Bez posvete
Sjedila je za kuhinjskim stolom i privodila kraju lakiranje noktiju na desnoj ruci. Lijevi dlan joj je bio položen na rastvorene stranice Cosmopolitana, a između prstiju se mogao pročitati naslov “Život nije savršen, ali vaša odjeća može biti”. Nanosila je tanki sloj crvene boje na nokat domalog prsta kada je zazvonio telefon. Četkica nije dohvatila kožu, a na površini se jasno mogao vidjeti odraz prozora. Lagano je zatvorila bočicu, istovremeneo pogledavši prema dnevnom boravku. Alen je sjedio okrenut leđima, ispred njega skoro dovršena maketa broda kojem je ona zaboravila ime, zna samo da je to jedan od davno potonulih, na kojima je putovao neko čije je ime, takođe, zaboravila. Svjetlo sa stolne lampe pomagalo mu je da bolje vidi sićušne topove, katarke i ogradu broda koju je upravo, pridržavajući pincetom, učvršćivao lijepkom iz tube. Dalmatiner imenom Simor ležao je na fotelji, zatvorenih očiju, a ispod kapaka pomjerale su mu se očne jabučice kao da sanja teniski meč i neopisivo privlačnu i neuhvatljivu lopticu. Stan je, dakle, mirisao na lak za nokte i na lijepak, a kroz prozore se vidio decembarski dan i slaba svjetlost. Oblaci su podsjećali na ispranu bijelu košulju koja je greškom u mašinu zalutala sa komadom obojene odjeće. Telefon je utihnuo.
Ona je sasula par kapi acetona na vatu i obrisala trag laka sa površine stola, primakla pepeljaru, izvadila cigaretu onim pokretom što podsjeća na bebe i trenutak kasnije udahnula punim plućima. Alenu je ispalo brodsko sidro, pa se spustio na koljena, tražio ga par trenutaka, a potom, ne pogledavši u njenom pravcu, vratio se za sto i nastavio sa brodogradnjom. Ona je upravo počela čitati novinski tekst, kada je telefon ponovo zazvonio. Iščitala je nekoliko redaka, a onda rukom koju je u trenu pretvorila u čeličnu kuku iz aparata napunjenog plišanim igračkama, vješto podigla slušalicu i primakla je uhu, pazeći da noktima ne dodirne kosu ili uho.
“Da, mama” – rekla je i naredni minut ćutala slušajući monolog sa druge strane. Povlačila bi dim odmičući slušalicu od usta da majka ne primijeti da puši, što bi značilo da je ne sluša pažljivo. Da, mama… znam… jeste, tu je… radi nešto… dobro je… hoću… mama, molim te… znam… znam… dobro… hoću, mama… sve je dobro, jeste… ostavila si ga ovdje… da, pored lampe… on je odmah rekao da je to tvoj šal… znam, znam da je poklon od tate… naravno… sjećam se… nisam to rekla… mama, znam… hoću… uzima, redovno… valjda doktor zna bolje… dobro, mama… ne mogu više o tome… fino sam rekla, jesam mama… dobro, izvini… hoću… ko… gdje si ga vidjela… ne, nisam znala… pozdravi i ti njega… hoću… ljubim te… važi… vidimo se… u srijedu… ljubim.
Alenova ramena miruju, očito izvodi neki krajnje precizan pokret, postavlja dio broda od kojeg zavisi sigurnost mornara. Predviđa buduće oluje, zamišlja ogromne valove i udare o brodski pramac, vrhovima prstiju sa kojih se gule komadi lijepka, kao osunčana koža u ljetnim danima, postavlja sićušne pojaseve za spasavanje na kojima je gotovo nemoguće iščitati natpis SOS. Ona je za to vrijeme prešla još jedan pasus iz časopisa, otišla do kupatila, skinula odjeću i po butinama i stomaku utrljala debeli sloj kreme. U ogledalu je osmotrila svoje grudi, nekoliko puta stisnula mišiće i učinila da joj sise poskoče kao mrtve pokusne žabe kroz čija tijela je puštena struja. Kad je izašla iz kupatila, u novoj odjeći, sa uredno vezanom kosom i namirisana, Alen je rukom prelazio po Simorovim leđima i tiho, krajnje nerazumljivo, obraćao se usnulom psu.
„Treba li ti nesto iz prodavnice?“, upitala ga je.
„Ne, hvala.“
Na izlaznim vratima se još sjetila da mu dovikne da je danas njegov red da ode po Enkija u vrtić. Nije sačekala odgovor ni potvrdu. Sedam minuta kasnije ona je u haustoru, iz novčanika vadi ključić kojim otvara poštanski sandučić i pronalazi račune za struju, vodu, reklamni letak na kojem nude jeftin let i ludu novogodišnju noć u nekom egipatskom hotelu čije ime ne zna pročitati. Čuje kako neko silazi niz stepenište, požuri ka izlaznim vratima, ali je muški glas preduhitri i natjera da zastane. Komšija Dizdar, sa trećeg sprata, karikaturista u penziji, uvijek joj je više ličio na otmičare aviona čija su lica pokazivali u televizijskim vijestima. Hodajući foto-robot čiji je original u bijegu, negdje daleko, dobro sakriven, sa lažnim identitetom.
„Samo sam htio da vas pitam kako je Alen. Čuo sam da je…“, reče tihim glasom kakav i priliči ljudima koji se kriju.
„Dobro je“, prekinu ona njegovo isljeđivanje.
„Pozdravite ga.“
„Hoću.“
Sačekala je da komšija napravi prvi korak, pa se uputila u suprotnom pravcu. Odgovaralo joj je da napravi krug po kvartu, zrak je bio hladan i čist, a njoj se nije žurilo. Deni, mladić koji je radio u frizerskom salonu, tu na ćošku njihove zgrade, kucnuo je prstom o lažnim pahuljicama ukrašeni izlog i pozdravio je mahanjem ruke imitirajući plesni pokret. Gospođa na stolici, sa kosom na kojoj je bila crvena farba, pogledala ju je krajičkom oka. Ona je namignula Deniju i nastavila u pravcu apoteke. Unutra je bilo tiho, gumeni đonovi sa njenih cipela pravili su zanimljiv zvuk, te prostoriju pretvarali u mali vjerski objekat koji miriše na kantarion, mentu i sredstvo za dezinfekciju. Izvadila je iz džepa recepte i pružila ih kroz otvor na staklenom zidu koji je zgodnu apotekarku odvajao od zaraženog svijeta. Par trenutaka je gledala u papir, a onda odmjerila mušteriju: „Ovo je za vas?“
„Ne, za muža“, odgovorila je sklanjajući dio kose koji joj je dotakao usne. Pazila je da prstima ne dira lice. Apotekarka se udaljila, a poslije nekoliko minuta se vratila sa pet kutijica na kojima je ispisala način i vrijeme upotrebe lijeka, sve uz glasno dešifrovanje vlastitog rukopisa, a onda je kutije sa teško izgovorivim imenima proturila kroz onu rupu na staklu što, ako se čovjek potrudi i dovoljno opusti, neizmjerno podsjeća na ulaz u one domove u kakvima je živio najpoznatiji animirani miš na svijetu.
Odlučila je, kako bi izbjegla prazničnu gužvu, da ne ide u tržni centar, već da kupovinu obavi u obližnjem granapu, tu sa druge strane ulice. Gazda je Alenov prijatelj, još iz vremena opsade Sarajeva, ali je nikad nije zanimalo da o njihovom odnosu sazna nešto više. Taj čovjek, sa brkovima i isturenim zubima gornje vilice, kojeg je znala po nadimku Kofa, nervirao ju je svojim vječno dobrim raspoloženjem. U radnji je bila još samo jedna mušterija, neka starija gospođa koja je u ruci držala ukrasnu kuglu, podigla je iznad glave, prema svjetlu sa neonske reklame, prodrmala i uz gotovo dječiju radost gledala uskovitlani lažni snijeg što pada po Ajfelovom tornju. Kofa namiguje sa oba oka, bez ijedne izgovorene riječi daje dijagnozu isuviše radosnoj gospođi, te je pušta da nastavi sa igrom, a on prilazi novopridošlici.
„Kakav je?“, pita dok mu se osmijeh na licu smiruje poput snijega u kugli.
„Bolje“, kaže ona.
„A Enki? Bože, kako je to pametno dijete…“
Gospođa ponovo protrese kuglu.
Ne čeka da on nastavi sa davanjem dijagnoze, već se primiče polici i razgleda namirnice. U korpu stavlja nekoliko banana, tri limuna, bijeli luk, dvije čokolade, staklenku sa maslinama, pileće filete, šest komada jaja, majonez, kesu smeđeg šećera, šteku cigareta sa ukusom mentola i dvije zaleđene ribe.
„Sve je to njemu od rata“, kaže Kofa umotavajući ribu u providni celofan.
Ona se trudi da ne gleda, jer joj taj prizor izaziva mučninu i nagon za povraćanjem. U tom momentu iza njenih leđa dopre zvuk lomljenja stakla i tupi udarac o bijele keramičke pločice. „E, jebi ga, gospođo!“, kaže Kofa gledajući mokri trag na podu, skršeni Ajfelov toranj i sluzavi trag lažnog snijega. Brzo i vješto čisti komade stakla, pa isprati uznemirenu gospođu do vrata i odbije da uzme novac za polomljenu robu. Potom se vrati za pult, obriše ruke krpom, a onda, poput mađioničara, izvuče odnekud šteku Marlbora i kaže – „Ovo je od mene! Znam da treba smanjiti, ali…“ Stavljajući prst ispred svojih isturenih zuba da jasan znak da ne dozvoljava raspravu i negodovanje. Ona se nijemo zahvali i krene prema izlazu.
„Je l’ istina da je počeo ići u džamiju?“, upita Kofa dobacujući pitanje kao kusur. Nije imala vremena ni da se okrene, a on je već sam sebi dao i odgovor.
„Sve je to njemu na nervnoj bazi. I ta religija…i to…sve.“
Ispred kladionice, nedaleko od haustora, stoji grupa mladića. Sumrak je već nastupio, pa cigarete u njihovim rukama svijetle kao svici. Pokreti ostavljaju trag u zraku, slika je podsjeti na neki prizor iz mladosti. Nije imala vremena da u potpunosti prizove sjećanje, jer joj jedan od mladića dobaci rečenicu što je mogla biti shvaćena i kao uvreda, ali i kao kompliment. Ona je odlučila da se pravi da ništa nije čula. Nije promijenila ritam svojih koraka, nije se osvrnula, ali osjeti jak miris one kreme kojom je namazala grudi i vrat. Na stepeništu, ispred samog ulaza, stajala je djevojčica sa lutkom u ruci. Njene roditelje je poznavala iz viđenja, ali nikad nisu progovorili ništa više od običnog pozdrava. Djevojčica joj objasni da se plaši sama ući u lift, da joj roditelji nisu kući i, ako joj nije teško, da je isprati do njenih vrata. Ušle su u haustor, a iz nekog od stanova čulo se kako neko svira električnu gitaru i neprestano vrti jednu te istu temu, melodiju koju je čula na TV-u, ali nije bila sigurna ko je izvođač. I djevojčica je počela tiho zviždati prateći potmuli zvuk gitare. Pertla na desnoj cipeli bila joj je odvezana, na rukama je imala crvene rukavice i nije prestajala da gleda u svoju lutku.
„Tata nas vodi na more za Novu godinu“, reče.
Lift je stao na devetom spratu, djevojčica otvori vrata i umjesto pozdrava dobaci: „Tamo je snijeg slan.“
Vratila se na peti sprat i otvorila vrata na kojima nije bilo pločice sa prezimenom. Hodnik je još uvijek mirisao na sredstvo za skidanje laka. Dok je izuvala cipele Simor je prišao, onjušio cekere i sporim korakom vratio se na fotelju. Ona je podigla pogled prema kupatilu i u slabo osvijetljenom hodniku vidjela trpezarijsku stolicu. Alenove noge, u crnim čarapama, mirovale su u zraku. Plavi štrik kojim je vezao svoj vrat svjetlucao je kao riblja krljušt.