Miličević: Samohrana

Ona je razvedena, prvog muža je ostavila, s drugim živi nevjenčana,
ima troje djece iz dva braka i pola vanbračnog.
Bivšem mužu otplaćuje kredit, sadašnjem pegla košulje, o trećem sanja.
Govore ona je vještica, njene sobe su pune metli, otrovnih napitaka
i recepata za zavođenje oženjenih muškaraca.
Treba je naučiti pameti, treba je svezati,
treba joj muškarac koji će pokazati gdje joj je mjesto.

Susjedi je prate kroz perspektivu poluotovorenih
očiju i odškrinuth zavjesa.
Oni mrze njenu slobodu i način na koji zabacuje kosu kad pravi selfije.

Ona previše pije, premalo jede, ide na karnevalske zabave
i oblači kostime neprimjerene njenim godinama.
Nosi velike sunčane naočale, koje ne pristaju poštenim ženama.
Ona zna kako da sakrije umorne oči.
Nerazvedena se pričešćuje u tuđim crkvama.
Dogovori se sa svojom savješću, rukuje s Bogom,
on je pomiluje po glavi, i ona zna, tako je dobro.

Govore, kad umre, živa će letjet u nebo, sa muževima privezanim za zavodljive noge.
Oni su njen teret, njen grijeh, njeno sudbinsko kamenje.
Ona je rospija, koja noću stavlja obloge na vrela čela svoje djece,
krpe natopljene rakijom stavi pod nos i udiše ih.
Suzama ugasi vatru, poljupcem iscijeli.
Sklupčana utone u san, tamo šeta pored rijeke, promatra oblake i nasmijava anđele.

Ona je ambiciozna, radi prekovremeno, kasno dolazi kući,
djeci peče zaleđene pizze i podgrijava gotova jela.
Suzama briše prašinu sa osobnog računala
i iza uha stavlja sladunjave parfeme.
Učini joj se da je proljeće, možda se netko zaljubiti u nju,
u njenu čežnju, njene otvorene ruke.

Njene oči su duboka korita, puna nesavršenih muškaraca,
nedovršenih šetnji, neispjevanih pjesama.
One pričaju o bespomoćnosti svemira.
O slučajnim susretima i porijeklu sudbine.
U njima stoji sama, kao vrabac na zaleđenoj žici.

Dok druge žene mirno spavaju, ona otvara prozor
da uhvati malo zraka za svoja usamljena pluća.
Pridržava se za svoje rukave, obeća sebi bit će bolje, bit će vjetra u kosi,
sunca u Parizu, i nje će biti u kiši iznad Rima, samo da ne bude gore.

Ona je breza na vjetru, labud na pomrčini,
kraljica bez prijestolja, majka dobre nade.
I možda bi je davno odnijeli vrazi,
da joj nije njenih širokoh stopala ukopanih u zemlju.

Zlatar: Odjeci budućnosti
Deduš: Nedjeljni izlet
Rodić: Osuđenik
Dragojević: Prizor