Ponovno otvaranje prelaza Rafa bi trebalo da označi početak procesa obnove Pojasa Gaze. Izrael do sada nije žurio da to omogući otežavajući ulazak humanitarne pomoći, dok uz pomoć vrhovnog suda i dalje sprečava dolazak novinara u Pojas. Sve to se dešava dok većina stanovnika Gaze živi u neljudskim uslovima, u raspadnutim šatorima, izloženi vetru i kiši.
Zaista je apsurdan jaz između onoga što se dešava na terenu i raznih predloga i planova za obnovu Gaze. Dokumenti, prezentacije i video snimci promovišu tehno-utopijske vizije staklenih tornjeva u futurističkom prostoru, uz izdašnu upotrebu reči iz sveta rizičnog kapitala kao što su AI, blockchain i fintech.
Mnogi od ovih vizionarskih mislilaca dolaze iz sveta nekretnina. Predsednik Sjedinjenih Država Donald Tramp, njegov zet i desna ruka Džared Kušner, izaslanik za Bliski istok Stiv Vitkof i drugi iz njegovog okruženja stekli su bogatstvo kroz agresivno preduzetništvo u svetu nekretnina, što je uključivalo kupovinu zemljišta putem zaduživanja i kredita koje su zatim pretvarali u kockarske komplekse, hotele i luksuzne rezidencije. S te tačke gledišta, Gaza je sjajna prilika. Nakon dve godine bombardovanja i sistematskog uništavanja, čitavi gradovi i naselja su prazne ruševine iz koji su otišle stotine hiljada ljudi. To je scenario „gradnje bez evakuacije“, koja obuhvata strateško zemljište na obali mora, oslabljenu populaciju koja može da posluži kao jeftina radna snaga i skoro apsolutno nepostojanje regulatornih ili birokratskih ograničenja, kojima su izloženi slični projekti u svetu.
Tramp i njegova okolina ne skrivaju svoje namere. Još u septembru 2025. The Washington Post je obelodanio slikovitu prezentaciju koju je napravila veštačka inteligencija pod naslovom „The GREAT Trust“ (Velika slova znače Gaza Reconstitution Economic Accelaration and Transformation). Pre dve nedelje je Kušner u Davosu predstavio ovaj projekat. Gazu je opisao kao „neverovatnu priliku za ulaganje“, uz procenu da će Rafa biti obnovljena za tri godine, uz očekivane desetine milijardi dolara investicija za Gazu.
„Hajde da isplaniramo veliki uspeh“, rekao je Kušner sa bine, uz smenjivanje slika blistavih staklenih zgrada i mape Pojasa podeljenog na raznobojne blokove na video bimu iza sebe. Predstavio je ovaj projekat kao deo delatnosti Trampovog Odbora za mir tvrdeći da će se obnova realizovati kroz nekoliko faza, ali nije precizirao ko će nadgledati razoružanje Hamasa i šta će biti sa dva miliona ljudi koji tamo žive. Samo je govorio o Gaza „rivijeri“ i o tome da se „na Bliskom istoku gradovi sa dva do tri miliona stanovnika podižu za tri godine“.
Prema tom planu, jedan od načina prikupljanja potrebnog kapitala, 70-100 milijardi dolara iz javnog finansiranja i 35-65 milijardi dolara privatnog kapitala, biće zasnovan na primeni modela „tokenizacije nekretnina“. To znači registraciju javnog i privatnog zemljišta u Gazi i njihovo predstavljanje u digitalnoj imovini koja će se prodavati investitorima u zamenu za kriptovalute.
Tehnologija blokčejna omogućava da se fizički posed podeli na manje digitalne jedinice, uz trgovinu putem kripto novčanika i zaobilaženje glomaznih sistema državne registracije. Umesto centralizovanog upisa, vlasništvo se evidentira u decentralizovanim bazama podataka, što olakšava stvaranje sekundarnih tržišta, finansijalizacije duga i spekulativne trgovine zemljišnim pravima.
Tokenizacija se trenutno smatra jednom od najperspektivnijih oblasti u svetu blokčejna, a Trampov je svoj posao sa nekretninama već prebacio na taj sistem. Prošlog novembra firma za nekretnine u vlasništvu porodice Tramp je objavila plan da u saradnji sa saudijskom kompanijom za razvoj nekretnina Dar Global finansira kazino i hotelski kompleks na Maldivima prodajom tokena na blokčejn mrežama.
Ovaj model poslednjih godina funkcioniše u virtualnim prostorima Metaversa. U pitanju su digitalni svetovi koji podsećaju na kompjuterske igre popularne 90-ih i početkom 2000-ih kao SimCity ili Second Life. U ovim igricama je bilo moguće kupiti simulirane parcele zemlje, pokrenuti preduzeća na njima i naplaćivati drugim igračima korišćenje ili zakupninu. To podseća na sofisticiraniju verziju Monopola koja se u potpunosti odvija na ekranima.
Primena takvog modela od Gaze će napraviti globalno igralište, ali ne virtualno već stvarno, za korporacije i milijardere. Javno i privatno zemljište će se pretvoriti u digitalne hartije od vrednosti i služiće kao zalog za kredite otvarajući prostor za manipulacije, trgovinu insajderskim prevarama, sličnim onima koje su već prisutne u kripto areni. Ali oni koji će stradati nisu ulagači koji su hteli brzu zaradu, već jedna od najsiromašnijih populacija u svetu.
Neke druge vizije budućnosti Gaze pozivaju na upotrebu ove tehnologije i izvan sveta nekretnina. U martu 2024. dr Šlomit Vagman, bivša predsednica izraelske agencije za sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma i istraživačica na Harvardu, objavila je dokument kojim se traži uspostavljanje novog finansijskog sistema zasnovanog na finteku i blokčejnu.
U dokumentu koji je objavljen pod naslovom „Predloženi finansijski okvir za Dan posle u Gazi: korišćenje finteka za budućnost bez terorizma“ ona predlaže kombinovanje digitalnog novčanika, tehnologije blokčejna, mehanizma nadzora i međunarodnih finansijskih institucija, eliminisanje upotrebe gotovine, menjačnica i lokalnih banaka kako bi se Gaza pretvorila u „lokalni fintek centar“. Vagman čak predlaže izdvajanje posebne stabilne digitalne valute „pod imenom GazaCoin“ koja bi se prodavala investitorima kao sredstvo za finansiranje obnove Pojasa Gaze, uz istovremeno pružanje strogog nadzora i kontrole nad transferima sredstava.
Stabilna valuta jeste digitalno sredstvo vezano za vrednost drugih sredstava, kao što su zlato, dolar ili šekel, a izdaju ih kompanije koje upravljaju rezervama za čuvanje vrednosti digitalnog tokena. Nasuprot drugim decentralizovanim valutama kao što je bitkoin, gde ne postoji centralni akter koji bi mogao da spreči transakciju, stabilnim valutama upravljaju oni koji ih izdaju. U kombinaciji sa zahtevima za identifikaciju, oni omogućavaju praćenje svake transakcije, blokiranje novčanika, oduzimanje sredstava i ograničavanje trošenja. Drugim rečima, to je sistem koji omogućava nadzor i kontrolu nad ekonomskim životom korisnika.
Prema predlogu Vagman, platna infrastruktura u Gazi će se oslanjati na posebno strog režim nadzora. Kako bi sprečio zloupotrebu sredstava koji će prolaziti kroz Pojas u terorističke svrhe, svaki korisnik će se obavezati na potpuni proces identifikacije kao uslov za otvaranje digitalnog novčanika, uključujući prikupljanje i proveru ličnih podataka, njihovo upoređivanje sa zvaničnim dokumentima u kombinaciji sa biometrijskim sredstvima kao što su otisak prsta ili snimanje lica. Čak i nakon pristupanja korisnika sistemu, svaka transakcija i protok novca će biti praćeni zahtevima za dodatnom biometrijskom proverom kao uslovom za sprovođenje transakcije.
Slično razmišljanje se pojavljuje u radu koji je u februaru 2024. objavila Ananija Kumar, ekonomistkinja i istraživačica digitalnih platnih sistema u američkom istraživačkom institutu GeoEconomics, na portalu Atlantic Council pod naslovom „Palestinci bi trebalo da ponovo osmisle sistem plaćanja kako bi obnovili svoju privredu“. Kumar predlaže da se zaobiđu lokalne banke i da se ustanovi ekonomija koja će se oslanjati na stabilnu digitalnu valutu vezanu za šekel, koja bi se čuvala u digitalnim novčanicima i koja bi omogućila praćenje i transparentnost novčanih tokova sprečavajući odliv novca Hamasu, kao i brže, jeftinije i sigurnije plaćanje. Po njoj, „nasuprot gotovini, digitalna valuta dopušta praćenje i omogućava transparentnost kretanja novca“.
Već danas se stabilne valute u Gazi koriste kako bi se zaobišle blokade banaka koje odbijaju da odobre bankovne transfere stanovnicima Pojasa. Mnogi stanovnici Gaze koriste uglavnom digitalne valute, kao što su USDT kompanije Tether i USDC kompanije Circle Internet Financial kako bi primili donacije i pomoć iz inostranstva, onda kada ih banke i kompanije za plaćanje kao što su Vestern Union i PayPal blokiraju.
U takvim slučajevima tehnologije blokčejna i kripto ispunjavaju svoju prvobitnu viziju. One postaju sredstvo ekonomske slobode omogućavajući obavljanje direktnih poslovnih transakcija između ljudi, uz smanjenje zavisnosti od posrednika kao što su banke i kreditne kompanije. One su istovremeno i infrastruktura preko koje se pružaju napredne finansijske usluge stanovništvu isključenom iz globalnog ekonomskog sistema.
Međutim, postoje suštinske razlike između decentralizovanih digitalnih valuta i digitalnih valuta koje omogućavaju preveliku kontrolu spoljnim faktorima. Dok iza bitkoina ne postoji kompanija koja može da se umeša u transakciju, firme kao što su Tether i Circle to mogu. One retko koriste mogućnost blokiranja transfera, ali „retko“ nije isto što i „nikada“. Ova mogućnost je isprobana prošlog jula. Kompanija Tether je izvestila da je blokirala digitalne novčanike koje su sadržali USDT od oko 1,6 milijardi dolara namenjenih Gazi, zbog zahteva nekih američkih agencija koje su tvrdile da su ta sredstva namenjena finansiranju terorizma.
Posebna stabilna valuta za Gazu će učiniti da se nadzor podrazumeva. Pod opravdanjem sprečavanja terorizma to će omogućiti obeležavanje populacije, definisanje crne i bele liste, obavezivanje na pooštrenu identifikaciju i sistematsko praćenje obrazaca potreba u svakoj kupovini i transakciji. Posebna digitalna valuta za Gazu će se pretvoriti u sistem u kom praćenje nije nuspojava već dizajniran princip.
Skoro je otkriveno da Ujedinjeni Emirati planiraju da finansiraju prvu „planiranu zajednicu“ u južnoj Gazi, na ulazu u porušenu Rafu. Prema dokumentima do kojih je došao The Guardian, reč je o stambenom kompleksu gde će stanovnici dobiti pristup vodi, obrazovanju i zdravstvenoj mreži pod uslovom da prođu potpunu bezbednosnu proveru i predaju biometrijske podatke za potrebe upisa i nadzora. Planovi uključuju upotrebu „novčanika sa elektronskim šekelima“ kako bi „smanjilo preusmeravanje sredstava Hamasu“ i podvrgavanje ulaska i izlaska iz kompleksa redovnim bezbednosnim kontrolama.
Zajedničko svim ovim planovima jeste da nijedan ne uključuje saradnju sa samim Palestincima u procesu donošenja odluka: ni kod obnove, ni finansiranja, ni registracije vlasništva nad zemljom niti u kreiranju budućnosti Pojasa. Kao što je to formulisala dr Asal Rad, istraživačica u institutu Arab Center Washington DC u vezi sa Trampovim planom: „On odstranjuje Palestince iz planiranja sopstvene budućnosti i uskraćuje im prava koja im garantuje međunarodno pravo. Tu se zamišlja Gaza kojom će upravljati i ponovo je izgraditi strani faktori, od kojih su mnogi sudelovali u njenom uništavanju, dok su sami Palestinci predstavljeni kao prepreka a ne kao donosioci odluka.“
I Josef Monair, predsednik i istraživač programa „Palestina Izrael“ naglašava da je reč o inicijativama koje su smišljene „bez ikakvog uzimanja u obzir interesa ili stavova stanovnika Gaze“. U ovim okvirima, Palestinci se ne vide kao politički subjekti koji imaju određena prava već populacija kojom treba upravljati, koja je objekat za eksperimente u tehnologijama nadzora i naprednoj finansijskoj infrastrukturi, uz korišćenje bezbednosnih opravdanja kao osnova za stalno praćenje i potpuno poricanje suvereniteta tog stanovništva.
Početkom 2000-ih Naomi Klajn je formulisala „doktrinu šoka“. Prema ovoj teoriji katastrofe većih razmera kao što su ratovi, ekonomske krize ili prirodne katastrofe nisu samo ljudske tragedije, već i trenuci u kojima se nameću političke i ekonomske promene koje ne bi mogle da se ostvare drugačije, nego u vreme dok su čitave populacije u stanju šoka, preživljavanja i nemogućnosti da se suprotstave. Destrukcija i trauma služe kao katalizator za privatizaciju, koncentraciju kapitala i moći, zaobilaženje demokratskih mehanizama pod izgovorom „vanrednog stanja“.
U tom smislu, destrukcija Gaze je stvorila uslove za primenu modela kao što su ovi na način koji je bez presedana: uništen civilni prostor, stanovništvo koje nema pregovaračku moć i humanitarna hitnost koja omogućava promociju ekonomskih, preduzetničkih i tehnoloških modela koji ne bi bili prihvaćeni ni u jednom drugom kontekstu – dok se predstavljaju kao rešenja za rehabilitaciju, što će u stvarnosti poslužiti za produbljivanje kontrole i oduzimanja imovine.
Ako se ovi planovi primene, postoji stvarna bojazan da će se ovakvi modeli izvesti i na drugim mestima u svetu. Vlasnici kapitala, korporacije i predstavnici vlasti mogu da otkriju da nasilje i uništena infrastruktura nisu samo humanitarne katastrofe već u suštini poslovne prilike – preliminarna faza za profitabilnu „obnovu“ u kojoj je moguće osvojiti tendere za ogromne sume novca iz javne kase, dobiti pristup izuzetno jeftinoj „radnoj snazi“ i neograničeno povećavati kapital i moć na račun ljudi koji žive u ruševinama.
U svetu u kom demokratske institucije slabe a međunarodno pravo gubi svoju snagu dok moć korporacija samo raste, planovi za budućnost Pojasa Gaze bi trebalo sve da nas zabrinu.