Zaimović: Bez naslova

Obavezna lektira

Na današnji dan 1995. godine poginuo je bh. pisac i novinar Karim Zaimović. 

Svijet je jedno veliko tkanje, i u njemu je sve slučajno. Ne postoje zakonitosti, ne postoje pravila. Slučaj je ono što određuje mjesto svakog od nas. U tom tkanju mi smo niti i čvorići, linije koje se neshvatljivom logikom, u kojoj možda i ima reda, ali je on od više vrste, linije koje se, dakle, stalno susreću i razilaze, upliću i raspliću. Ponekad u tom stalnom izatkavanju bude ravnoteže. Jer, ni jedna se nit ne može zategnuti i uplesti dok se neka druga ne rasplete i otpusti. Ali, kao što smo rekli, slučaj je ono što određuje takve stvari.

Večeras, u osamnaestoj emisiji ciklusa „Josif i njegova braća“, probat ćemo da jednim nesvakidašnjim primjerom konkretiziramo takvu tvrdnju, da je učinimo dostupnom i vama, ma koliko naš primjer izgledao bizaran, pa i pomalo zastrašujući. Stoga će i naša večerašnja emisija biti nešto kraća no obično, ali to prevashodno činimo da bi ono o čemu govorimo učinili sažetijim i očitijim. Večeras, dakle, govorimo o čudnovatim igrama podudarnosti i slučaja, nehotičnosti i nesvakidašnjosti, o onome što se zapravo dešava svakome od nas, na sreću, ne sa tako drastičnim konsekvencama kakve su doživjeli junaci naše sarajevske životne storije, ljudi o kojima ćete slušati u nastavku emisije.

2.

Da bismo demonstrirali ono o čemu smo govorili u uvodu emisije, odlučili smo da metodom slučajnog, statističkog uzorka uzmemo dvojicu nasumično odabranih naših sugrađana, koji su naizgled potpuno nepovezani i van svakog dodira koji bi omogućio direktne uticaje jednog na drugog. Kada smo počeli sa ovom bizarnom istragom, a koja nam je odnijela poprilično vremena, nismo ni slutili da ćemo postati svjedocima jednog finala kakvog može isplesti samo neuhvatljivo tkanje sudbine i slučajnosti. Ili, pak, u svemu tome postoji neki red koji je, u tom slučaju, zastrašujući? No, da pređemo na stvar.

Ljudi koje smo kao temu naše istrage odabrali sistemom kompjuterskog izvlačenja jesu Sarajlije Aleksandar Antonijević i Karim Zaimović. Jedina slučajnost, na kojoj smo insistirali, pored istog grada, bila je ista godina rođenja obojice, i Antonijevića i Zaimovića, a to je 1971. Brižljivo smo pazili da u ostalim biografskim podacima ne bude daljnjih, bar ne previše očitih slučajnosti. Tako, dok je Karim Zaimović pohađao i završio Osnovnu školu „Miljenko Cvitković“, Aleksandar Antonijević učinio je to isto sa školom „Veselin Masleša“. Zaimović je docnije pohađao Prvu gimnaziju, a Antonijevića smo mogli sresti u Drugoj gimnaziji. Vojsku su također služili na različitim mjestima. Karim je svoje vojničke dane provodio kao protivvazdušni raketaš u Zadru, a Aleksandar u Školi za rezervne oficire u Beogradu, gdje je do kraja vojnog roka uznapredovao do čina rezervnog poručnika, dok je, s druge strane, sve što je Karimu pošlo za rukom bilo da ostane osamdeset posto gluh na desno uho nakon jednog pokusnog gađanja. Možda baš u tom poremećaju sa sluhom, koji se manifestirao u tome što je od tada pa nadalje Karimu stalno zujalo u desnom uhu, možemo tražiti izvjesne uzroke njegovih depresivnih ponašanja i nestalnih faza nakon povratka iz bivše JNA, što se ogledalo u tome da je već nakon jednog semestra napustio Akademiju likovnih umjetnosti, da bi ga rat dočekao kao studenta književnosti na lokalnom Filozofskom fakultetu. Treba li reći, dolazak rata kao da je iskoristio da privremeno zamrzne i taj studij.

S druge strane, Aleksandar Antonijević se po povratku iz vojske pokazao kao izvrstan i marljiv student, upisavši Pravo koje je u više nego rekordnom roku završio neposredno pred izbijanje agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao da je baš znao da će doći rat. Zapravo, mnoge indicije nam govore da je Aleksandar znao da će rat izbiti, jer je njegov otac još od prvih poslijeratnih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini bio jedan od čelnika SDS-a. Po izbijanju rata, Antonijević je zajedno sa porodicom napustio Sarajevo i preselio u Beograd, gdje je njegov otac, koji je ostao na Palama, svojim vezama dobio luksuzan četverosoban stan i uspio zaposliti sina kao mladog pravnika u Karić banci.

Evo, ukratko, to su osnovni formalni životopisi Zaimovića i Antonijevića koji su postavili pozornicu za naše daljnje istraživanje, tim prije što se činilo da njih dvojica u toj mjeri nemaju nikakve zajedničke veze i da će ovaj projekat zapravo biti novinarski debakl. No, kao što smo rekli, sudbina je htjela da sve to bude potpuno drugačije.

3.

Ni putem uporednog istraživanja njihovih životnih aktivnosti nismo našli neku posebniju vezu između Zaimovića i Antonijevića. Dapače, činilo se da se radi o potpuno oprečnim karakterima. Aleksandar je od malena bio zainteresiran za sport, pa je tako bio aktivni član mnogih sportskih klubova, posebno se istakavši u fudbalu i košarci. Istovremeno, mnogo je posvećivao i dopunskom obrazovanju, pa je Antonijević do odlaska u vojsku već tečno govorio engleski, francuski i italijanski. Poseban afinitet je pokazivao i za južnoslovensku predaju i književnost, što je naslijedio od svog djeda Stevana, aktivnog učesnika NOB-a i pukovnika u penziji, koji je sve do svoje smrti 1987. živio sa Aleksandrovom porodicom u prostranom stanu na Ciglanama, kojeg je Aleksandrov otac Mihajlo dobio kao jedan od važnih rukovodilaca u Energoinvestu.

S druge strane, Karim je od malena pokazivao izrazite antipatije prema bilo kojem obliku sportskog organiziranja, ne samo kao učesnik već i kao posmatrač i često je znao frapirati svoju okolinu podatkom da je svega jednom u životu bio na fudbalskoj utakmici. Ipak, izraziti interes pokazivao je za strip, pa je već kao trinaestogodišnjak počeo objavljivati prve tekstove o stripu, s čime je nastavio i kasnije, pa je do momenta kada je slučajnost nedavno povezala Aleksandrov i Karimov životni put imao objavljenih već oko 300 eseja o stripu, što ga je učinilo jednim od autoriteta za tu oblast na području bivše Jugoslavije, mada je malo ko iz njegove okoline smatrao da je to podatak s kojim se može posebno pohvaliti. Doduše, takvim ga je, sudeći po nekim svjedočanstvima, smatrao i sam Karim. Istovremeno, kao da je nastojao da se ničim ne bavi previše konkretno i stalno, neprestano skačući s projekta na projekat, s ideje na ideju, ostavljajući stvari manje-više nedovršenim i kao takvim neupotrebljivim.

Za razliku od Aleksandra, Karim nije bio poliglota. I pored dugogodišnjeg aktivnog učenja engelskog jezika nije se trudio da obnavlja to znanje, tako da je ono na kraju ostalo prilično krhko, karakteristično po dobrom izgovoru pokupljenom iz filmova, ali sa, u najmanju ruku, meksičkom gramatikom. Što se tiče Karimovih pokušaja učenja francuskog i italijanskog, to samo govori u prilog gore navedenim tvrdnjama o njegovoj nestalnosti, jer je kurs i jednog i drugog jezika napuštao nakon svega nekoliko predavanja kojima je prisustvovao.

Uz pomoć brojne ekipe suradnika koji su konsultirali Aleksandrove i Karimove poznanike i prijatelje koji su ostali u Sarajevu, nemamo podataka o njihovom eventualnom poznanstvu ili sretanju na mjestima na koja su izlazili. Svaki od njih kretao se u drugačijim društvima, pri čemu su njihovi pominjani životni afiniteti samo doprinijeli da ne dođe do kontakta između njih dvojice. A ukoliko je do toga i došlo, to ne bi na takav usputan i površan način imalo ikakvog uticaja na istragu koja nas je dovela do poraznih podataka, koji su više nego zornim dokazom da smo svi mi na neki od neuhvatljivih načina povezani, da možda jedan mali pokret, neki nevažni životni korak nekog od nas može drastično uticati i na nečiji život. A tako je bilo i sa Aleksandrom Antonijevićem i Karimom Zaimovićem.

Dakle, u nešem sažimanju životnih puteva ove dvojice ovlaš odabranih sugrađana, došli smo do ratne ‘92. i otpočinjanja srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovinu, čime je došlo do tako drastičnog raskoljavanja životnih puteva Aleksandra i Karima.

Kao što smo rekli, po otpočinjanju rata, Aleksandar je sa familijom napustio Sarajevo i otišao u Beograd, gdje je, tako je bar on mislio, počeo nov život. Prema podacima dobijenim od naših ilegalnih suradnika u Beogradu, a koji su u zadnja tri mjeseca pažljivo pratili Aleksandrov život, izgleda da on nije bio preveliki pobornik četničkog divljanja i pored istaknutog mjesta njegovog oca u takozvanoj vladi takozvane Republike Srpske. No, ipak, ničim se nije mogla opravdati njegova potpuna indiferentnost u odnosu na njegov rodni grad, koji je sada gorio od četničkih granata. Sada, kada upoređujemo sve dostupne podatke, prosto je neshvatljivo kako je Aleksandar, kao rođeni Sarajlija i pravo gradsko dijete, mogao pristati na uništavanje svog grada, u kojem je, sudeći po svemu, imao vrlo sretno djetinstvo, bio perspektivni mladi pravnik i vjerovatno budući prvotimac jednog uglednog sarajevskog košarkaškog prvoligaša.

Karim je, međutim, ostao u Sarajevu. Često je tvrdio da je ostao jer je htio i da nije želio iskoristiti brojne prilike za izlazak iz grada. Za pretpostaviti je da ih nije želio iskoristiti i zbog činjenice što se i pored svojih godina nije osjećao dovoljno sposobnim da negdje u inostranstvu otpočne novi život. Na početku rata, jedan duži period proveo je u policiji, zatim u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, da bi potom otišao u magazin „BH Dani“, gdje je do sudbonosnih događaja bio jedan od urednika. Živio je život karakterističan za svakog prosječnog građanina Sarajeva, mada je, sudeći po tvrdnjama njegove najbliže okoline, zahvaljujući organiziranosti porodice, a i sreći, primirje u februaru 1994. dočekao čitav.

Ono što je nama sada posebno zanimljivo, a što je bilo jednim od naizgled nasumičnih činilaca koji je doveo do stvaranja sudbonosno čudnovate veze između njegovog i Aleksandrovog života, bilo je to da je Karim bio i stalnim suradnikom popularne radio-stanice Zid Sarajevo. Iz subote u subotu, pripremao je i vodio emisiju „Josif i njegova braća“. U početku, emisija je bila zamišljena kao svojevrstan kvaziradijski kulturni magazin u kojem bi se baratalo isključivo izmišljenim podacima. No, emisija se polako pretvarala u niz zaprepašćujućih istraživanja koje je Karim preduzeo i u kojima je slušateljima otkrivao čitav niz nepoznatih fenomena kao što su sarajevski vampir, džinovski pacovi u katakombama ispod grada i slične stvari.

Tako bi i nastavio da nije bilo njegove emisije od 12. marta 1994. godine. Ta emisija, u kojoj je gostovala splitska klapa „Omiš“ iz Trogira, bila je inicijalna kapisla koja je konačno ujedinila nasumične niti Aleksandrovog i Karimovog života, koje su se do tada plele odvojeno i svaka za sebe. Od tada pa nadalje, slučaj kojeg neko i sudbinom zove preuzeo je kontrolu nad daljnjim uplitanjem.

4.

Šta se zbilja desilo? Teško je o tome govoriti sa potpunom sigurnošću. Ostaju nam brojne pretpostavke. No, zahvaljujući timu naših logističara, uspjeli smo doći do one verzije koja se najviše približila događajima koji su svoju završnicu dobili na način kojeg čak ni najdarovitiji maštari ne bi mogli osmisliti. Naime, šta se zbilja desilo?

Kao što rekosmo, emisija „Josif i njegova braća“ na Radiju Zid Sarajevo od 12. marta 1994. poslužila je Karimu Zaimoviću za ugošćavanje klape „Omiš“, četvorice simpatičnih Dalmatinaca koji su potakli najiskrenije simpatije slušateljstva ove emisije, brojnijeg iz subotu u subotu. No, ova emisija, kao i brojne druge, bila je često slušana i među nekim ljudima koji su se svojom voljom ili mobilizacijom našli u redovima samozvane srpske vojske na okupiranim teritorijama grada. Tako je slučaj htio da je te subote tu emisiju slušao i Dobrilo Nikolić, rođeni dvadesetdvogodišnji Sarajlija, koji je u aprilu 1992. otišao na Pale i prijavio se kao dobrovoljac u četničku armadu. No, kako su godine rata prolazile, Nikolić je gubio sve više od svoga srpskog poleta, tako da je na kraju postao samo rezignirani gubitnik, bez ikakve nade za budućnost osim da odguli još neodređeni broj godina u iskrpljenoj uniformi.

Slušajući tu emisiju, Dobrilo je na vlastito zaprepaštenje prepoznao jednog od gostiju. Bio je to Jure iz Omiša, čovjek u čijoj je kući Dobrilo sa familijom često odsjedao u periodu ljetnih odmora. No, onaj koga se Dobrilo sjetio bio je upravo Aleksandar Antonijević, njegov vršnjak s kojim se igrao baš tada na moru, u Trogiru, jer je i Antonijevićeva porodica odsjedala u istom ugodnom kućnom pansionu simpatičnog Trogiranina Jureta. Nikolić, koji sa Aleksandrom već godinama nije imao nikakvog drugog kontakta, zapitao se šta je bilo sa njegovim nekadašnjim prijateljem. U vrijeme kada je bio slobodan od boravka na liniji na Grbavici, sasvim slučajno je saznao da je Aleksandrov otac zapravo jedan od glavešina na Palama. U Dobrilu, umorenim silnim ratovanjima i besperspektivnošću svoga daljnjeg života, sinuo je vrlo labav, ali u slučaju da upali, isplativ plan. Doznao je Aleksandrov broj telefona u Beogradu i nazvao ga. Aleksandru je trebalo vremena da se sjeti ko je Dobrilo Nikolić, ali kada se prisjetio, vrlo srdačno je pozdravio svog starog morskog prijatelja. Možemo zaključiti da je Aleksandru bilo drago, jer mnogo vremena je prošlo otkako je imao kontakt sa bilo kim ko je imao veze sa Sarajevom. Izgleda da je ta srdačnost bila doista iskrena, jer je, na Dobrilovo iznenađenje, Aleksandar prihvatio Nikolićev poziv da ga u subotu posjeti na Grbavici, gdje Dobrilo, navodno, trebao napraviti veliku rođendansku proslavu na kojoj bi se okupilo još nekoliko Aleksandrovih starih prijatelja. Zapravo je Dobrilov plan bio vrlo jednostavan. Želio je iskoristiti svoje labavo poznanstvo sa Aleksandrom da bi se domogao štele kod Antonijevićevog oca, ne bi li mu ovaj sredio neki otpust iz vojske.

I tako, u subotu, 19. marta, Aleksandar je bio na Grbavici.

5.

Nismo u stanju da u potpunosti rekonstruiramo Aleksandrovo daljnje ponašanje te subote. No, ono što je bio rezultat toga jeste činjenica da su obojica, i Dobrilo i Aleksandar, do popodneva bili pod priličnim uticajem alkohola, pa možda čak i opojnih droga koje je Aleksandar vrlo lako mogao donijeti iz Beograda. I, oko šest sati, Dobrilo je odlučio da Aleksandra provede po srpskim položajima iznad Sarajeva, a zahvaljujući Aleksandrovom uticajnom prezimenu, dobili su dozvolu da odu i do onih položaja koji su izmakli kontroli UNPROFOR-a i na kojima se još uvijek nalazilo srpsko teško oružje okrenuto na grad. Zavalivši se na od proljetnog sunca zagrijanu zemlju pored jednog protivavionskog topa, počeli su da ljušte flašu viskija koju je Aleksandar dobio tog jutra od sretnog mu oca koji je bio zadovoljan što svoga, za srpsku stvar do tada nezainteresiranog sina vidi baš na obroncima iznad „muslimanskog Sarajeva“, kako bi on volio nazvati glavni grad Bosne i Hercegovine. Baš je tada Dobrilo, koji je nosio tranzistor sa sobom, upalio Radio Zid i stigao na sami početak osamnaeste po redu emisije „Josif i njegova braća“, koju je i te subote, 19. marta 1994, vodio Karim Zaimović, drugi slučajni uzorak naše večerašnje istrage.

A šta je bilo u toj emisiji? Zapravo ništa. Bio je to jedan od onih dana kada Karim sve do neposredno pred emisiju nije imao stvarnu ideju šta da mu bude tema. I, pred samu emisiju, palo mu je na pamet da napravi emisiju o tome kako je sve slučajno i da ništa nije određeno pravilo, da sve ima uticaj na sve. Izmislio je ime Aleksandra Antonijevića i odlučio da napravi njegov životopis u kojem bi ga, sve u funkciji emisije, poredio sa sobom kao likom vlastite emisije, a što, ako ćemo iskreno, i nije baš previše originalno.

Šta je stvarno navelo Karima na odabir takve teme? Možda želja da sam sebe promovira? Nismo sigurni u to. Prije će biti da mu je njegova podsvjesna imaginacija u zadnji čas ponudila baš tu ideju i on ju je, neposredno pred emisiju, nabacao na papir, čak se dvoumeći da li da nazove producenta i, pravdajući se nekom lažnom bolešću, otkaže emisiju, a ovu temu obradi malo složenije. Da je tako bilo, stvari bi danas potpuno drugačije završile.

Ali, slučaj, baš slučaj htio je da Aleksandar Antonijević postoji i da baš u tom trenutku emitiranja emisije sluša svoj životopis izložen u emisiji „Josif i njegova braća“. Momentalno se razbjesnio, pitajući se otkud tom Karimu pravo da barata njegovim životom. I eto, sve je bilo spremno za završni čin igre slučajnosti, slučajnosti koja je u tkanju sudbine jednu nit opustila da bi drugu zategla.

Naime, da nije Clinton postao predsjednik Amerike, ko zna da li bi baš tada bio napravljen sporazum između Bošnjaka i Hrvata. A da nije bilo tog sporazuma, svakako da klapa „Omiš“ iz Trogira ne bi došla na gostovanje u Sarajevo i ne bi bila gost u emisiji „Josif i njegova braća“. Da nije gostovala, Dobrilo Nikolić u jednom od članova klape ne bi prepoznao svog nekadašnjeg dalmatinskog domaćina Jureta, pa se ne bi ni sjetio svog prijatelja Aleksandra Antonijevića. Ne bi ga tako ni pozvao te subote u posjetu na Grbavicu, a i pitanje je da li bi se Aleksandar odazvao baš tog dana da mu Dobrilo nije probrusio uspomene pomenom Jureta i trogirskih dana. Ne bi, dakle, te subote, 19. marta 1994, bili na jednom od rijetkih položaja oko Sarajeva koje nije bilo pod kontrolom UNPROFOR-a, i ne bi bili prilično pijani dok su slušali sami kraj osamnaeste emisije „Josif i njegova braća“ u kojem je Aleksandar, taj Aleksandar iz emisije, za kojeg je Karim mislio da je imaginarna ličnost, trebalo da uradi nešto sudbonsno.

No, Aleksandar na obroncima iznad Sarajeva nije čuo šta je trebao uraditi. Toliko je bio bijesan i pijan da je priskočio topu i iz njega ispalio jedan projektil na Sarajevo, svjesno kršeći primirje.

I upravo dok je u —– sati Karim Zaimović želio da završi emisiju tako što će Aleksandar ispaliti jednu nasumičnu granatu na grad, nasumični projektil kojeg je ispalio Aleksandar igrom slučaja našao je put do radijskog studija. Čudnovatom igrom sudbine, ne povrijedivši nikog drugog, uletio je u voditeljsku kabinu. To je bio kraj emisije, osamnaeste emisije „Josif i njegova braća“, u kojoj je

Finci: Naš odlični jazz
One dolaze!