U mukloj tišini jednog davnog Sarajeva, Miljenko se pitao „Uči li noćas neko u ovom gradu japanski?“ i ne sjećam se da li smo ikad doznali odgovor. Na ovom vaktu, i gluhom i slijepom, na slično pitanje „Piše li i govori li neko u ovom gradu poeziju?“ jedan od mogućih odgovora nam, na svojevrstan način, pruža CD-a sarajevskog pjesnika i kolumniste Ahmeda Burića.
Albumâ poezije s muzičkom pratnjom u svakoj je kulturi uglavnom malo. U vrijeme one države, Zupčeve „Mostarske kiše“ nam je Rale Damjanović govorio sa vrlo popularne singlice (i to, mislim, na narodnjačkoj „Diskos“ etiketi!). Zatim, bijaše LP Lorkine poezije „Zeleno, volim te zeleno“ na kojem glumica Ksenija Jovanović govori Lorku i druge, uz pratnju gitariste Dragana Nikolića. I naravno, bio je Radetov bestseler „Ne daj se Ines“. Još su malobrojniji bili albumi na kojima pjesnici govore vlastite stihove – padaju mi na pamet niskotiražni CD-ovi Enesa Kiševića ili recentni Šerbedžijini naslovi na kojima uključuje i vlastitu poeziju. Zato su vrijedni i dobrodošli kulturni proizvodi kao što je „Sin pustinje“ Ahmeda Burića (Dallas Records, 2022).
Ahmed veoma dobro govori svoju poeziju. Sretna je pjesma koja ima autora koji ju može ovako milozvučnu ponuditi svijetu. Prije nekoliko godina sam, vozeći se kući, nabasao na radiju na poeziju koju je kazivao topao, melodičan bariton, rijetko uredne dikcije i s darom da osjeti i donese prikladnu dinamiku i ritmiku u stihu, te uz mrvu teatralnosti, važne da skrene pažnju na ulogu riječi, stiha, i senzaciju pjesme u cjelini. Sjedio sam u kolima sve dok pjesma nije izgovorena do kraja, odnosno dok nije svršila emisija, na kraju koje ću saznati da je to svoju poeziju govorio Ahmed Burić.
Naravno, Ahmed umije i da piše poeziju. Jasnu, glasnu, pamtljivu poeziju sa stavom, potencijalno prijemčivu i prosječnom čitaocu i pjesničkom znalcu. Svojim je ritmom, i pokojom rimom zbog melodike, Ahmedova pjesma čitljiva i pristupačna, kako zbog omiljene ich-forme, kojom nas uspijeva uvjeriti da pjesnik živi pjesmu, tako i zbog prepoznatljivih ideja koje lako mogu pronaći istomišljenike. Kolokvijalan i urban pjesnik, Burić u svojim refleksivnim ili alegoričnim monolozima polemizira sa samim sobom i ostavlja nas, zainteresovane, bez odgovora, ali i bogatijima za dileme ili retorička pitanja (takve su, ujedno i ponajbolje, naslovna pjesma, te „Rijeka“, „Isus“ ili „Materinji jezik“). U drugima, uspijeva bez note opjevati muziku („Muzika fotona“), riječima postići tišinu („El Fatiha“) ili, jednostavno, pjevati pjesmi („Napisala se pjesma“). Burić, nadalje, u ovom autentičnom i generacijskom melanžu, diskurs svojih pjesama durskog tonaliteta otvara trenutku sadašnjem, kojega autor, inače, umije biti minuciozni hroničar i kritičar, onda kada navuče radni kombinezon lijevo-radikalnog kolumniste. U tome hoće biti eksplicitan („Treći svjetski“ ili „Takav kao ti“, koja kao da je tekst izgubljenog novovalnog underground klasika, iliti Ahmedovo „Ravno do dna“ za 21. vijek). Na drugom mjestu satiru smješta u groteskni kontekst bara nakaza iz Star Warsa („Bife Orion“).
Svaki akt umjetničke kreacije, bilo da se radi o slikarstvu, muzici ili poeziji, ostavi iza sebe parče zauvijek otkrivenog beskraja. Domaločas nepoznat, a sada vidljiv prostor može biti manji ili veći, pamtljiv i glasan, ili zanemariv i malen kao kaplja vode. Neki umiju iz beskraja raspoloživih kombinacija odabrati prave boje, note ili riječi. Tako je i Ahmed Burić, što valjda ni jedan Yates, Majakovski ili Krleža prije njega nije, iz beskraja drugih želja, poželio da sazna „o čemu misle ribe kad se zaljube“ ili je, pak, usred pustinje oplakivao „suze Snješka Bijelića“. Više je ovdje takvih briljantnih mjesta zbog kojih se možemo prisjetiti zbog čega smo, nekad davno, u doba otvorenih srdaca, voljeli poeziju. Ako ni zbog čega drugog, a ono barem što smo tada možda vjerovali da su stihovi, kakvih ima među Ahmedovim lirskim monolozima („Neuromancer“, “Ptice“), mogli biti način da nekome izjavimo ljubav.
Mogli bismo među Burićevim stihovima pronaći i one koji propuste ostaviti zadovoljavajući estetski utisak, npr. zbog insistiranja na gegu, dopadljivosti, rimi ili, jednostavno, odsustva umjetničke legitimacije. Ali, takva su mjesta više ekscesi koje vrline Burićevog pjevanja uspijevaju zasjeniti. Ili, kako bi Stevan Tontić opisao paradoks jednog drugog popularnog pjesnika (Duška Trifunovića, of course), ima tu „dovoljno velike poezije, ako ne velikih pjesama“.
A ovo je i muzički CD. Jer Ahmed zna muziku. Stvara ju i izvodi, i o njoj piše. Jednako dobro, i o kakvom klavirističkom bardu iz New Orleansa i o Kvakinom ili Šabanovom balkanskom bluzu. Otud je, ukusom muzičkog connoisseura, odabrao Damira Imamovića da mu osmisli i oslika muzički pejzaž u koji će uklopiti svoju poeziju.
U nekoliko brojeva, poezija i muzika funkcionišu, i to dobro, sasvim odvojeno. Ali u većini njih, a ponajviše u pjesmama „Rijeka“ „Treći svjetski“ ili „Takav kao ti“, Ahmed govori poeziju na način da se ritmički uklapa u strukturu muzičke podloge, što daje jednu novu, unekolike neočekivanu poetsko-muzičku formu koju bismo, lijeni da nađemo sretniji termin, mogli nazvati izgovorena melodija. Ne znamo da li je Damir na te Ahmedove stihove uistinu skladao i glavnu melodijsku liniju. Rekli bismo da jeste jer Ahmedova se riječ, gotovo savršeno – po „metru“, tj. brojem slogova – uklapa u elemente zadate kompozicije. Dakle, moguće da glavna melodijska linija uistinu postoji, ona se naslućuje, gotovo da je čujemo. Iako, obzirom da Ahmed tako dobro govori poeziju, možda je i bolje što, umjesto albuma bosanske šansone, imamo ovaj čudni ali dobrodošao hibrid.
Damirov muzički pejzaž je donekle minimalistički. Ritmički, posjeduje potrebnu motoriku – i prisutnu i dovoljno nenametljivu da na pravi način posluži govornoj riječi. Iako nesumnjivo posjeduju golem solistički vokabular koji bi nekog instrumentalista mogao ponijeti u opterećujuću ornamentiku, Damir i drugi solisti su uglavnom dovoljno suzdržani da ne skreću pažnju sa Ahmedovog glasa i poruke njegovih stihova. Izuzetak je jedan suvišan solo na trubi, ali tu se, vjerovatno, radi o Ahmedovom statementu na kojem je, ko da gledam, insistirao jer naprosto nije mogao pustiti CD bez omaža bluzerima Šabanovog kova.
Aranžmanski, prepoznajemo pokušaje eksplicitne muzičke ilustracije, npr. odabir da zvuk orgulja poteče u „Rijeci“, prigodni protestni zvuk usne harmonike u protestnoj „Takav kao ti“, ili povišena gitarska harmonija koja je ružna i besmislena a s ciljem da bi dočarala atmosferu otužne groteske u nemalo pomjerenom „Bifeu Orion“.
Ne možemo se oteti utisku da bi se, u pojedinim slučajevima, Burićeva poezija uspješnije otvorila prema fluidnijoj i raznobojnijoj muzičkoj paleti, u pravcu ambijentalne ili musique concrete.
U svakom slučaju, složili se ili ne s Adornovom nemogućnosti poezije nakon Aušvica, ili jesmo li ili ne u dilemi o usudu pjevanja nakon Srebrenice, priznati moramo da je začudno, koliko i dragocjeno, da imamo ovaj fini poetsko-muzički CD, kao i da još postoje pjesnici i poezija na ovom dunjaluku.