(c) NOMAD

Lisabon: kroćenje brda

I pored procvata masovnog turizma, Lisabon uspijeva očuvati atmosferu nostalgije i ugodne staromodnosti. Za razliku od Sarajeva, svoja je brda pretvorio u turističku atrakciju.

Nanese li vas put u Lisabon, a Sarajlija ste, neminovno će vam u oči upasti slična brdovita fizionomija grada. Prema legendi Lisabon je – baš kao i Rim – nastao na sedam brda. I zaista, mnoge važne znamenitosti portugalske metropole, za koju kažu da je najstarija prijestolnica Evrope, nalaze se u visinskim dijelovima grada: bila to moćna utvrda São Jorge, koja stoluje nad gradom još iz maurskih vremena, susjedna Alfama, najstariji dio grada s uskim i strmim uličicama i basamcima popločanim kaldrmom, ili čuveni samostan Carmo, koji čuva sjećanje na grad prije razornoga potresa iz 1755. godine.

Za Lisabon je čuvani pisac Erich Maria Remarque rekao da po danu ima naivan teatralni karakter koji vas očara i zarobi, a po noći je bajkoviti grad koji se preko osvijetljenih terasa spušta prema moru, poput žene u svečanoj odori koja silazi da se sretne sa svojim mračnim draganom. Lisabonske strme ulice nadahnjivale su pjesnike i umjetnike, a njegovi kvartovi česta su tema i fado-pjesama koje svojim melanholičnim sentimentom najviše podsjećaju na naš sevdah.

Tehnikom u visine
Kada je krajem 19. stoljeća uznapredovala tehnika, Lisabonci su odlučili iskoristiti inženjerska dostignuća u kroćenju svojih brda uz pomoć šina, sajli, vodenoga balasta, pare, a kasnije i električne energije. Tri funikulara – Lavra, Glória i Bica – te lift Santa Justa stavljeni u pogon krajem 19. stoljeća još uvijek su na raspolaganju građanima, a u međuvremenu najviše posjetiocima portugalske prijestolnice i uživaju status zaštićenih nacionalnih spomenika.

Bilo je krajem 19. stoljeća u Lisabonu pokrenuto još nekoliko trasa šinskih vozila koja je vukla sajla, no one su u međuvremenu zamijenjene tramvajskim linijama. Najpoznatija među njima postala je lisabonska glavna atrakcija: linija 28 koju opslužuju oldtimer tramvaji iz 30-ih godina prošlog stoljeća poznati po imenu remodelados. Trasa linije 28 kao da je dio neke kompjuterske avanturističke igre: vodi vas od nizinskog Trga Martim Moniz preko strmih i nevjerovatno uskih uličica historijskih četvrti Graça i Alfama pa se opet spušta u centralni dio grada Baixa da bi se preko najstrmijeg poteza na lisabonskoj tramvajskoj mreži popela na otmjeni Chiado i nastavila dalje stmoglavo se spuštajući i opet penjući nekoliko puta dok ne dospije do raskošne bazilike Estrela i zapadnoga kvarta Prazeres u kojem leži najpoznatije lisabonsko groblje. Vožnja 28-icom podsjeća vas na roller coaster u luna-parku, a vješti vozači ovih neodoljivih tramvajčića čine sve da povremenom bržom vožnjom i čestom zvonjavom brojnim turistima vožnju učine što uzbudljivijom.

Tramvajska nostalgija
Pored neodoljivih melodija fada, koje i dalje ponekad možete čuti šetajući starim sokacima Alfame i Bairra Alta, antikvirani funikulari, liftovi i tramvaji Lisabonu daju jedinstvenu notu melanholije i nostalgije. U većini drugih gradova ova sredstva javnog prijevoza bi pod neumitnim pritiskom modernizacije, nerentabilnosti ili zapuštenosti već odavno završila u starome željezu. U Lisabonu su se oduprijela vremenu, uskočila u eru masovnoga turizma i postala prvoklasna turistična atrakcija. Kao da i oni pokušavaju – makar sada najviše zbog turista – zaustaviti vrijeme i dočarati atmosferu nekih starih vremena.

Bez sumnje je da je portugalska prijestolnica uspjela svoje stare tramvaje, funikulare i lift Santa Justa, koji će vas vertikalno iz nizinske četvrti Baixa za čas uspeti na visinski trg Carmo, iskoristiti na najbolji mogući način u turističke svrhe. Pri tome nisu zaboravili ni svoje vlastite građane: sva ova prijevozna sredstva i dalje su dio regularnog javnog gradskog saobraćaja Lisabona i za njih važe iste karte i iste tarife kao i za svaki drugi vid javnog prijevoza. Da se i Lisabonci njima vole voziti, možda najbolje pokazuje funikular Lavra. Iako blizu glavnih turističkih ruta, ipak ga zaobilazi većina kratkotrajnih turista, a da i ne znaju da je vožnja ovim najstarijim gradskim kosim liftom otvorenim 1884. godine možda i najromantičnija.

Najslikovitija je, pak, funikularom Bica koji povezuje nizinsku četvrt Cais do Sodré s visinskom četvrti Bairro Alto. Rua da Bica de Duarto Belo – strma ulica kojom prolazi ovaj funikular koji pokreće motor smješten u zemlji ispod visinske stanice – u nekoliko navrata je proglašavana najljepšom na svijetu. A ako se odlučite voziti najprometnijim funikularom Glória, dospjet ćete na Lisaboncima posebno drag vidikovac (miraduoro) São Pedro de Alcântara odakle se pruža prekrasan pogled na lisabonsku tvrđavu i estuar rijeke Tejo.

Lisabonska brda još su krajem 19. i početkom 20. stoljeća ukroćena funikularima, tramvajima i jednim neobičnim liftom. Na njima su Lisabonci napravili vidikovce s kojih se pružaju pogledi na grad koji vam oduzimaju dah. Siguran sam da mnogo Sarajlija koji posjete Lisabon zamišljaju kakva turistička atrakcija bi, recimo, mogao biti tramvaj koji vas vodi na Vratnik ili funikular kojim bi dospjeli na Bjelave ili Žutu tabiju.

Primjer ponovnog pokretanja i popularnosti sarajevske žičare možda je i najbolji primjer potencijala koji javni gradski prijevoz može imati u turizmu, ali i u poboljšanju sveopćeg kvaliteta života stanovnika grada. Nažalost, Sarajevo danas nema ni turistički tramvaj iako javni prijevoznik GRAS posjeduje nostalgična vozila u voznom stanju. Istovremeno, stanovnici visinskih dijelova Sarajeva moraju se oslanjati na neredovan i nekvalitetan minibuski ili autobuski saobraćaj.

Za razliku od lisabonskih, sarajevske brdske mahale nisu još otkrile svoj puni turistički i urbani potencijal. Atraktivan javni prijevoz mogao bi u tome odigrati presudnu ulogu.

tramvaji


Za Georgea Floyda
RegionElle: Lidija Deduš
Kraj rata