Izgubljena priča o Luciji Joyce

Biografija Lucije Joyce krije nevjerovatni plesački talenat skriven tragičnom sudbinom umjetnice.

Lucia Joyce, kćerka Jamesa Joycea i Nore Barnacle, rođena u Trstu, 1907. godine, i danas intrigira maštu brojnih pisaca i umjetnika kao tragična muza. Filmski režiseri, dramaturzi i pisci o njoj su govorili u gotovo svim umjetničkim formama: od pitkih ljubavnih romana u kojima su glavni likovi slavni pisci kao što je Samuel Beckett, jedan od muškaraca s kojima je Joyce imala kratku ljubavnu vezu, ili njen otac – za koga je Lucia samo “most”, preko neutemeljenih priča o incestu i zlostavljanju u dječijoj dobi, do nekolicine kratkih humorističnih stripova u kojima je jedna od junakinja.

Kako je Lucijin život postao tako ravan i prazan prostor? Osim kontroverzne i revolucionarne biografije koju je Carol Loeb Shloss objavila 2003. godine, “Lucia Joyce: Plesati dok traje posmrtno bdijenje”, nemamo priliku saznati činjenice o plesačici Joyce, koja je jednom u očaju izjavila: “Ja sam ta koja je ovdje umjetnica!” Izuzetno me intrigira Lucia Joyce, umjetnica o kojoj je the Paris Times 1928. godine pisao: “Kada ostvari svoj puni potencijal u ritmičkom plesu, o Jamesu Joyceu bi se moglo govoriti kao o ocu mnogo poznatije kćerke.”

Dok sam za RTE Lyric FM snimala film “Georgieina vizija”, prvi dokumentarni film ikada snimljen o supruzi Williama Butlera Yeatsa – gospođi Georgie Hyde-Lees, još jednoj izuzetnoj ženi o kojoj se malo zna, bila sam oduševljena kada sam otkrila da su priče o Joyceinom plesačkom umijeću spomenute u Yeatsovoj korespondenciji sa svojom suprugom, mjesec dana prije nego što je o Joyce pisao the Paris Times. U to vrijeme Yeats je tek osnovao Abbey Theatre balet (koji je bio kratkog vijeka), zajedno s Ninette de Valois, irskom plesačicom i koreografkinjom koja je kasnije osnovala britanski Kraljevski balet, i tražio je izuzetne plesače koji bi mu pomogli da ostvari viziju koju je imao za “Četiri drame za plesače”. “Tom [MacGreevy] je napisao izuzetnu kritiku a od svih plesača najviše hvali Joyceovu kćerku,” pisao je svojoj ženi. “Mogli bismo je jednom angažovati.” Uzbudljive su ove neispunjene mogućnosti koje se ovdje pojavljuju u naznakama, kako za Joyce tako i za konačni razvoj plesa kao umjetnosti u Irskoj.

Joyce, koja je u to vrijeme imala 21 godinu, donosila je dozu uzbuđenja svojim izvedbama modernog plesa u Parizu i u južnoj Francuskoj. Čak je tokom jedne turneje 1927. godine plesala u Trstu, svom rodnom gradu, sa plesačima iz Les Six de Rythme et Couleur, skupinom dinamičnih i mladih umjetnika –idealista “bosih nogu, u tunikama, zdušno i nesumnjivo najavljujući novo doba.”

Najznačajnijem trenutku njene karijere, u maju 1929. godine, kada je bila jedna od plesačica na Prvom međunarodnom festivalu plesa u Parizu, svjedočili su njen otac i njegovi gosti: Tom MacGreevy, koji je Yeatsu govorio o Joyce; Alan i Belinda Duncan, Yeatsovi prijatelji, i Samuel Beckett, obožavatelj Yeatsovog djela “Četiri drame za plesače”. Bili su oduševljeni što je nezadovoljna publika ipak izražavala svoju podršku: “Irkinja! Gospodo, ne budite nepravedni!”. Beckett je do kraja života čuvao fotografiju Joyce uslikanu te noći u njenom magičnom srebrnom kostimu koji je sama napravila, a koji je, posve u Yeatsovom stilu, prekrivao njeno tijelo poput ribljih krljušti.

Imajući u vidu njeno impresivno poznavanje avangardnog plesa, Joyce je mogla dati izuzetan doprinos Abbey Theatre baletu, koji je djelovao od 1927. do 1933. Počela je plesati u 15. godini, odnosno 1922. godine, po metodi Émile Jacques-Dalcroze i priključila se Akademiji Raymonda Duncana, komuni u hippie stilu, smještenoj u pariškom predgrađu Neuilly. Duncan, nekonvencionalni guru – brat velike plesačice poznate po sjajnom plesnom umijeću Isadore Duncan – tu je živio u stilu modernog Uliksa, noseći sandale i toge i zagovarajući veganski način života.

Kada je počela kreirati vlastite koreografije, Joyce je prihvatila njegovu nekonvencionalnu filozofiju i stil koji odlikuju pokreti u duhu “grčkog plesa”, s pozama poput onih prikazanih na grčkim urnama, uz pratnju lira i drugih muzičkih instrumenata. Joyce je 1925. počela vježbati sa novom mentoricom, Margaret Morris, unukom engleskog dizajnera i obrtnika Williama Morrisa, začetnicom stila slobodnih pokreta – plesačkog pravca koji u Velikoj Britaniji i danas ima veliki broj sljedbenika.

Uprkos činjenici da je Joyce odbila ponudu Ducanove sestre Elizabeth da drži časove plesa u njenoj školi u Darmstadtu, nedaleko od Frankfurta, očigledno je da je bila fokusirana na financijsku stabilnost i nezavisnost što dokazuju njene podsjetnice na kojima je pisalo “tjelesni trening”, a štampala ih je za svoj budući poslovni poduhvat u koji se namjeravala upustiti s kolegicom i plesačicom Kathleen Neel, poznatijom kao Kitten, s kojom je također plesala duet u filmu Jeana Renoira, “Djevojčica sa šibicama”, iz 1928. godine.

Budući da je bila moderna mlada žena, Joyce je imala niz ljubavnih veza. Slično kao njemačka plesačica Mary Wigman, začetnica slobodnog plesa, i Joyce je nakon nekoliko prekinutih veza doživjela nervni slom. Dok je Wigman preživjela svoje nervne slomove i postala jedna od najznačajnih figura savremenog plesa, Joyce je, po nalogu svog brata Giorgia, skončala zatočena u mentalnoj bolnici gdje je provela najveći dio života.

Uz brojne upitne dijagnoze, završila je čak  i u ludačkoj košulji. (Giorgio Joyce, i sam tragična figura, je u mentalnoj instituciji ostavio i svoju “božanstveno bogatu” stariju suprugu Helen Fleischmann.) Otac, James Joyce, njena najveća uzdanica i podrška, umro je kada je Lucia Joyce imala tek 34 godine. Nakon njegove smrti, majka je više nikada nije posjetila. Brat je posjetio samo jednom, 1967. godine. Lucia Joyce ih je oboje nadživjela. Umrla je 1982. godine u mentalnoj bolnici St. Andrew u engleskom gradu Northamptonu.

No, tu se ne završavaju razne porodične spletke. Jedini rođak kojeg je Lucia Joyce imala (za koga je isplela džemper kada sa rodio, 1932. godine) uzeo je iz irske Državne biblioteke većinu njenih rukopisa u kojima su, navodno, bili i jedan roman i poezija, kao i izuzetno vrijedna pisma koja je razmjenjivala sa svojim ocem, te ih je sve uništio 1988. godine. Porodični prijatelji su pozvani da unište svu korespondenciju ostalu u njihovom vlasništvu, kako bi se ućutkala Joyce, oduzela joj se njena profesija, a njen život ostao kao nedefiniran i prazan prostor koji je još uvijek dovoljno neodoljiv da u njega svako može projicirati neku priču po vlastitom izboru.

Kao povjesničarka plesa koja nastoji iz ženskog ugla ispričati priču o modernom plesu u Irskoj 20. stoljeća, u kojoj je potrebno osigurati mjesto za Joyce kao ključnu figuru tog vremena, uvjerena sam da se Joyce treba odati priznanje za njen umjetnički put i postignuće, neuprljano izmišljenim pričama.

Da li je Joyce mogla nastaviti razvijati naslijeđe Abbey Theatre baleta, irskog odgovora na baletnu trupu Ballets Russes, nakon što ga je 1934. godine napustila De Valois da bi osnovala Vic-Wells Ballet, preteču Kraljevskog baleta? Nakon što je Frederick Ashton odbio Yeatsa, da li je Joyce bila odgovor na pjesnikovo traganje za plesačicom koja bi preuzela Abby Theatre balet od De Valois? Imitirajući pedigre De Valoisove i trupe Ballets Russes, Joyce je naporno trenirala u baletnoj školi Lubov Ergove iz koje je u Parizu 1929. većina učenica dolazila u trupu Ballets Russes. Pogrešno je ovo izjednačavati s nesretnom sudbinom Zelde Fitzgerald, sedam godina starije od Joyce, koja je počela vježbati ples u toj školi dvije godine ranije.

Joyce bi od samog početka znala šta se dešava s Abbey Theatre baletom preko Georgea Antheila, američkog avangardnog pijaniste koji je komponirao ikonoklastičnu muziku za Yeatsovo djelo “Boreći se s valovima”, za koje je De Valois radila koreografiju i u kojem je nastupala. On je bio gost i na Joyceovoj rođendanskoj zabavi u Parizu 1928., kada je odveo Joyceove da gledaju nastup švedske baletne trupe – Ballets Suédois, dok je radio na operi zajedno sa Ezrom Pound i Jamesom Joyceom. Sve to pokazuje da je Lucia Joyce vrlo dobro znala šta se dešava s Abbey Theatre baletom.

Paradoksalno, iako je autor Uliksa uživao u avangardnom plesu, a umjetnost kojom se bavila njegova kćerka poslužila je kao inspiracija za njegovo pisanje – u “Finneganovom bdijenju” joj je namijenio ulogu zavodnice Issy koja pomoću čarolije nestaje da bi se raspršila u svim duginim bojama – ipak je tvrdio kako je za jednu djevojku neprimjereno da pleše na sceni. Nažalost, i vjerovatno s izvjesnim oklijevanjem, na kraju je kćerki ipak savjetovao da odustane od plesa i posveti se karijeri ilustratorke.

Za njenu majku, Noru Barnacle, koja je i sama bila žrtva nesvjesne mržnje prema ženama, žena je mogla biti samo muza i služavka, nikako umjetnica s vlastitom plesnom trupom. Ona je još manje podržavala plesnu karijeru svoje kćerke i, prema izjavama Giorgiove supruge, uporno je ubjeđivala da odustane. To se na kraju i desilo, negdje 1932. godine.

Može li Lucia Joyce biti irska Camille Claudel, umjetnica koja je umrla u nejasnim okolnostima i čiji su značaj i originalnost prepoznati tek nakon njene smrti?

 

Autorica radi na dokumentarnom filmu o plesnoj karijeri Lucije Joyce. Tekst je objavljen u The Irish Timesu.

Duraković: Palčica
Sarić: Putničke
Aleksić: Džin i sin