Na Kafkinom grobu
Tvoja mladost se ogledala
Tek nekoliko časaka
Koliko traje i jedan cjelov
Vječnosti
Njene stranice: otvorene poput piščevog
Dnevnika koji si listala
Bile zrcalo svih
Nenajavljenih smrti
Iza vrata otškrinutih ka
Kafkijanskim zorama
U mraku u koji si kročila
Čula se pjesma i trajala tek
Koliko jedno zbogom
Kad bih vječan bio
Kako bih uopšte postojao
Kao pjev crnog labuda
Kroz mali otvor na platnu tame
Što na krovove gleda
Kafkijanske
Provlačilo se sunce između kristala
Koji su visili sa plafona
A vani ohola rijeka gmizala ravnodušna
I barke šaputale uspavanku
Koketnim oblacima
Koji su se smješkali tvoj krijes
Prizivajući
Vjerujući strasno u ono što ne postoji
Ti ćeš ga stvoriti –
Samo ono za čim zbiljski ne čezneš
Neće ni postojati