Kako neuroznanost poprima laičke i influencerske dimenzije, tako polako postaje papazjanija raznih ideja i misli. Sve popularniji postaje miks neuroznanosti, kognitivno bihevioralne terapije i budizma. Kritiziranje ove mišance ne znači da ona na kraju svog znanstvenog puta nema šanse ispasti točna. Vjerojatno će tome tako biti, ali dalek je put do potvrde. Za početak treba uspostaviti konceptualni okvir unutar kojeg možemo zapravo razumjeti sve ove termine i njihovu međusobnu strukturnu, filozofsku i znanstvenu povezanost. Ovaj tekst nema ambiciju učiniti to detaljno i iscrpno, jer je to ipak opseg posla dostojan disertacije. Umjesto razrađenog nacrta, dobit ćemo tek rukom rađenu skicu.
Rast društvenog utjecaja američkog neuroznanstvenika i influencera Sama Harrisa – inače jako plodnog autora i podkastera – otvorio je posljednji krug popularizacije budizma u neuroznanosti i kombiniranja s kognitivno bihevioralnom terapijom. “Mindfulness” odnosno “puna svjesnost” koncept je koji premošćuje razlike između neuroznanosti, kognitivno bihevioralne terapije i budizma. Harrisova možda najpoznatija knjiga prevedena je na hrvatski i zove se “Buđenje: vodič kroz duhovnost bez religije”. U toj knjizi, kojom se nećemo ovdje baviti, Harris, koji se smatra žestokim ateistom, pokušava “pomiriti duhovna iskustva s racionalnim i znanstvenim pogledom na svijet”. U njoj “nudi alternativu tradicionalnim religijskim pristupima duhovnosti, naglašavajući važnost meditacije i svjesnosti kao sredstava za postizanje dubljeg razumijevanja sebe i svijeta”. Ukratko, ova knjiga bit će vam zanimljiva ako želite naučiti meditirati, ali se bojite religioznog aspekta ove prakse. Dakle, ateizam je Sam Harris rekonceptualizirao kao život nakon smrti i duhovnost da – ali bog? E, to ne, tu kao spiritualni ateist povlači crtu. Još veća Harrisova kontradikcija je njegovo ograničeno razumijevanje socio-ekonomsko-političkih kauzaliteta. Tako na primjer objašnjava društveni neuspjeh budizma današnjim društveno-političkim događajima u Burmi i Bangladešu. Time ignorira nevjerojatno veliku socio-historijsku važnost budizma u Indiji u svom prvom tisućljeću postojanja (5. stoljeće pr. n. e. – 5. stoljeće n. e.). Štoviše, etiketira budizam kao društveno-politički neuspješan projekt. Iako ključ njegovog neuspjeha uglavnom leži u tome što budistička društvena organizacija, ravnopravnija od rane hinduističke, nije uspjela stvoriti neki protonacionalni identitet nužan za obranu od invazije konfederacije pet plemena koja mi poznajemo kao Mongole.
Budistički društveni prevrat koji je počeo u Indiji par stoljeća nakon Gautamine smrti uništio je kastinski sustav, omogućio povećanje klasne, etničke i rodne ravnopravnosti. Omogućio je čak dva klasična doba koja su oba iznjedrila umjetnost, književnost, glazbu, ples, pjesmu i arhitekturu koje danas čitamo kao prepoznatljivo indijske. U periodu drugog klasičnog doba (5. st. nove ere), oko tisuću godina nakon Budine smrti budističke filozofske potrebe iznjedrile su prvo sveučilište na svijetu – i ne, to zaista nije ono u Bolonji osnovano tek u 11. stoljeću, već je to ono u Nalandi, koje je nakon 800 godina do osnivanja sveučilišta u Bolonji već izgubilo svoj sjaj. Ipak, dandanas, ako guglate koje je najstarije sveučilište na svijetu, ideološki točan europski odgovor – ali faktički pogrešan – glasi ono u Bolonji. U vrijeme dok je bio sekularnim pokretom budizam je iznjedrio društvenu revoluciju. Na primjer, uključivao je prve društvene filozofske škole i zajednice u kojima su mogle sudjelovati žene. Um je naime, prema Budi, isti u muškaraca i žena, i put ka prosvjetljenju – odnosno napuštanju kruga rađanja i smrti (samsare) – jednak je za sve spolove. Ono što se pak događa nakon postizanja nirvane je šunyata, odnosno praznina ili nihilizam – nakon što prikupimo sva iskustva koja su nam potrebna za emancipaciju od kruga rađanja i smrti, naša se svijest stapa sa ostalim subatomskim česticama svemira i jednostavno prestaje postojati. Nihilizam (termin protiv kojeg bi se mnogi indolozi mogli pobuniti), odnosno šunyata ili ništavilo koje nastaje nakon prekida ciklusa reinkarnacije nagrada je za kraj – tvoje čestice jednostavno se rasipaju po svemiru i tvoja svijest prestaje postojati. Budizam je zbog ovoga često na zapadu etiketiran kao ateistička religija. No, podsjetimo, u svojim začecima to je bila sekularna filozofija i politička ideologija koja je radikalno dokidala sa svim dotadašnjim društvenim praksama.
Zbog svega ovoga, među današnjim religijama budizam je ona koju se obično etiketira kao “najsličniju”, kompatibilnu, sukladnu sa znanosti. Strukturno gledano, usporedba drži vodu. Budizam je onaj kompleks i kompendij uvjerenja, misli i zaključaka koji ne poznaje boga u kojem i po kojem sve postoji – makar u svojim najstarijim inačicama. Međutim, već prva šizma, koja se dogodila nedugo nakon smrti Siddharthe Gautame u 5. stoljeću prije naše ere, omogućava razvoj budizma u nekoliko smjerova – jedan noviji koji dozvoljava prosvjetljenje svima, pa tako i ženama i najsiromašnijim članovima društva, te onaj originalniji, stariji, stroži, koji prosvjetljenje ili buđenje dozvoljava samo muškim članovima zajednica, odnosno sanghi. Između njih razvio se i onaj tibetanskog tipa, koji ima naširoko razvijenu kozmologiju i kozmogoniju te poznaje ne samo jednog boga nego cijeli spektar. Posljedica je to povijesnog i društvenog širenja budizma diljem istočne Azije kao filozofije i njegovog revolucionarnog potencijala. Konkretni tibetanski oblik spoj je starije šamanističke religije Bo ili Bon, odakle su povukli okvire za koncepte brojnih boddhisattvi – bića koja svojom voljom odgađaju nirvanu da bi pomogla ostatku svijeta da postigne nirvanu. S tibetanskog nam platoa dolaze sve budističke kozmogonije, funkcije tantre i konačno utjelovljenje budizma kao religije.
Zanimljivo je proturječje da su isti oblici prenošenja znanja koji se i danas njeguju u Nalandi i u Dharmasali – indijskom sjedištu dalaj lame, krovnog predstavnika tibetanskog budizma – iznjedrili i nevjerojatno impresivne filozofske spoznaje i spiritualno-religijski okvir za njihovo širenje. Prije Sama Harrisa kao ateističkog neuroznanstvenika koji preferira budizam, još u osamdesetim godinama nastala je suradnja zapadnih znanstvenika – pionira programera umjetne inteligencije, neuroznanstvenika među kojima je bio i Francisco Varela, raznih fizičara i kognitivne psihologinje Eleanor Rosch koja se bavila i semantikom – koja je ovjekovječena u Institutu um i život (Mind and Life Institute). Prva knjiga njihovih dijaloga “Nježni mostovi” (“Gentle Bridges”) objavljena je 1992., a sadrži rasprave i dijaloge iz 1987. s prvog susreta znanstvenika s Dalaj lamom i njegovim geshe-(a)ma (budistički ekvivalent titule doktora znanosti). “Nježni mostovi” su dakle prijepis dijaloga zapadnih znanstvenika i Dalaj laminih budističkih filozofa koji pokušava dati minimalni zajednički konceptualni okvir ovoj istočnoj filozofiji i zapadnim istraživačkim metodama. Od 1980-ih pa sve do 2016. njihovi sastanci i dijalozi prolazili su u pokušajima uspostave zajedničkog jezika i konceptualnog okvira za ova prebogata misaona polja. A onda je Dalaj lama počeo inzistirati da se u okviru koji su postavili počnu provoditi konkretni znanstveni eksperimenti koji bi STEM-ovskim metodama dokazali točnost višemilenijskih budističkih filozofskih i logičkih koncepata. Pitanje na koje on najviše želi odgovor zapadne znanosti je odnos između uma i svijesti: jesu li to dvije različite stvari ili jedna te ista? Dalaj lama smatra da je ključ pozitivnih budućih ljudskih mentalnih razvoja i najvećih vrlina poput budnosti, odnosno svjesnosti, empatije i mentalne discipline, razumijevanje odnosa uma, svijesti i tijela. Na najdubljim razinama meditacije, kaže Dalaj lama u “Nježnim mostovima”, postoji duboka spoznaja da je tijelo nekako različito od uma (ja bih međutim rekla od svijesti, ne od uma). Metodološki okviri koje je postavila ova suradnja počivali su na opravdanosti znanstvenog redukcionizma s jedne strane i kritike logičkog empirizma s druge te na budističkoj logičkoj sintezi.
Za potrebe ovog teksta ograničit ćemo se na strukturne komponente budističke ideje ljudskog iskustva. To su pet skandha (agregati, komponente) koje tvore ljudsko iskustvo. Ovi temeljni koncepti predstavljaju osnovnu strukturu ljudskog bića i svijesti. Naša svijest (atta, ili atman) su samo ovih pet komponenti: forma (ruupa) – fizički aspekt materijalnog postojanja. Senzacija (vedana) – fizičke senzacije koje proizlaze iz kontakta s objektima. Percepcija (sanna) je proces identificiranja objekata i iskustava. Mentalne forme (sankhara) su pak razni mentalni procesi i obrasci poput volje, namjere itd. Posljednja je svijest (vinnana), odnosno osnovna sposobnost percepcije i spoznaje koja prati svih pet osjetila i um. To je svijest koja je svjesna oblika, osjećaja, percepcija i mentalnih formacija. U neuroznanosti, ovi koncepti odgovarali bi znanstvenim metodama – ruupa se proučava kroz somatosenzoriku i neuroanatomiju (neurofiziologija). Vedana po ovom tumačenju odgovara limbičkom sustavu i razumijevanju kako amigdala i hipokampus kontroliraju emocije. Sanna bi bilo područje kognitivne znanosti kao što su vizualni i auditivni kompleksi koje interpretira kako raspoznajemo senzorne inpute. Predzadnja sankhara bi već bilo proučavanje viših kognitivnih procesa – kognicija, volja, donošenje odluka, pokretanje akcija i sl. Posljednja bi bila vinnana koja proučava samo svijest – uključujući i njezine neurološke korelate (prefrontalni korteks, parijetalni korteks i talamus).
Paralele zapadne znanstvene metode kao forme i istočne, konkretno budističke filozofije kao sadržaja, počinju s idejom da je svijest proces, a ne supstanca sama po sebi intrinzično povezana s vlastitim početkom i nepromjenjivosti. Zašto baš ova (mahayana) budistička definicija, a ne taoistička, na primjer? Taoistička definicija svijesti bila bi da su stvarnost i svijest tek izraz taoa, osnovnog principa koji je izvor ukupnog postojanja. Zašto ne konfucijanizam prema kojem je svijest ishod moralne njege i društvene harmonije? Ili pak zen-budizam prema kojem se svijest realizira kroz praksu i njome izazvane epifanije (satori)? Očit odgovor je – zato što Dalaj lama financira ove suradnje. No, postoji i drugi odgovor, a taj je da su mahayanske i hinayanske definicije svijesti zbog strukturiranosti i plodnosti polja kroz tisuće godina razvoja postale najpodložnije znanstvenim metodama, odnosno funkcionalnim ispitivanjima svijesti s fokusom na empirizam i kvantifikaciju. Druge definicije koje smo nabrojali vidno bolje odgovaraju sociološkom propitivanju nego STEM-ovskom. Sve ovo omogućilo je suvremenoj neuroznanosti uspostavu paralela između mindfulnessa (svjesne prisutnosti, pune svijesti) i neuroplastičnosti. I to je naša prva konkretna paralela. Budistička postavka ovdje je bila da um može mijenjati mozak kroz meditaciju i druge mentalne prakse. Neuroznanstvena istraživanja potvrdila su da meditacija može promijeniti strukturu i funkciju mozga. Studije pokazuju da redovita meditacija može povećati debljinu korteksa, posebno u područjima povezanima s pažnjom i emocionalnom regulacijom (Lazar i dr. 2005).
Utvrđeno je i da meditacija može povećati sivu tvar u hipokampusu, amigdali i drugim regijama povezanim s učenjem, memorijom i emocijama (Hölzel i dr. 2011.). Mindfulness se postiže meditacijom, što vodi do poboljšane pažnje, kognitivne sposobnosti, olakšava kontrolu nad emocijama i smanjuje stres, anksioznost i tjeskobu (Grossman i sur. 2004.). Nadalje, mindfulness, odnosno meditacija do te mjere mogu uz pomoć neuroplastičnosti promijeniti naš mozak da čak mogu imati imunološke učinke. Mogu smanjiti upale, povećati proizvodnju antitijela itd. (Davidson i dr. 2003.). Drugim riječima, suvremene prakse naših zapadnih liječnika suočenih s porastom autoimunih bolesti da nas uče da one nisu nužno rezultat nečeg patološkog, već mogu biti odraz toga kako se nosimo sa svijetom i vlastitim životom, očitovane u imperativnu pozitivnog mišljenja, ma koliko suludo i nerealno zvučale – zaista mogu u nekoj mjeri utjecati na naše fiziološko zdravlje. Fiziološka objašnjenja su jasna: ako se teško nosimo sa stresom, svaki izlazak iz zone komfora uzrokuje dotok kortizola. Ako godinama živimo jako stresnim životom (npr. imamo posao velikog društvenog uloga), dotok kortizola je stabilan i čest i dokle god se tijelo troši, troši se i taj kortizol. No, kada stanemo sa stresnim životom, tijelo proizvodi kortizol u mjeri u kojoj je do tada naviklo, ali sada ga više nemamo gdje potrošiti i tako se naša percepcija vlastitog života i stvarnosti oko nas, u sada usporenom životu, pretvara u bolest jer antitijela koja kortizol proizvodi sada nemaju što drugo napadati osim nas samih. Stoga lijekovi pomažu, ali nikada nisu cijela priča. Psihološkim pogledom i vježbanjem mentalne discipline, makar vjerom u neuroplasticitet mozga, možemo ponovno vratiti tijelo u homeostazu, odnosno ravnotežu.
Na ovu analogiju budizma i neuroznanosti (mindfulness koji djeluje putem neuroplasticiteta) nadovezuje se koncept anatmana ili anatta, odnosno ne-sebstva. To je ideja da ne postoji stalno nepromjenjivo “ja”, već je um proces koji se stalno mijenja (zbog neuroplasticiteta). Na zapadu pak i um i mozak počinju se shvaćati na sve sličniji način. Nekoć smo snimali mozak i tražili gdje se u kojem centru nalaze jezik, rječnici, matematika, prostorna orijentacija i senzoromotoričke sposobnosti. Danas znamo da su pojedini centri možda senzoromotorička ishodišta ili ciljevi, ali da mozak ima nevjerojatnu sposobnost premošćivanja, gradnje puteva i zaobilaska manje funkcionalnih ili oštećenih dijelova. No, da bi se ova zapadna forma i istočni sadržaj dalje preklapali nužno je odgovoriti na pitanje kako se to sve događa. To preklapanje bit će moguće dokazati jednom u budućnosti, ako se pokaže da je kvantna mehanika zaista univerzalni fundamentalni princip postojanja i, naravno, ako se ikada pokaže da je svijest nelokalna. Nijedna druga znanstvena činjenica osim kvantne mehanike zasad nema mogućnost biti krajnja spona svih ovih disciplina.