Bugari u velikom broju panično bježe u Srbiju, ali i u druge susjedne države, jer je u zemlji izvršen prevrat i uvedena fašistička strahovlada. Bjegunci pričaju o teroru i masovnim zločinima u glavnom gradu i drugim mjestima, a najteže je, kažu, onima koji su cijelo vrijeme podržavali dosadašnjeg predsjednika Zemljoradničke stranke Aleksandra Stamboliskog koji još od 1908. godine vodi oštru borbu s reakcionarnim snagama u zemlji, posebno protiv kralja Ferdinanda i njegove politike dodvoravanja Austro-Ugarskoj monarhiji i Njemačkoj. Prema nekim vijestima Stamboliski je ubijen i to po osobnom nalogu vođe puča Aleksandra Cankova, inače velikog simpatizera Benita Musolinija.
Novinar je svoju priču naslovio kao kroniku o malim ljudima. I dometnuo da se sve zbiva u pretrpanom sudskom hodniku. Pa započinje: “Vidim je kako se snagom svoga krhkoga tijela pokušava progurati do mjesta gdje je gužva najveća. I viče: ‘Ljudi, što se tu dijeli?’ Uzvraćam joj dobrohotno, da ne pomisli kako je manje važna: ‘Pravda, gospođo, tu se dijeli pravda!’ A ona će na to razočarano: ‘Koja crna pravda, dobri čovječe. Tu nema pravde već godinama.’ Vidim da bi mi imala mnogo toga kazati, pa je odvlačim u stranu da mi ispriča svoju priču.
“Doveo me je u Zagreb iz Like još prije rata. Bio je pun obećanja i ljubavi”, priča mi ona… Ova žena koja ima duboko utonule, patničke oči, i koja ne vjeruje u pravdu, ali je ipak došla na sud da tuži svoga muža. “Zao je, ženskar i vrlo zloban čovjek. Kad sam mu rodila prvo dijete pogledao ga je i rekao da nije njegovo. Ni drugo, ni treće. On se ne brine za tu djecu, štoviše mrzi ih jer, kaže, ne liče na njega…” Njezinu priču čuju i drugi na hodniku, pa nam prilaze, a ona se ne ustručava da zataji istinu. “Sada me i tuče. Za svaku malenkost, bez ikakva povoda… Hrani me svaki drugi dan. Sve to radi zato da se može vucarati s drugim ženama. Izmišlja razne spletke i igre da ostvari svoj cilj.
Tako je nedavno u novinama objavio anonsu da traži ženu koja će mu čuvati djecu. Došlo ih je 12, a on je zadržao jednu. Odmah sam vidjela da se otprije poznaju i da je anonsu objavio samo zato da uokolo ne mora tražiti mjesto gdje će se sastajati s ljubavnicom, nego ju je na taj način uvukao pod naš krov. A kad je došla noć… Crna ja, u kući imamo samo jedan krevet. Uvečer je legao on, do njega ona, nije joj više od 18 godina, a do nje ja. A u noći, pričinila sam se kao da spavam i ništa ne vidim… Tako sam osam dana trpila taj užas u mom bračnom krevetu…’ Pitam je: ‘Želite rastavu?’ A ona: ‘Da, ali mi je sud ne da. Eto, to je pravda koja se ovdje dijeli…’ Vidim, ta je žena u strašnom kolu: ako ode umrijet će na ulici, a i što će biti s djecom. A ako ostane muž će je i dalje tući dok je ne dotuče… A pravda, gdje je ta pravda?” pita se, uz ostalo, autor na kraju ove priče iz sudskog hodnika.