Ako je nešto postojano u današnjem nesigurnom svijetu, to je da će se svako malo, ali kontinuirano u dugom trajanju, dogoditi neka reprezentativna utakmica Hrvatske ili nešto uoči i oko nje na kojoj će se veličati izvorni nacizam ili ustaštvo kao njegova hrvatska inačica. Štoviše, to je već postalo toliko opće mjesto, da strani mediji po automatizmu, kao nedavno povodom užasa u Ateni, o kojem sam pisao na Peščaniku, imaju već spremne tekstove o hrvatskim navijačima i njihovim ideološkim sklonostima.
I scenarij će uvijek biti isti, bilo da se radi o formiranju kukastog križa na tribinama na Malti, o iscrtavanju istog tog simbola na travnjaku splitskog Poljuda ili o ustaškoj zastavi sada u Rijeci. A on je takav da iz Hrvatskog nogometnog saveza svaki put nariču nad nepravdama kojima su izloženi, peru ruke od svega i idu do raznih teorija zavjere u kojima tvrde kako su ljudi s tribina zapravo agenti-provokatori koji su i došli na utakmicu s ciljem da nanesu štetu HNS-u i nogometnoj reprezentaciji. Problem pak s takvim viđenjem događaja leži u tome što čak i suvremeno društvo ima nekakvo pamćenje i što stvari koje jednom uđu u javni prostor u njemu ostanu.
Uzmimo na primjer čelne ljude Hrvatskog nogometnog saveza, odnosno dvojicu koja su prethodila aktualnom Marijanu Kustiću. Vlatko Marković – čovjek koji se toliko vezao za mjesto predsjednika HNS-a, da je na njemu ostao skoro do kraja života, u čemu prijeti da ga nadmaši Mirko Barišić na čelu Dinama – je tako godinama u intervjuima izjavljivao da su se njegovi borili na ‘pravoj strani’ u Drugom svjetskom ratu, bivajući navodno dvosmislen, a posve jasan na koju je stranu mislio, samo bez hrabrosti da to izgovori do kraja. Njegov nasljednik na toj poziciji, Davor Šuker, se dok je igrao u Madridu, fotografirao na tamošnjem grobu Ante Pavelića, razumije se, izmotavajući se kasnije na sličan način kao Vlatko Marković. Aktualni predsjednik HNS-a, doduše doista nema takvih momenata u karijeri, ali dolazi iz HDZ-a, stranke koja se temeljito obračunala s partizanskom baštinom u imenima ulica diljem zemlje i iz iste one stranke kojoj je Mile Budak dugo bio heroj po kojem su nazivane ulice i koja ne želi jasno staviti veličanje ustaštva van zakona.
No, čak i kad bismo bili maksimalno dobronamjerni i stavili sve ovo po strani, lakonski otpisujući da se događalo davno, u drukčijem ratnom ili neposredno poratnom kontekstu, ono na čemu HNS uvijek iznova pada je relativno svježi slučaj Joea Šimunića, od reprezentativca koji je plasman Hrvatske proslavio tako što je uzeo službeni stadionski mikrofon i poveo skandiranje ‘Za dom spremni’, koje je dobar dio maksimirskog stadiona prihvatio. Čime smo, prvo ostali zauvijek lišeni iluzije o pojedincima-provokatorima koji s vrijednostima HNS-a nemaju ništa, da bi potom u drugom koraku, iz same reakcije tog istog nogometnog saveza, koji je na sve načine opravdavao Šimunića i relativizirao ono što se dogodilo, da bi nakon što ga je FIFA, krovna nogometna organizacija zbog tog skandiranja izbacila sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu, prvo naricali nad nepravdom, a onda ga ekspresno zaposlili kao selektora u mlađim kategorijama reprezentacije, došli do toga da je smiješno ovo što sada javno govore. Isto vrijedi i za prošlogodišnju proslavu bronce sa Svjetskog prvenstva i potpuni izostanak reakcije na pjevanje Thomsponovih pjesama, zajedno s tim istim ustaškim pozdravom, istaknutih prvotimaca Lovćena i Brozovića te njihove kasnije izjave.
Nitko, naravno ne govori da je Hrvatskom nogometnom savezu u interesu veličanje ustaštva, ali atmosfera unutar saveza i oko njega jeste takva da se nikako ne može proturiti teza o tome da su oni koji na tribine dolaze s ustaškim obilježjima provokatori. Barem ne dok je Thompson neupitni heroj reprezentacije i dok se u HDZ-u koji upravlja kompletnim hrvatskim nogometom konačno ne okrenu politici potpunog raskida s ustaštvom i njegovim simpatizerima.
U međuvremenu, HNS-u ostaje da se umjesto teorijama zavjere, bavi stvaranjem drugačije atmosfere oko reprezentacije, u kojoj će ovakvi događaji doista biti ekscesi, ni na koji način povezivi sa savezom.