1.
Prošle godine nezavisni online magazin +972 Magazine otkrio je postojanje specijalizirane vojne obavještajne jedinice poznate kao „ćelija za legitimizaciju“. Njena svrha bila je upravljanje narativom. „Kad god bi se u medijima pojačala kritika Izraela zbog određenog pitanja“, navodi se u izvještaju, „ćelija je pretraživala presretnute razgovore i fragmente obavještajnih podataka iz Gaze kako bi pronašla materijal koji bi se mogao iskoristiti za odbranu Izraela na međunarodnoj sceni.“
„Ako globalni mediji govore o tome da Izrael ubija nevine novinare, onda odmah počinje potraga za jednim novinarom koji možda i nije toliko nevin“, rekao je jedan obavještajni izvor novinaru Juvalu Abrahamu. U jednom slučaju, ćelija je pogrešno predstavila obavještajne podatke kako bi novinara u Gazi prikazala kao borca Hamasa. „Željeli su ga označiti kao metu, kao teroristu, da kažu kako je u redu napasti ga“, rekao je drugi izvor Abrahamu. „Govorili su – danju je novinar, noću komandir voda. Svi su bili uzbuđeni. Ali postojao je čitav lanac grešaka i preskakanja procedura. Na kraju su shvatili da je zaista bio novinar.“
Kada su izraelski zračni napadi u augustu 2025. ubili novinara Al Jazeere Enesa eš-Šerifa, ćelija je objavila dokumente tvrdeći da je bio član Hamasa od 2013. do 2017. godine – čak i da je ta tvrdnja bila tačna, radilo bi se o periodu mnogo prije sadašnjeg rata. Još drastičniji bio je slučaj Ismaila el-Gula, također dopisnika Al Jazeere, koji je ubijen u napadu dronom u kojem su poginuli i njegov snimatelj te dječak koji je prolazio biciklom. Nakon toga, ćelija za legitimizaciju predstavila je dokaz iz „Hamasovog računara“ tvrdeći da se El-Gul pridružio njegovom vojnom krilu 2007. godine, kada je imao samo deset godina.
Ova strateška dezinformacija predstavlja jednu stranu izraelske kampanje odnosa s javnošću. Drugu stranu čini monotona uniformnost recikliranih poricanja i protunapada – globalni mediji su antisemitski, Ujedinjeni narodi su pristrani, izraelska vojska ulaže nezabilježene napore kako bi izbjegla ubijanje civila. Za ove tvrdnje nisu potrebni dokazi, jer njihova svrha nije dokazivanje. Njihova svrha je stvaranje uvjeta u kojima će svaki dokaz unaprijed biti odbačen.
Uz tu ritualnu sigurnost postoji i zapanjujuća nepažnja. Propaganda je često očigledno loša. Ali taj paradoks postaje razumljiv kada shvatimo da izraelski aparat hasbare ne teži vjerodostojnosti. Njegova misija je korisnost – pronaći nešto što bi moglo unijeti makar trag sumnje ili onima koji žele skrenuti pogled pružiti razlog da to učine.
Jer dok strukture poput ćelije za legitimizaciju proizvode takve izgovore, potražnja za njima dolazi od zapadnog uha očajnički spremnog da izbjegne istinu.
***
Zašto novinari i akademici, obučeni da procjenjuju dokaze i prepoznaju nedosljednosti, prihvataju ta poricanja i izbjegavanja? Činjenice o Palestini izgovorene su jasno, i sve češće ih izgovaraju sami Palestinci. Ali one nailaze na odbijanje da se sluša, na uši koje više vole neprestani šum nevjerovatnog poricanja nego nepodnošljivu težinu činjenica.
Ova struktura odricanja dublja je od obične propagande. Prepoznati je kao takvu znači drugačije razumjeti palestinski položaj. Kada bi problem bio samo cenzura, rješenje bi bilo više dokumentacije ili upornije svjedočenje. Ali kada dokazi rastu, kada vidljivost raste, a političko izbjegavanje i dalje traje, suočavamo se s potpuno drugačijom preprekom. Činjenice postoje, ali njihove posljedice se iznova odbijaju. To je kultivirana neosjetljivost prema onome što je već poznato.
Tradicionalni zadatak palestinskih intelektualaca na Zapadu, prema formulaciji Edwarda Saida, bio je izboriti „dozvolu za pripovijedanje“. Probiti zid šutnje koji je okruživao Palestince, produbiti prisutnost unutar institucija koje su Palestince isključivale. Od sredine 1970-ih, počevši približno od govora Jasira Arefata „puška i maslinova grančica“ pred Ujedinjenim narodima, pa kroz Sporazume iz Osla i Drugu intifadu, to je bio dominantni intelektualni pristup. Intelektualci su usmjeravali energiju na podizanje zapadne svijesti o izraelskom aparthejdu i palestinskoj patnji, stvarajući arhive dokaza i gradeći argumentacijske strukture kojima bi se razotkrivale cionističke poluistine.
Govoriti kao Palestinac na Zapadu značilo je biti tretiran kao politički problem prije nego što bi se uopće mogla iznijeti argumentacija. Dolazio si već kategoriziran, kao pritužba, kao smetnja, kao poremećaj. Čak i samo imenovanje Nakbe značilo je biti predstavljen kao agresor. Ako bi insistirao na kontinuitetu između 1948. godine i sadašnjosti, optuživali bi te za „maksimalizam“, za odbijanje svake mogućnosti mira. Samo potvrđivanje palestinskog postojanja – ne prava, ne pravde, nego gole historijske činjenice – u zapadnom uhu registriralo se kao čin agresije prema nekome drugome.
Ono što se kroz generacije palestinskih intelektualaca nagomilalo bila je struktura osjećaja koju bih nazvao – iscrpljena budnost. Ne očaj. Očaj bi bio jednostavan. Ovo je bila trajna, iscrpljujuća pripravnost ljudi koji su morali prevoditi sami sebe na jezik oblikovan tako da ne prepoznaje njihove riječi.
Ulazak u zapadni javni prostor zahtijevao je potiskivanje vlastite tuge i bijesa. Palestinska patnja bila je prihvatljiva samo kada je bila odvojena od vlastitog sadržaja, lišena imena sela, mehanizama otimanja zemlje, jezika dozvola, policijskog sata i rušenja, i ponovo upakirana u univerzalistički jezik ljudskih prava, rječnik samog poretka koji je ranije omogućio to lišavanje.
Pokazati previše realne stvarnosti značilo je biti odbačen kao iracionalan, pristrasan ili previše emotivan da bi te se slušalo. Smirenost je bila uvjet ulaska. A dugotrajna smirenost pred katastrofom koja traje proizvodi vlastitu štetu, polako nagriza sposobnost da govoriš iznutra, iz vlastitog palestinskog iskustva.
Ono što je ovu situaciju činilo posebnom jeste činjenica da od nje nije bilo bijega. Nije postojao način da se čovjek učini dovoljno čujnim. Intelektualac koji je mukotrpno oblikovao argument već je prije samog govora znao da su institucionalne odbrane čvrsto postavljene. Ako njegove riječi nisu nailazile na svjesnu ravnodušnost, suočavale su se sa strateškim izobličenjem koje je historijsku katastrofu pretvaralo u „složenu situaciju s dvije strane“.
Palestinsko značenje bilo je presretnuto prije nego što je uopće moglo stići do slušaoca. Od tuge se zahtijevalo da neprestano izvodi predstavu pred publikom imunom na njene zahtjeve. Najokrutnije nije bilo neprijateljstvo, jer se neprijateljstvu može suprotstaviti. Najokrutnije je bilo očekivanje zahvalnosti. Pristup zapadnom javnom prostoru tretiran je kao dar, stvarajući oko izražavanja palestinskog iskustva nevidljivi dug, dug zahvalnosti za samu mogućnost da uopće govoriš.
Posmatrano iz perspektive te duge historije, sadašnji trenutak predstavlja duboku promjenu u načinu na koji se palestinski glas čuje. U velikom dijelu Zapada, podrška Palestini postala je opći osjećaj jedne generacije – zadani stav među studentima, kulturnim radnicima i mladom evropskom i sjevernoameričkom inteligencijom.
Dozvola za pripovijedanje, toliko dugo uskraćivana, u određenoj mjeri je konačno dobivena. Palestinci danas pišu za vodeće svjetske medije. Dokumentarni filmovi kruže bez sistematskog potiskivanja. Akademska istraživanja izgradila su značajno polje znanja. Palestinski narativ je kodificiran, potvrđen kroz vlastite izraelske historijske arhive i priznat od institucija koje su ga nekada nadzirale i ograničavale. Nikada nismo bili vidljiviji. Nikada čitljiviji. Nikada prisutniji u svjetskom diskursu.
A ipak. A ipak se uništenje nastavlja. Genocid i dalje traje, provodi se uz punu materijalnu i diplomatsku podršku zapadnih država, čak i tamo gdje se javno mnijenje nominalno udaljilo od bezuvjetne podrške Izraelu. Nasilje doseljenika na Zapadnoj obali ubrzava se uz potpunu nekažnjivost. Provodi se usred bijela dana. Dokumentirano je u stvarnom vremenu. A iz prijestolnica koje istovremeno odobravaju isporuke oružja stižu tek izjave zabrinutosti. Evropski lideri poziraju za fotografije s izraelskim ratnim zločincima. Narativ je, moglo bi se reći, dobijen. Argument je prihvaćen i potvrđen. A ipak se gotovo ništa, gotovo ništa što je zaista važno, nije promijenilo.
Dvije godine kasnije, ova groteskna podudarnost, potpuna pobjeda u sferi narativa koja postoji istovremeno s nesmetanim brisanjem palestinskog života, pokazuje da problem nikada nije bio nedostatak činjenica niti nedostatak empatije. Stvarnost Palestine izaziva poseban oblik poricanja, jer njene posljedice ugrožavaju previše toga u načinu na koji Zapad vidi samoga sebe. Istinski prihvatiti ono što se događa u Palestini znači priznati da je međunarodni poredak fikcija i da zapadno blagostanje i dalje počiva na brutalnoj, selektivnoj nehumanosti. Suočeni s istinom koja bi mogla razbiti njihovu vlastitu moralnu i ideološku sliku o sebi, zapadni liberali povlače se u moralnu paralizu, priznaju traumu, ali ipak dopuštaju da se genocid nastavi.
2.
Nikada nismo imali toliko dokaza. Od 7. oktobra 2023. godine beskrajan tok informacija i slika ratnih zločina izlazi iz Gaze. Palestinski novinari, s metama na leđima, uživo su prenosili snimke zračnih napada na bolnice, djece izvučene ispod ruševina i porodica iscrpljenih glađu. Istovremeno, izraelski vojnici s očitim zadovoljstvom dokumentirali su vlastite zločine. Snimali su se kako ruše univerzitete, ponižavaju pritvorenike i prekopavaju lične stvari porodica koje su protjerali ili ubili, a zatim su te snimke objavljivali na društvenim mrežama.
Izrael više ne pokušava prikriti nasilje. Djeluje sa samopouzdanjem države koja je naučila da je nekažnjivost sama po sebi oblik moći. Ali nezapamćena vidljivost ovog genocida praćena je također nezapamćenom spremnošću da se počinitelji brane i opravdavaju.
Obrazac ovog proizvedenog neznanja postavljen je vrlo rano. U novembru 2023. godine, tokom početne opsade bolnice Eš-Šifa, američki predsjednik Joe Biden izjavio je na konferenciji za novinare da Hamas ima svoje glavno zapovjedništvo ispod tog objekta. „I to je činjenica“, insistirao je. Kada ga je novinar pritisnuo za dokaze, jednostavno je odbio odgovoriti: „Ne, ne mogu vam reći. Neću vam reći.“ Iako je kasnije utvrđeno da je ta tvrdnja bila potpuno neutemeljena, vojna dezinformacija postala je službena državna istina. Dvije godine kasnije zapadni lideri i dalje rutinski prenose izraelsku propagandu, bez obzira koliko ona bila apsurdna ili lako dokazivo netačna.
Kako razumjeti ovakav odgovor? Možemo ga shvatiti kao neku vrstu moralne gluposti. U intervjuu prošle godine izraelski historičar Ilan Pappé je detaljnije razradio ovu dijagnozu na upečatljiv način, povezujući je s navikama određenih evropskih intelektualaca. „To su ljudi koje poznajem“, rekao je. „Ljudi koji obično imaju mnogo zanimljivih stvari za reći o prošlosti, sadašnjosti i moralu, i od kojih sam mnogo naučio. Ali nešto neobično događa se kada počnu govoriti o situaciji u Izraelu i Palestini: kao da se izvor znanja iz kojeg inače piju iznenada osušio, i oni ostaju bez ikakvih zdravorazumskih ideja. Jednostavno se utapaju u ponavljanju, gotovo riječ po riječ, izraelskog molitvenika; papagajski ponavljaju izraelsku propagandu na veoma sramotan način. A sigurno, kažeš sebi, moraju znati da su to izmišljotine. Moraju znati da zapravo služe propagandi, a ne istini. I to je, zapravo, oblik moralnog kukavičluka.“
Pappé opisuje oblik uvježbane nesposobnosti, ukrućenost svijesti koja odbija da se pomjeri. To je držanje ljudi okruženih arhivima, slikama i svjedočenjima koji ipak uspijevaju gledati a ne vidjeti, slušati a ne čuti. Glupost je ovdje tačka zasićenja – stanje koje uvjeravanje čini nemogućim. Za Pappéa, ova namjerna neosjetljivost simptom je moralnog kukavičluka. Ali kukavičluk podrazumijeva subjekta koji je susreo istinu i ustuknuo, nekoga ko je mogao izabrati drugačije. Ono s čim se ovdje suočavamo jeste nešto tvrdokornije od nedostatka hrabrosti. Zapadni intelektualac koji ponavlja izraelske argumente ne doživljava sebe kao nekoga ko izbjegava istinu. On sebe vidi kao nekoga ko stoji na strani razuma, složenosti i odgovorne suzdržanosti pred zavodljivim iskušenjima lakog bijesa. Glupost se iznutra ne osjeća kao glupost. Ona se predstavlja kao prosudba.
Ovo je prva stvar koju treba razumjeti o gluposti koja susreće palestinski govor, ona je namjerno oblikovana. Daleko od toga da dolazi prazna i čeka dokaze, ona dolazi unaprijed opremljena. Već je donijela presudu i zatvorila pitanje koje se samo prividno ostavlja otvorenim. Kada evropski političar pozove na „složenost“, kada liberalni komentator posegne za „obje strane“, kada intelektualac koji nikada ne bi prihvatio takvo rezoniranje u bilo kojem drugom području iznenada otkrije nerješivu nijansiranost izraelskih sigurnosnih potreba – mišljenje je već prešlo preko prepreke istine. Došlo je do zaključka prije nego što je susret s činjenicama uopće mogao započeti. Pitanje je probavljeno samim činom prividnog razmatranja. Presuda je bila donesena unaprijed. Ono što slijedi samo je izvedba.
Ovo zatvaranje djeluje kolektivno. Ono se skriva unutar institucija, unutar „mi“ profesionalnog konsenzusa, i unutar zajedničkih granica onoga što se može izgovoriti u određenoj redakciji, profesorskom zborniku ili diplomatskom izvještaju. Nijedan pojedinac ga ne bira izričito. Ono djeluje kao nevidljivi uvjet pripadanja određenoj klasi profesionalnog znanja. To je način na koji anonimna, prosječna sila institucionalnog života unaprijed odlučuje šta se može čuti, a šta mora biti preusmjereno.
Palestinski govor ulazi u ovu mašineriju samo da bi bio obrađen, priznat u obliku koji ga neutralizira, prihvaćen na način koji diskvalificira njegove zahtjeve. Dokazi se primaju. Njihove posljedice se rastaču.
Na kraju, problem se u potpunosti nalazi izvan dokumentacije i argumentacije. Za zapadne institucije višak dokaza proizveo je suprotan učinak od krize savjesti. Umjesto toga nastupila je zasićenost koja omogućava želju da se sve ovo ostavi iza sebe. Svjedočenje svemu, registriranje užasa dok prolazi kroz digitalni tok, stvara ugodnu iluziju da je dug već plaćen, da je kriza već riješena. Zato više dokaza ne mijenja stanje stvari. Zapadni subjekt već posjeduje činjenice. Ono što mu je potrebno jeste poremećaj koji će spriječiti taj osjećaj zatvaranja. Čak i kada dokazi prisile na priznanje da se genocid provodi, ono što često slijedi jeste pasivna rezignacija – pretpostavka da se protiv te istine ništa ne može učiniti, ili da je samo njeno imenovanje dovoljno, dok Izrael nastavlja ubijati i raseljavati. Struktura moralne gluposti djeluje tako što sirove dokaze pretvara u predstavu vlastitog prihvatanja. Svjedočenje se pokazuje nedovoljnim sredstvom za sprečavanje genocida.
Ova glupost politički je učinkovita upravo zato što dolazi u jeziku inteligencije. Govori tečno, citira pažljivo, rasuđuje u potpunim rečenicama. To je glupost konferencijskog rada i novinskog komentara, odjevena u rječnik kritičkog mišljenja, vješta u jeziku nijansi i složenosti. Ona u potpunosti zaobilazi sirovu mržnju otvorenog fanatika.
Daleko od toga da su suprotnosti, inteligencija i glupost duboko su povezane. Najsofisticiranija intelektualna izvedba može biti strukturalno najpraznija, koristeći sve resurse mišljenja u službi brisanja. Evropski intelektualac koji proizvodi precizno, bilješkama potkrijepljeno i elegantno argumentirano obrazloženje izraelske „složenosti“ pokazuje vrstu gluposti koja je toliko dobro naučila jezik mišljenja da se više ne može razlikovati od njega. Niko sebe ne vidi kao nekoga ko zatvara pitanje. Svi vjeruju da su duboko razmišljali i odgovorno došli do teškog zaključka.
Moralna glupost pred Palestinom zato je istovremeno simptom i odbrana. Kao simptom, ona označava mjesto na kojem je odbijeno priznanje, negativni trag onoga što je već poznato, psihološku deformaciju koja pokazuje prisutnost nepodnošljive istine u blizini. Kao odbrana, ona predstavlja složenu institucionalnu arhitekturu kojom se ta nelagoda upravlja – zahtjev za palestinskom smirenošću, iznenadno otkrivanje složenosti.
Sve ovo služi sprečavanju jedne jedine, razarajuće spoznaje, da istinski čuti Palestinu znači čuti potpunu optužnicu protiv Izraela, ali i protiv globalnog poretka koji ga održava. To je sistem izgrađen na temeljnom mitu o „poretku zasnovanom na pravilima“ liberalnog internacionalizma, koji počiva na tokovima zapadnog kapitala i oružja, i zavisi od selektivne i rasijalizirane definicije ljudskosti. Moralna glupost je ključna za održavanje tog poretka.
3.
Nedavno, u zadimljenom kafiću u Ramali, čovjek koji je proveo desetljeća svog života u izraelskim zatvorima nagnuo se prema meni i govorio mirno, s autoritetom iskustva. „Intelektualci“, rekao je, gotovo kao da izgovara nešto odvratno, „oni su pokvareni.“ Zadržao se na toj riječi, dopuštajući joj da ostane u zraku. „Ništa više, ništa manje nego trgovci riječima.“
Njegova presuda bila je oštra, ali unutar same Palestine ona nije bila neobična. Lik intelektualca postao je dvosmislen, a ponekad čak i prezren. Dok napetost između mišljenja i djelovanja prati sve političke borbe, ovdje je zaoštrena do krajnjih granica zbog intenziteta i trajanja izraelskog nasilja.
Palestinski intelektualac piše kako bi se odupro brisanju vlastite zajednice, ali mu ne vjeruju upravo oni u čije ime radi. Ta sumnja potpuno je razumljiva. Ona je stečena kroz desetljeća u kojima su se riječi množile dok su se životni uvjeti pogoršavali. Bilo je to razdoblje u kojem je sofisticiranost palestinske intelektualne produkcije rasla obrnuto proporcionalno političkom horizontu koji je trebala osvijetliti.
Nije uvijek bilo ovako. Ili preciznije – nije uvijek bilo ovako na isti način. Čak i kada je situacija bila bolja, napetosti nikada nisu potpuno nestale. U desetljećima nakon Nakbe, na vrhuncu palestinskog oružanog otpora, intelektualci su bili dio borbe, iako ta povezanost nikada nije bila potpuno jednostavna. Gasan Kanefani nije pravio razliku između svog književnog rada i svoje uloge glasnogovornika Narodnog fronta za oslobođenje Palestine. „Više nego ikad osjećam da je jedina vrijednost mojih riječi bila u tome što su bile drska i beznačajna zamjena za odsustvo oružja“, napisao je jednom u pismu. To priznanje je otkrivajuće upravo zbog njegove samokritičnosti, čak i u trenutku najveće povezanosti s pokretom, intelektualac je svoje riječi mjerio prema standardu djelovanja i smatrao ih nedovoljnim.
Krivnja je bila sastavni dio tog položaja. Bila je to generacija čije je intelektualno oblikovanje bilo nerazdvojno od krize koja ju je proizvela. Nastali su iz izbjegličkih logora, iz egzila, iz klaustrofobične unutrašnjosti života pod vojnom okupacijom u Haifi, Nablusu i selima koja više nisu postojala ni na jednoj službenoj karti. Njihove riječi kružile su u ilegalnim, loše umnoženim pamfletima koji su prelazili iz ruke u ruku ispod nosa vojnih guvernera, na krhkim stranicama časopisa otpora, i u stihovima poezije koju su palestinska djeca u dijaspori učila napamet. Intelektualci tog vremena nisu govorili u ime kolektiva. Oni su bili njegov nastavak. Bili su oblikovani istim lišavanjem, podložni istom brisanju.
Zbog tog zajedničkog položaja kreativna proizvodnja shvaćena je kao jedan od glavnih frontova borbe, a ne kao pasivan komentar o njoj. Kada je Kanefani napisao „Ljudi pod suncem“ (Men in the Sun) i „Povratak u Haifu“ (Returning to Haifa), on nije samo opisivao iskustvo fragmentirane nacije. On je aktivno oblikovao političku svijest naroda, dajući sirovoj historijskoj traumi estetsku težinu koja je palestinsko iskustvo činila nemogućim za ignoriranje.
Ali moramo biti precizni u razumijevanju prirode te povezanosti i oduprijeti se iskušenju da je romantiziramo kao prirodno stanje. To je bilo posebno dostignuće posebnog historijskog trenutka. Održavala ga je institucionalna infrastruktura Palestinske oslobodilačke organizacije i širi sekularno-lijevi pokreti tog perioda, koji su stvorili stvarni prostor za revolucionarnu umjetnost. Ta dinamika mnogo manje je zavisila od individualne hrabrosti ili predanosti, a mnogo više od širih historijskih uvjeta koji su prvo omogućili takvu povezanost, a kasnije je učinili nemogućom. Jedan način mjerenja tog sloma jeste pitanje: Možemo li danas zamisliti pisca koji bi učinio za Palestinsku upravu ono što je Kanefani učinio za PFLP, ili ono što je Derviš učinio za PLO? Odgovor se sam nameće.
Ipak, to zlatno doba bilo je osporavanije nego što sjećanje često sugerira. Galib Helesa, jordanski romanopisac koji je živio i radio unutar palestinskog pokreta tokom tog razdoblja, zabilježio je stvarnost koju romantičniji prikazi često potiskuju – PLO nije bio samo utočište za intelektualce. U važnim aspektima bio je i njihov protivnik.
Organizacija koja je stvorila institucionalne uvjete za kulturni otpor istovremeno se snažno suprotstavljala intelektualnoj nezavisnosti. Kulturu je tretirala kao resurs kojim treba upravljati, a intelektualce kao službenike koje treba uključiti ili neutralizirati. Neki od najznačajnijih palestinskih mislilaca tog vremena – uključujući Enisa Sajiga, Nadžija Aluša, Mahmuda Derviša i Husejna Ebu en-Namija – radili su u istraživačkom centru PLO-a u Bejrutu, gdje su se suočavali s intenzivnim nadzorom, političkim čistkama i birokratskim izgnanstvom upravo od strane rukovodstva koje ih je ugostilo.
Helesa daje precizno objašnjenje: PLO je slavio fida’ija – borca otpora – ali je istovremeno instrumentalizirao intelektualca, slijedeći krutu logiku centralizacije koja je zahtijevala podređivanje kreativnog mišljenja organizacijskoj disciplini. U središtu kulturne politike PLO-a nalazio se antiintelektualni princip: „Ne misli; mišljenje je za kukavice.“ Dok su izraelski atentatori ubijali ličnosti kao što su Madžid Ebu Šerar i Nadži el-Ali, unutrašnji mehanizmi pokreta aktivno su doprinosili izolaciji koja ih je učinila ranjivima. Unutrašnja izdaja i vanjsko nasilje djelovali su kao dvije povezane sile.
Lik intelektualca tako je živio u trajnoj dvostrukoj izloženosti – slavljen kao glas nacije, a istovremeno nadziran kao mogući disident. Derviš je to razumio. Zato njegova pjesma “Non-Linguistic Dispute with Imru’ al-Qays” nastala nakon Sporazuma iz Osla, djeluje kao oblik gorkog pregovaranja, uhvaćena između odanosti putu koji je prešao s PLO-om, prijateljstva s Jasirom Arefatom, i kritike samog Osla. Tragedija je postala književni oblik kroz koji je mogao zadržati empatiju prema rukovodstvu čije je odluke smatrao pogrešnim. U filmu Simone Bitton „Mahmoud Darwish: As the Land Is the Language“, Derviš se prisjeća kako ga je Arefat pokušao uvjeriti da postane ministar kulture u novoosnovanoj Palestinskoj upravi. Što je, pitao je Arefat, André Malraux izgubio time što je pristao pridružiti se vladi Charlesa de Gaullea? Dervišev odgovor imao je sažetost pjesme: „Postoje najmanje tri razlike: prvo, Francuska nije Zapadna obala i Pojas Gaze; drugo, Charles de Gaulle nije Jasir Arefat; i treće, Mahmud Derviš nije André Malraux. Možete reći da su to male razlike.“ Ali nije želio ostati na jednostavnoj aritmetici tih „malih razlika“. Čak i kada bi Palestina postala Francuska, i Arefat De Gaulle, i kada bi sam Derviš dostigao položaj Malrauxa – ipak bi radije ostao Jean-Paul Sartre.
Ono što je Derviš odbio bila je potpuna realizacija te dvostruke izloženosti – konačna pretvorba pjesnika u službenika, glasa nacije u administraciju vlastitog poraza.
Helesa, pišući iz Bejruta tokom izraelske opsade 1982. godine, bilježi drugu dimenziju ove krize, susret intelektualca s granicom vlastite funkcije u trenutku direktnog sukoba i izbijanja rata. Pod bombardiranjem, okružen gradom koji umire, shvatio je da nije sposoban proizvesti ništa što bi odgovaralo hitnosti onoga što se događalo oko njega. Riječi koje su dolazile bile su promašene. Opsada je otkrila istinu koju je relativni mir kulturne proizvodnje ranije skrivao, intelektualni rad i političko preživljavanje djelovali su u potpuno različitim vremenskim ritmovima. Kada su se ti ritmovi sudarili, kada je pitanje postalo kako preživjeti borbu, intelektualac je otkrio zastrašujuću krhkost vlastitog položaja. Rečenica nije mogla pratiti bombardiranje. Arhiv nije vrijedio ništa kada je zgrada gorjela.
4.
Kada se sredinom 1970-ih bitka premjestila na teren međunarodne diplomatije, palestinski intelektualci preuzeli su na sebe zadatak predstavljanja svoje zajednice na globalnoj sceni. Dok su se zapadne države udruživale u podršci izraelskoj ilegalnoj okupaciji, palestinski glasovi nastojali su izboriti priznanje u međunarodnim institucijama kako bi probili mehanizme šutnje. Niko to nije učinio sposobnije i upornije od Edwarda Saida. U eseju „Permission to Narrate“ („Dozvola za pripovijedanje“) Said je pitanje Palestine smjestio u širi problem – napad na sposobnost Palestinaca da se pojave kao historijski subjekti, da govore u vlastito ime, i da svoje iskustvo upišu u prostor razumljivog diskursa. Palestinci su, primijetio je Said, sistemski bili ograničeni na ulogu objekta politike, „problema“ koji treba riješiti, i lišeni statusa subjekata koji sami određuju vlastitu historiju.
Ali Said nije ostao na razini teorije. U desetljećima koja su slijedila tretirao je upravo prostore koji su isključivali Palestince, američke televizijske studije, elitne univerzitete, kao područja borbe. Suprotstavljao se diplomatskim eufemizmima godina Osla, upozoravajući da političko priznanje bez stvarnog suvereniteta samo učvršćuje podređenost. Istovremeno je radio na izgradnji trajnih institucija koje bi učvrstile palestinsku prisutnost u medijima. Nije samo insistirao na pravu pripovijedanja. Stvarao je platforme koje bi omogućile da to pripovijedanje opstane.
Ali Said je bio posljednja figura koja je u taj projekt mogla ući s punim uvjerenjem. Posljednji za kojeg je udaljenost između intelektualca i oslobodilačkog pokreta predstavljala produktivnu napetost koju treba pregovarati, a ne nepovratnu ranu.
Položaj palestinskog intelektualca postao je još složeniji nakon Sporazuma iz Osla. Derviš je napustio PLO. Za mnoge druge, distanca je postala jedini iskren stav. To razdoblje obilježilo je potpuno pražnjenje institucija koje su tradicionalno posredovale između svakodnevnog iskustva Palestinaca i političkog rada otpora. Istraživački centar u Bejrutu, nekada intelektualni motor PLO-a, mjesto arhiva, demografskih istraživanja, zemljišnih evidencija i strateških analiza, opljačkan je tokom izraelske invazije 1982. godine i nikada nije povratio svoju nekadašnju snagu. U međuvremenu, oslobodilački pokret praktično je pripitomljen, pretvoren u nemoćnu i zavisničku proto-državu.
Intelektualac se udaljio od borbe, da. Ali i borba se udaljila od intelektualca, od etičkog i moralnog prostora koji je kultura jedina mogla održati. Književni kritičar Fejsal Deradž to je rano i jasno uočio – palestinske kulturne institucije postale su poput zatvorene sobe, bez prozora i bez vrata, koja se sa stvarnošću susreće samo kada dobije dozvolu. Proizvodile su kultura čiji je autoritet dolazio iz političkih birokratija koje su ih finansirale i nadzirale, a ne od ljudi koje su tvrdile da predstavljaju.
Ono što je Deradž teorijski dijagnosticirao, Helesa je već iskusio tokom opsade Bejruta – trenutak kada intelektualac prepoznaje da je organizacijski okvir koji mu daje svrhu kolonizirao samu tu svrhu. Nezavisnost, jedina stvar koja mišljenju omogućava da bude korisno, žrtvuje se u ime pripadnosti.
Ovaj politički pomak dodatno je pojačan ekonomskom transformacijom. Slom finansijske podrške PLO-a u godinama nakon Osla ostavio je duboku institucionalnu prazninu. Tu prazninu brzo su ispunili međunarodno finansiranje nevladinih organizacija i strana pomoć. Gotovo preko noći, materijalni opstanak palestinskog intelektualca odvojen je od nacionalnog pokreta i vezan za logiku neprofitnih birokratija. Njihova vlastita politička ograničenja tiho su određivala šta se može izgovoriti i, još važnije, šta se može dugoročno održati.
Ova promjena dramatično je izmijenila književnu i kulturnu proizvodnju jer je preoblikovala same uvjete pod kojima pisanje uopće može postojati. Koje teme mogu pronaći institucionalni dom? Koje vrste istraživanja mogu dobiti prostor na konferenciji, u časopisu ili izdavačkom projektu? Sve je to počelo oblikovati prema prioritetima vanjskih finansijera čiji je odnos prema palestinskom oslobođenju bio, u najboljem slučaju, administrativan. Jezik nacionalnog oslobođenja nije nestao iz palestinskog pisanja. Ali više nije imao podršku struktura koje su ga tretirale kao hitnost. Kultura je nastavila postojati. Ali infrastruktura koja joj je nekada davala političku težinu, povezujući je s pokretom koji je imao konkretnu strategiju, nestala je.
Ovaj proces konačno je razlomio samo središte palestinskog intelektualnog života, trajni rascjep između govora i djelovanja, riječi i djela, analize otpora i njegove materijalne prakse. Za palestinske intelektualce to nije bilo samo ideološko opredjeljenje. Bilo je to trajno stanje. Neizbježan teren političkog prostora u kojem su organizacije, nekada sposobne pretvoriti mišljenje u djelovanje, bile uništene, kooptirane ili lišene sposobnosti da piscima pruže institucionalni dom. Pisati o otporu bilo je jedno. Pokušati ga provesti značilo je otkriti da politička arhitektura koja je nekada mogla primiti i usmjeriti taj impuls više jednostavno ne postoji.
Basil el-Aredž razumio je ovaj rascjep iznutra. Intelektualac i aktivista sa Zapadne obale, duboko uronjen u Gramscija i Fanona, pisao je o teoriji otpora prije nego što je odlučio uzeti oružje. Izraelske snage ubile su ga 2017. godine, nakon mjeseci provedenih u skrovištima uz minimalnu organizacijsku podršku. Djelovao je u pukotini između politike koja je retorički slavila otpor i stvarnosti bez organizacija sposobnih da ga praktično podrže. Prije nego što su ga ubili Izraelci, već ga je bila uhapsila Palestinska uprava – bio je pritvoren zbog „zločina“ pružanja otpora okupaciji s kojom je taj kolaboracionistički aparat odavno sklopio mir. Palestinski intelektualac koji prijeđe iz teorije u djelovanje otkriva da izraelskim mecima pridružuje i aktivno neprijateljstvo vlastitog političkog poretka. Birokratije koja se, strukturalno ako ne i retorički, pomirila s trajnošću okupacije.
Put Basila el-Aredža razotkriva nešto što jednostavna podjela na „govoriti ili djelovati“ skriva. Nije riječ samo o tome da intelektualci govore dok se drugi bore, ili da borci ne vjeruju riječima. Prava kriza nastaje onda kada se govor i djelovanje konačno susretnu. Kada intelektualac vlastitu analizu shvati dovoljno ozbiljno da po njoj počne djelovati, suočava se s punom težinom napuštenosti oko koje su se njegove riječi sve vrijeme kretale.
Kada je Basil el-Aredž uzeo oružje, sa sobom je ponio i vlastito mišljenje. Zbog toga je njegova smrt bila intelektualni događaj – pokazala je šta se događa kada se analiza dovede do njenog krajnjeg zaključka u prostoru iz kojeg je uklonjena svaka revolucionarna infrastruktura. Djelovati u takvim uvjetima paradoksalno znači i zašutjeti. To postaje posljednja i najozbiljnija izjava, ona koju „trgovci riječima“, ostajući samo trgovci riječima, odlučuju ne izgovoriti. Helesa je naslutio nešto slično u Bejrutu – trenutak kada intelektualac, okružen ruševinama organizacije koja je progutala vlastitu kreativnu energiju, otkriva da je jedini iskren odgovor na nemogućnost riječi rizik vlastitog tijela.
Zato nije bilo iznenađujuće što je Tufan 7. oktobra naišao na uglavnom prigušen odgovor palestinskih kulturnih institucija. Na Zapadnoj obali i u Gazi univerziteti su utihnuli, uz rijetke izuzetke. U Ramali, gdje kafići obično odzvanjaju političkim raspravama, intelektualci su se sastajali privatno, ali su rijetko govorili javno. Istraživački centri i udruženja pisaca izdavali su mlake izjave, ili nikakve. Nekoliko dana kasnije, Palestinski muzej objavio je simbolično saopćenje koje je počinjalo apstraktnim pitanjem: „Kako možemo zamisliti budućnost oslobođenu kolonizacije?“ a zatim objašnjavalo da je muzej „zatvorio svoja vrata za javnost i odgodio svoje događaje do daljnjeg“. Mnogi akademici držali su se te šutnje, odbijajući govoriti ili zamjenjujući tišinu za oblik autentičnosti.
Ovaj šok potpuno je paralizirao kulturni establišment. Razotkrio je dubok nedostatak vizije, zaključila je palestinska spisateljica Rana Anani u analizi objavljenoj nekoliko mjeseci nakon početka rata. Za Anani je ta paraliza otkrila dublju eroziju koja datira još iz vremena Osla – kulturnu sferu „pripitomljenu stranim finansiranjem“, koja „nije bila sposobna izvršiti svoju kritičku ulogu i ustati protiv okupacije“, nego je tražila samo „opstanak (a ne postojanost)“.
Genocidni rat protiv Gaze ogolio je krhkost institucija čije je postojanje vezano za uvjetovano finansiranje. Njen zaključak istovremeno je dijagnoza i poziv – era iluzija Osla je završena, a ono što je sada potrebno jeste ujedinjen kulturni napor zasnovan na društvenoj solidarnosti i jasnoj emancipatorskoj viziji. Ono što ne kaže, ono što možda još nije moguće izreći, jeste da takva vizija ne bi zahtijevala samo nove riječi, nego i nove organizacije sposobne tim riječima vratiti težinu koju je El-Aredž pokušao obnoviti drugim sredstvima. To bi morale biti organizacijske forme koje historija palestinskog političkog života, od unutrašnjeg antiintelektualizma PLO-a do administrativnog prilagođavanja Palestinske uprave, još nije uspjela izgraditi.
Ono što je ta historija umjesto toga proizvela jeste palestinska menadžerska struktura. Struktura kojoj su bliži konsultanti, eksperti i tehnokrati nego intelektualci, posebno oni intelektualci koji i dalje pokazuju odanost istini. Ne bi bilo pretjerano reći da je za mnoge intelektualce Prve intifade i PLO-ovog egzila glavni zadatak očuvanja relevantnosti u godinama nakon Osla postao – pretvoriti se u tehničke stručnjake.
5.
Širom dijaspore, Palestinci i oni koji su stajali uz njih odbili su šutjeti. Govorili su s pozornica i uglova ulica, u predavaonicama i otvorenim pismima. I platili su cijenu – karijerama, ugledom, platformama koje su im oduzete, pozivima koji su povučeni. Stare prepreke ostale su tamo gdje su oduvijek bile. Instrumentalizacija optužbi za antisemitizam bila je cinična kao i uvijek. Ali iza njih se sada pojavilo nešto novo. Zid šutnje konačno je bio probijen. Samo da bi potom bio izgrađen ponovo, od drugačijeg materijala – zid moralne gluposti.
To je poprimilo različite oblike, koji su se širili i pojačavali kako se izraelsko nasilje povećavalo. U početku je to bila glupost dogmi i fraza, ponavljanje unaprijed pripremljenih formula i ideološko umirivanje umjesto stvarnog slušanja.
Bez obzira na izraelske postupke, zapadni lideri odgovarali su unaprijed pripremljenim izrazima: „obje strane“, „ciklusi nasilja“, „tragična složenost“, i slično. Uzmimo Keira Starmera, koji je refleksno ponavljao da „Izrael ima pravo da se brani“, čak i dok je Gaza bila pod potpunom opsadom. Bila je to izreka toliko izlizana da je potpuno zatvorila potrebu za razmišljanjem o onome što se zaista događalo.
Ono što slijedi mnogima će biti poznato. Imena, izjave, zakonodavne intervencije, sve je to već dokumentirano, popisano i osuđeno. Opasnost ponavljanja je stvarna i priznajem je. Ali upravo je ta poznatost dio problema. Činjenica da su ti događaji za mnoge postali dio već završenog perioda, smješteni pod naslov „pretjerivanja s početka rata“, upravo je ona ta vrsta izbjegavanja koju treba imenovati.
Dubina onoga što se dogodilo još uvijek nije zaista shvaćena. Dopustiti da sve to potone u kategoriju „već poznatog“ znači na razini sjećanja izvesti istu operaciju koja je već izvedena na razini politike. Imajući to na umu, drugi lideri posegnuli su za drugom vrstom gluposti – glupošću dezorijentacije. Unatoč jasnim dokazima ratnih zločina i napada na civilno stanovništvo, insistirali su da ne znaju gdje stati. Pretvarali su se da su izgubljeni, preplavljeni složenošću historije i nepouzdanošću vijesti.
Nigdje to nije bilo očitije nego u ponavljanom osporavanju brojeva žrtava koje je objavljivalo Ministarstvo zdravstva Gaze. Te brojke koje su kasnije potvrdile međunarodne organizacije, pa čak i izraelski izvori, bile su uglavnom tačne. U prvim sedmicama napada, Biden je javno izjavio da „nema povjerenja“ u podatke o broju mrtvih koje je objavljivalo ministarstvo, iako su se isti podaci godinama koristili u prethodnim ratovima od strane Ujedinjenih naroda i humanitarnih organizacija. Nekoliko mjeseci kasnije, Zastupnički dom Američkog kongresa usvojio je zakon kojim se State Departmentu zabranjuje pozivanje na statistike Ministarstva zdravstva Gaze. Sumnja je tako pretvorena u politiku. Veliki zapadni mediji redovno su uz izvještaje o broju žrtava dodavali oznaku – „kojim upravlja Hamas“. Ono što je predstavljeno kao pojašnjenje zapravo je postalo insinuacija.
U međuvremenu, naklonjene publikacije i komentatori otišli su još dalje. Pokušavali su proizvesti „statistička“ pobijanja kako bi dokazali da su brojevi žrtava pretjerani. Konstruirali su složene demografske argumente u medijima kao što su Tablet i The Free Press kako bi posijali sumnju u podatke za koje su kasnije analize i nezavisne provjere pokazale da su, ako išta, vjerovatno predstavljali podcjenjivanje stvarnog broja žrtava. Ova proizvedena sumnja proizvela je učinak mnogo opasniji od obične epistemološke konfuzije – stvorila je moralno odlaganje.
Insistiranje da se brojevima ne može vjerovati bio je način pretvaranja dokumentiranih smrti u pitanje interpretacije. Umjesto da se gleda šta se događa u Gazi, raspravljalo se o tome može li se uopće znati šta se dogodilo. Bio je to stav osmišljen da suspendira presudu i odgodi odgovornost.
Kada je poricanje postalo nemoguće, bila je potrebna nova, agresivnija pozicija – glupost rasijaliziranog poricanja. U ovom slučaju riječi su čuli, ali su ih odmah poništili. Palestinac koji govori već je unaprijed predstavljen kao nepouzdan, pretjeran, opterećen vlastitom povrijeđenošću. Kada je Rashida Tlaib pozvala na prekid vatre, Zastupnički dom izglasao je njenu osudu. Izraz „od rijeke do mora“ formalno je opisan kao „genocidni poziv na nasilje“. Njen govor unaprijed je označen kao patološki. Širom svijeta proširila se apsurdna tvrdnja da sama ta fraza predstavlja poziv na genocid. U izvanrednom činu ideološkog preokretanja, palestinski zahtjevi za oslobođenjem i jednakošću preoblikovani su u navodni projekt uništenja. Politički zahtjev za dekolonizacijom i pravdom pretvoren je u izmišljeni izraz genocidne namjere.
Rasijalizirano poricanje dovedeno je do krajnjih granica u slučajevima „otkazivanja“ nastupa različitih palestinskih kulturnih ličnosti na međunarodnim događajima. Obrazloženje je bilo da bi njihova sama prisutnost nekako mogla naštetiti Jevrejima. Njemačka je najdosljednije pretvorila historijsku krivnju u mehanizam utišavanja Palestinaca. Ono što je uslijedilo nakon 7. oktobra – otkazane izložbe, povučene platforme, zabranjene demonstracije, ukinuta sredstva organizacijama – svaki put opravdano je jezikom „sigurnosti“ i „osjetljivosti“ u „trenutnoj klimi“. Sve to činilo je koherentan politički projekt – sjećanje na Holokaust institucionalizirano kao posebni štit, upotrebljiv u korist jedne države, a uskraćen onima koje ta ista država lišava svih prava i ubija.
Ta logika ubrzo se proširila i drugdje. Početkom 2026. godine, Writers’ Week u Adelaidi u Australiji povukao je poziv palestinsko-australskoj spisateljici Randi Abdulfetah, navodeći da ne bi bilo „kulturno senzibilno“ ugostiti je „s obzirom na njene ranije izjave“. U svim tim slučajevima poruka je bila jasna – palestinsko pripovijedanje, posebno kada je politički nedvosmisleno, predstavljeno je kao provokacija.
Ova cenzura, međutim, samo je vidljivi mehanizam represije. Motor mora imati gorivo. A to gorivo mnogo je starije od trenutnog rata – historijska krivnja prebačena na one koji su za nju najmanje odgovorni.
Najbolji primjer unutrašnje mehanike te premještene krivnje, još prije nego što je ona očvrsnula u javnu politiku, doživio sam na sastanku kojem sam prisustvovao prije nekoliko godina u Njemačkoj. Mnogo prije otkazivanja sajmova knjiga i zabrana protesta, u vrijeme kada je osnovna struktura tog premještanja još bila skrivena iza statusa quo prije genocida, njeni psihološki temelji već su bili postavljeni.
Na sastanku su bili političari, novinari i predstavnici think tankova. Ništa što smo im predstavili nije bilo zapaljivo. Bio je to samo osnovni rječnik svakodnevnog preživljavanja na Zapadnoj obali, mreža kontrolnih punktova, oduzimanje zemlje, sistem dozvola, i sporo gušenje slobode kretanja.
Nije prošlo dobro. Mnogi prisutni sjedili su odsutno, pažnju dijeleći između svojih telefona i ritualnog pokazivanja prisutnosti. Na kraju je, gotovo predvidljivo, došla njemačka rečenica: „Mi imamo svoju historiju.“ Ta fraza izgovorena je kao oblik zatvaranja razgovora, kao štit protiv stvarnog suočavanja. Palestina je primljena kao nešto što se stalno pomjera zbog neriješene evropske prošlosti. Kao da bi priznanje Palestine zahtijevalo suočavanje i s Izraelom i s njemačkim vlastitim duhovima – zadatak koji nisu bili spremni preuzeti.
To je bio razotkrivajući susret jer je pokazao sirovu emocionalnu podlogu iz koje je kasnije nastala današnja birokratizirana cenzura. Otkrio je duboko ukorijenjeni refleks samousmjerenosti, u kojem se svaki palestinski zahtjev odmah pretvara u tjeskobno pitanje njemačkog identiteta. Razgovor je trajno zarobljen u predvorju evropske savjesti, spriječen da ikada stigne do vlastitog navodnog predmeta.
Na taj način Njemačka je predvidjela reakciju zapadnog poretka na genocid – trenutak kada će vidljivi dokazi palestinske smrti i izraelskih zločina biti pretvoreni u strahove o urušavanju zapadnog moralnog autoriteta i u samodopadne rasprave o taktikama „upravljanja“ Netanjahuom u Briselu i Washingtonu.
6.
Da bismo razumjeli moralnu glupost iskazanu pred genocidom u Gazi, možemo se okrenuti psihoanalizi. Ona možda najbolje objašnjava psihičku strukturu koja čini tu glupost nužnom. Dijagnoza Ilana Pappéa bila je moralni kukavičluk – stav onih koji znaju, ili se pretvaraju da ne znaju, i pronalaze načine da skrenu pogled. Ta dijagnoza nije pogrešna. Ali nije dovoljna. A ta nedovoljnost je važna. Kukavičluk je individualna karakterologija, opisuje nedostatak hrabrosti i smješta odgovornost u subjekt koji ustukne. On pogrešno sugerira da bi taj isti subjekt, pod drugačijim okolnostima, mogao izabrati drugačije.
Ovdje se, međutim, suočavamo s pojavom koja je mnogo dublje ukorijenjena od skupa pojedinačnih neuspjeha koji se slučajno podudaraju. Ta glupost je previše dosljedna, previše predvidiva, i previše pouzdano reproducirana kroz institucije i pojedince koji nemaju nikakav zajednički plan, da bi se mogla objasniti kao zbir pojedinačnih kukavičluka. Kada se identična izbjegavanja istine pojavljuju istovremeno – u uredništvu liberalnih novina, u ministarstvu vanjskih poslova socijaldemokratske vlade, na sastanku fakulteta progresivnog univerziteta, i u privatnoj savjesti suosjećajnog intelektualca – više nismo u području moralne psihologije.
Tu Freud postaje nezaobilazan. U svojoj analizi slučaja „Čovjek-vuk“ (Wolf Man) opisao je kako je subjekt potisnuo prvobitno sjećanje tako što ga je preobrazio, rascjepkavajući ga, premještajući ga, i ponovo oblikujući nepodnošljivu stvarnost u fantastičnu noćnu moru koju je moguće živjeti bez direktnog suočavanja. Mehanizam je izobličenje. Istina je prisutna i vrši pritisak. Upravo zato mora biti učinjena neprepoznatljivom. Čovjek-vuk ne gubi sjećanje. On jednostavno ne može sebi dopustiti da ga ima.
I ključno je – ovo nije izbor u uobičajenom smislu te riječi. Izobličenje nije odluka. Ono nastaje zbog blizine onoga što se ne može podnijeti. Kukavičluk podrazumijeva trenutak odluke, raskršće na kojem je postojao drugi put, ali je odbijen. Izobličenje Čovjeka-vuka ne poznaje takvo raskršće. Ono je oblik koji poprima nepodnošljiva stvarnost kada psiha nema drugi način da izdrži njen pritisak.
To je struktura koja stoji iza reakcija opisanih ranije. Novinar koji ponavlja slabe argumente izraelske vojske, intelektualac koji na Gazu primjenjuje standarde dokaza koje bi odbacio u bilo kojem drugom slučaju, državnik koji se drži nevjerovatnih poricanja pred uništenjem koje se prenosi uživo – to nisu jednostavno problemi dezinformacija. Istina je previše blizu. Moralna glupost, shvaćena na ovaj način, označava nepodnošljivo u negativnom obliku. Ona pokazuje mjesto gdje je priznanje odbijeno upravo zato što je bilo moguće. Ti ljudi se ponašaju moralno glupo ne zato što ništa ne znaju, nego zato što znaju previše. I zato što bi ih potpuno prihvatanje onoga što znaju koštalo svijeta u kojem žive.
Da bismo nastavili ovu argumentaciju, potrebno nam je ime za osjećaj koji prati glupost kada ona, uprkos svemu, konačno pukne. Ta riječ je – sram. Javno suočavanje s vlastitim izobličenjem istine. Sram je dijagnostičan ako mu dopustimo da govori. On kaže – iskrivio sam istinu jer bi me ostanak na tom putu koštao mog svijeta.
Prije nekoliko godina jedna moja njemačko-jevrejska prijateljica posjetila me u Ramali. Hodala je njegovim ulicama, posmatrala naselja koja okružuju grad, upoznala moju porodicu. Prepoznavanje koje je doživjela bilo je neposredno, tjelesno i duboko dezorijentirajuće – susret s ljudskošću onih koji su joj od djetinjstva predstavljani kao neprijatelji. Istina pejzaža nije zahtijevala tumača. Ono što ju je najviše uzdrmalo nisu bila brda ni zidovi, nego kontrolni punkt na povratku u Jerusalem – stara Palestinka koja se pokušava probiti, dok vojnici, sa svojim podrugljivim osmijesima i gađenjem, izvode rutinu poniženja.
Potresena, kasnije mi je poslala poruku: „Sada razumijem zašto se Palestinci raznose eksplozivom.“ Ta rečenica bila je šokantna upravo zato što je ta taktika bila žestoko osporavana unutar same palestinske politike. Ali njena gruba izjava bila je znak srama – srama zbog konačnog viđenja onoga što je ranije odbijala vidjeti, i spoznaje da je to odbijanje bilo izbor. Spoznaje koja dolazi tek naknadno. Sram, dakle, nije samo moralni osjećaj. On je pukotina u strukturi. Trenutak kada izobličenje Čovjeka-vuka više ne može izdržati, kada blizina istine nadvlada psihičku arhitekturu izgrađenu da je drži podalje, kada ono što se nikada nije činilo izborom konačno ponovo izroni kao izbor.
Moralna glupost nije neprobojna. Pitanje je šta palestinski intelektualac treba učiniti u vremenu između mogućnosti tog pucanja i trenutka kada se ono zaista dogodi. Drugim riječima: u beskonačno produženoj sadašnjosti, u kojoj se dokazi gomilaju dok se politička obaveza neprestano odgađa, i u kojoj sram ostaje samo mogućnost koju je sistem posebno izgrađen tako da je nikada ne ostvari.
Ovdje argument dolazi do svoje najbolnije tačke. Palestinski intelektualac suočava se s tri ograničenja koja istovremeno pritiskaju iz različitih pravaca.
Prvo, izvana: činjenica zapadne gluposti. Subjekt koji sluša već je utvrđen protiv posljedica onoga što čuje. Politički diskurs pretvara istinu u buku. Čak i najpotpunija dokumentacija postaje samo povod za novi krug kontrolirane neizvjesnosti. Taj diskurs naučio je koristiti jezik inteligencije kao sredstvo zatvaranja pitanja.
Drugo, iznutra: raspad organizacijske infrastrukture koja je nekada davala intelektualnom radu njegov politički smjer. Ekonomija nevladinih organizacija koja je odvojila kulturnu proizvodnju od nacionalnog pokreta. Palestinska uprava koja je uhapsila Basila el-Aredža prije nego što ga je izraelska vojska ubila.
I treće, od zajednice u čije ime se taj rad obavlja, presuda izrečena s tihom konačnošću u onom kafiću u Ramali, trgovci riječima, pokvareni ljudi, zamjena za odsustvo oružja.
Ovo je tragična stvarnost položaja palestinskog intelektualca. Ali važno je precizno razumjeti šta ovdje znači riječ tragično. Ne znači poraz. Ne znači očaj. Tragedija označava situaciju u kojoj je svaka dostupna mogućnost kompromitirana logikom koja ju je proizvela. U kojoj je sam čin nastavka govora zasjenjen spoznajom o onome što govor ne može učiniti. I u kojoj su alternative govoru također zatvorene.
Govoriti znači riskirati da postaneš dio sistema koji upija govor i pretvara ga u bezopasan materijal. Znači proizvoditi, za zapadno uho, još jedan dokument koji će biti priznat, arhiviran i, od strane nikoga, sproveden u djelo. Šutjeti znači prepustiti prostor onima čija verzija događaja ne zahtijeva nikakvo pobijanje. Znači, na razini intelektualca, izvršiti nestanak koji je kolonijalni projekt oduvijek zahtijevao. A djelovati, slijediti vlastitu analizu do tačke gdje riječi ustupaju mjesto nečemu drugom, kao što je učinio El-Aredž, znači već biti izdan od strane organizacija i struktura koje su trebale prihvatiti njegove riječi.
Paradoks – i ovdje se ranija analiza gluposti ponovo povezuje s pitanjem palestinskog intelektualca – jeste da Pappé nije bio potpuno u krivu. Ono što naše čitanje pokazuje jeste da je individualna dimenzija, iako stvarna, nedovoljna kao objašnjenje. Kukavičluk zapadnog intelektualca postoji – raskršće je postojalo, izbor je napravljen, odgovornost se ne može poništiti nazivanjem svega „strukturalnim“. Ali tragedija palestinskog intelektualca također se ne može riješiti na individualnoj razini. Palestinac koji govori ne suočava se samo s pojedincima loše namjere koji bi, uz dovoljno hrabrosti, mogli izabrati drugačije. Suočava se sa strukturom. Sa sistemom koji je postigao izvanredan uspjeh – da individualni kukavičluk učini nalik odgovornoj složenosti, i da odbijanje palestinske ljudskosti predstavi kao pažljivo promišljenu poziciju, uprkos njenoj očiglednoj moralnoj praznini. Protiv toga, integritet pojedinačnog intelektualca, koliko god bio snažan i održavan, ne može biti konačan odgovor.
Ono što ostaje jeste zamjena. Riječi se nastavljaju pisati jer šutnja nije dostupna kao principijelan izbor. Jer zapis mora ostati. Jer čin pripovijedanja također predstavlja odbijanje brisanja koje kolonijalni projekt zahtijeva. Ali te riječi nastavljaju postojati uz puno znanje o vlastitoj nedovoljnosti. Nešto bliže onome što je Kanefani mislio kada je vlastito pisanje nazvao drskom i beznačajnom zamjenom za odsustvo oružja. Ta zamjena je priznata. Ipak je učinjena. Priznanje je ne iskupljuje. Samo činjenje ne rješava proturječje. Oboje ostaje istovremeno, bez konačnog razrješenja, kao jedini oblik vjernosti mrtvima koji još ostaje onima koji i dalje govore. Onima koji znaju da su, pod posebnim uvjetima ove posebne historijske katastrofe, govor i šutnja počeli da se približavaju jedno drugome.