Petanjek: Znakovi života

kuće uvijek rastu na periferiji tijela.
kružnim stepenicama uz uzdužna rebra može se s lakoćom doći sve do krova.
po rukama ključa kovrčava mahovina.
kolutovi vode kao vir usred trbuha.

sve ove krivulje teže u beskonačnost.
to su otvorena skloništa za prihvat ljudi.
svi će se oni rastočiti u maglu.
no to me neće spriječiti da im ponovno ne povjerujem.

u kući me nije bilo godinama.
i dalje ne zauzimam mnogo mjesta.
kuća me uvijek vodi u bliskost.
to beskrajno slomi čovjeka.
slomi i mene.

da smo ostali u kući ne bismo nigdje došli.
sjedili bismo uz vrata i čupkali ptici perje.
kosom umjesto fitiljem palili bismo svijeću.
ne bi bilo vjetra.
jeli bismo tamu.
ovako kad se vratimo s vremena na vrijeme hranimo se živima i govorimo o mrtvima
govorimo sjećaš li se i kako nam je bilo lijepo.
slušamo kako pucketa kristalizirani med.
to upogoni sve što je fraktalno.

kuća još uvijek miriše na kekse.
zagrizem joj zalogaj.
zubima smlavim tijesto.
mrvicama koje su zaostale u ustima
nahranim glasne ptiće
i zapalim gnijezdo.

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji