoznali, ulovili, zaustavili. Sjajni glumački ansambl SARTR-a, njih osam, posvećenih i preciznih, podsjećaju vas da se empatija vježba kao svako umijeće. Koreografija Branka Potočana nas uči da djeca, žrtve nasilja, o onom što ih muči, što ih razdire, najprije govore vlastitim tijelom, a tek potom, oni najsretniji, progovore i riječima. Reditelju, glumcima, ali najviše nama, publici, u iščitavanju i doživljavanju priče, od presudne je pomoći muzika, za čiji izbor je zaslužan Nedim Zlatar. (SARTR ostaje mjesto na kojem se može čuti najbolja muzika. To je razlog više da povremeno zalutate u Gabelinu ulicu.)

Noć prije no što ću doći na predstavu „Bullying Collection“, petnaestogodišnja kćerka mi je prepričavala svoj školski dan; kontrolni iz matematike i trica iz biologije nisu bili zanimljivi kao priča o školskom drugu koji je, na jednom od časova, u nastupu bijesa, psovao nastavnicu, prevrnuo klupu, udario jednog dječaka i potom pobjegao iz učionice. Našli su ga u školskom WC-u kako plače, histerično ponavlja riječi izvinjenja svima koji su se našli oko njega. Potom su ga odveli „kod direktorice“.

„Znaš šta je meni glupo“, rekla je moja kćerka, „nastavnici su taj dan samo pričali o kazni, sniženom vladanju… niko nije pitao – zašto?“

Na predstavu Aleša Kurta treba dovesti osnovce, srednjoškolce, ali najprije njihove nastavnike i roditelje. Natjerati ih da se pitaju „Zašto?“

Vršnjačko nasilje nije izum novog doba, i malo je društava koja su imuna na njega. Zavisno od konteksta poprima različite oblike, te se na njega različito reaguje i odgovara. Američko društvo je, recimo, u jednom trenutku „izmislilo“ stripovske super junake, ljude sa nadnaravnim moćima koji su nerijetko i sami bili žrtve nasilja, a onda se posvetili borbi protiv nasilnika. Takođe, godine 1954. se pojavila sjajna knjiga Williama Goldinga „Gospodar muha“; ona nije ništa drugo do priča o djeci koja, sticajem okolnosti, bivaju natjerana da počnu imitirati svijet odraslih, svijet koji se gradi na nasilju i grubosti. Kraj priče, pojavljivanje američkog vojnika kao deus ex machina, jeste ironiziranje rješenja. Nasilje zaustavlja profesionalni „nasilnik“?!

Godine 1967. se u kinematografiji bivše Jugoslavije pojavljuje „domaća verzija Gospodara“. Naime, Bato Čengić snima „Male vojnike“, film o partizanskim siročićima, napuštenoj djeci koja su od svojih mrtvih očeva naslijedila tek – grubost i bezosjećajnost. I opet djeca imitiraju model nametnut od strane odraslih, zadrtih, a uniforme i znakovi ideologije (petokrake i kukasti krstovi) postaju im bliži od suosjećanja. Empatija je protjerana iz oboljelog društva. Dakle, postaje jasno, dijagnoza nam se ponavlja. Promijenili smo ideologiju, značke, partije, ali smo na ramena svoje djece stavili ogroman teret. Djeca nas sjajno „glume“, shvataju da je bijes naša glavna karakteristika, a nakon bijesa ide nesreća. I strah. Strah se prenosi sa koljena na koljeno, kao „epska poezija“ (ona o nasilju i bijesu), a uplašeni ljudi su – nesretni. Jednačina postaje sve lakša, predvidljiva; nesretni ljudi čine zlo. Ne loši, neobrazovani, već nesretni. Provjerite u knjigama, slobodno. Ili, ako vam je lakše, ako ne čitate, ne idete u pozorište, ni na roditeljske sastanke, idite u kino. „Joker“ će vas naučiti isto što i „Bullying Collection“.

Samo pažljivo gledajte. Vidjećete „bullying“ gdje mu se najmanje nadate, i što je najgore, shvatićete kako se on mimikrijom sakrio među ljudima, postao teško prepoznatljiv. Odrasli smo uz njega; „Vlak u snijegu“, recimo, ima priču o vršnjačkom nasilništvu, „Orlovi rano lete“, „Družina Pere Kvržice“… previše je primjera, previše nasilja, a stalno mijenja „uniformu“. Nasilje je naša obavezna lektira koju ne preskačemo. Detalji su drugačiji, ali je ponižavanje uvijek prisutno. Smrdi kao mokraća kojom „krste“ Ahmeda Šabu. Nerijetko na nasilje reagujemo smijehom, što ne treba da nas čudi, jer „bullying“ ima u sebi elemente teatarskog. Nasilnik „priprema scenu“, njegov napad ima tačno određenu „dramaturgiju“, a uvijek priželjkuje „publiku“, svjedoke svog čina. Ima i reprize. Ulogu dorađuje, „poboljšava“, svjestan da žrtvu najviše plaši ta izloženost javnosti, „publici“. Zato se i povlači u osamu, u mrak, u sigurnost „gledališta“ iz kojeg i mi posmatramo predstavu Sarajevskog ratnog teatra. Reditelj Aleš Kurt, zajedno sa svojim glumcima, tjera nas na svjetlost.

Moram priznati da sam bio dirnut kada sam u programskoj knjižici predstave vidio rečenicu – Scena 14, „60 ljudi u tramvaju“, omaž je komadu Almira Imširevića „Kad bi ovo bila predstava“, režija Aleš Kurt, 1998.

Nekoliko decenija smo stariji, današnji klinci/nasilnici, kao i njihove žrtve, rođeni su poslije toga. Naša priča se vrtila oko stvarnog događaja, oko smrti mladića u sarajevskom tramvaju i njegovog ubistva snajperom sa okolnog brda. Nismo ni slutili da će današnja priča biti strašnija, poraznija. Jedan sarajevski dječak je ubijen u tramvaju, izboden nožem, pred 60 svjedoka, a ubice, njegovi vršnjaci, gledale su ga u oči dok su činile taj neopisivi zločin. Predstava „Bullying Collection“ nam jasno kaže – rat smo izgubili, hajde djecu da spašavamo… od vlastitog nasilja i apatije!

„Patnja u tišni“ je jedan od opisa posljedica vršnjačkog nasilja. Najopasniji bullying, zasigurno, jeste onaj „nevidljivi“; psihičko maltretiranja ostavlja trajne posljedice, teško izlječive, a žrtva nerijetko postaje nasilna prema samoj sebi, te se krug zatvara i postaje neizdrživ. Predstava „Bullying Collection“ spominje do sada pronađene „lijekove“, svaki nedovoljan i neučinkovit u potpunosti. „Ignoriši!“ govore brojni roditelji svojoj uplašenoj djeci, nesvjesni da ponavljaju onaj isti religijski princip po kojem „okretanje obraza“ spašava i uzvisuje. Valjda baš zato sve više mladih i „bježi“ u religiju, ali tamo, često, ne pronalaze ljubav i odgovore, već opravdanje za novu isporuku mržnje i nasilja. Drugi se odlučuju za suprostavljanje, pa djecu podstiču da savladavaju borilačke vještine. Nasilje samo mijenja stranu, ali ostaje prisutno?! Oni najbrojniji, tvrdi statistika, odlučuju se za – promjenu sredine. Nova škola, novi kvart, novi grad, nova država, novi kontinent, novo nasilje… lista je ograničena i posve nesigurna.

„Obrati se za pomoć!“ poručuju glumci sa scene i pozivaju na razgovor. Medicina je, kažu, napredovala; u apotekama možete pronaći najraznovrsnije lijekove, od onih za rast kose do kapi za spavanje i za kurje oči. Ipak, iskustvo nas uči da je najučinkovitiji lijek, onaj isti sa kojim treba stavljati malu djecu na spavanje, ali koji treba primjenjivati i u kafanama, frizerskim salonima, vjerskim objektima, bračnim posteljama – razgovor. Sarajevski ratni teatar vam nudi baš to. Ljekoviti razgovor, bez nuspojava. Riječ je bila na početku, pa ne smeta da bude i na kraju?!

“Bullying Collection”
režija: Aleš Kurt

dragaturgija: Nejra Babić
scenografija: Vedran Hrustanović
kostimografija: Lena Samardžić
koreografija: Branko Potočan
muzika: Nedim Zlatar

uloge: Selma Alispahić, Jasenko Pašić, Sead Pandur, Maja Salkić, Davor Sabo, Ana Mia Karić, Adnan Kreso i Vanja Matović

Damir Avdić, radikalan i šik
Finci: Ovim redom
Online izložba