The River of Life c.1805 William Blake 1757-1827 Bequeathed by W. Graham Robertson 1949 http://www.tate.org.uk/art/work/N05887

Zubčević: Ko voli ružu, zavoli i trn

Vrućina. Gazeći hlad nadstrešnica šetao sam uzvodno obalom Ljubljanice. Nizovi bašta i restorana bez slobodnih stolova. Gomila nekog finog svijeta krila se pod suncobranima od velike zvijezde što je bezobzirno pržila umišljeno s visine. Ipak, neodoljivo ugodna atmosfera. Ponekad prođe neki čamac ili brodica. Rijeka je zelena. Zelena kao Drina u Goraždu. Ne znam kako sam se u pola skoka našao pored Drine šetajući kraj Ljubljanice; gledajući sve te silne ljude, izgubljen kao u velikoj galeriji portreta, lijepe žene i stasite muškarce, sijede uglađene turiste, parove zaljubljenih pogleda, veselu djecu. Što sam više sreće i bezbrižnosti vidio na licima ljudi u mom mimohodu sa svijetom i sa samim sobom, moja je tuga bivala sve veća. Neprebol me zabolio bez najave, kao i obično. Ni pune dvije sedmice nisu prošle a ostavljena Bosna mi već pjeva, doziva me kao sirena u novi brodolom.

“Ne mogu još. Doći ću, znaš da hoću, i nasukati svoju barku, svoje flote na tvoje obale.” 

Najtužnija je ljubav ona što sažalijeva onog kojeg voli. Ta žal za ljepotom njenom, surovo unakaženom, doziva me iz mene, a čujem kao da dolazi izdaleka. Tužne su obale Drine, tužne su i pjesme o njenim obalama. A kada se u rečenici sretnu tuga i Drina odmah se pojavi i Rade Jovanović sa kačketom, i dopola izgorenom cigaretom među prstima deformisanim od artritisa. Već dugo Rade miruje ispod vitkih jablana Kolijevki, a na kamenu crnom iznad njega piše: 

“Za toplotom ljudskog srca težim 
i za ljubav živim bićem cjelim 
u samoću kad od ljudi bježim 
sve ih više volim i želim.

Rade” 

E, tako sam danas, izgleda, nostalgično dozvao Bosnu shizofreno se obmanjujući da ona mene zove, vabi kao bekana pred Kurban-bajram.   

“Briga Bosnu za tobom, moja budalo.”
“Doziva. Ne možeš reći da se ne čuje.” 
“Još samo u tvojoj glavi. Našoj glavi.”
“Pa što mi naumpada? Što mi se sklupčala u stomaku?”

Ko zna zašto nam se javljaju iste aveti iznova. Ko zna kako zamiriše ruža koje nema. Kako njen miris dozove slike? Ko zna zašto navraćaju sjećanja? Zašto pamtimo iste scene iz djetinjstva, a zaboravljamo jučerašnje traume kao da se ni zbile nisu? Prolazi život kao pijana noć. Svako novo buđenje je novi mamurluk. Tačno je kad kažu “možeš ti iz Bosne ali ne može Bosna iz tebe”. Svako svoju Bosnu u sebi nosi. I putuje s njom po bijelom svijetu. I čini se da nijedna nije ista. Nečija je Bosna lijepa kao djevojka, a nečija je ružna kao zla maćeha. Nekom je Bosna kao nasilni otac pijanica. Nekome najdraža žena, majka. Moja je Bosna i lijepa i gizdava, i divna, i mila, ali samo dok je nasamo sa mnom. Kad smo sami, svijet je lijep a život pun radosti. Ha se neko pojavi, lice ljepotice Bosne prvo počne tamniti, dok ne iskopni, a onda se transformiše u zlu vješticu od čijeg pogleda se ledi krv i zastaje misao.

Dan se završio projekcijom filma “Scream for me Sarajevo” u Kinodvoru, tačnije u Kinodvorišču. Simbolično. Od toliko dana u godini baš danas je projekcija. Prati me Bosna kao luda žena.

Ipak, izgleda da je volim sa svim njenim licima i maskama. Ljubav je jača što sam dalje od voljene. A nesreća veća što smo bliže. 

Ko voli ružu, zavoli i trn.

Žujo: Čovječuljak
Imširević: Razočaranje
Imširević: 212
Žujo: Plamen u Modroj sobi