Predrag Finci, Factum izdavaštvo, Beograd, 2019.
“Mistični fenomen misaonom biću, filozofu posebno, nije nužno i jedino Bog, nego zagonetna, nikada do kraja znana cjelina svakog objekta i fenomena koji je postao predmetom filozofske refleksije. Uvijek postoji još nešto, neki nedokučeni, još neznani ‘ostatak’. A svaki put je riječ o tajnovitom, prikrivenom, o onome u čemu se prepoznaje i nastoji razabrati zagonetka bića i sveg postojanja, o onome što tek treba spoznati, a u čemu je prikriveno nešto od spoznavanog. U mističnom je i strah i nada, i slika našeg znanja, još više neznanja i žudnja za spoznajom, i skrivena istina i vječna tajna…”
Ovo su riječi Predraga Fincija u knjizi Misterij, iza svega, jednoj od njegovih nedavno objavljenih knjiga. Ovu knjigu ponovo čitam, tačnije iščitavam, jer svaki put, kao i u svakoj dobroj knjizi, tu otkrivam nešto novo, nešto što me ponovo navodi na razmišljanje. A i da pokušam otkriti sve ono što nam je skriveno. Uz sve pročitane knjige, uz svo iskustvo.
Čini mi se da je jedan od najvećih kvaliteta ove knjige upravo to što nas nadahnjuje i tjera da zastanemo, kod brojnih pasusa, rečenica, i preispitamo i autorovu, i svoju misao. I ovaj citat, koji sam gore navela, samo je jedan od njih. Da, mistika, ili mistični fenomen misaonom biću nije nužno Bog, ali jeste nešto što će zauvijek ostati zagonetno. Autor je našao to neodgonetljivo u mnogim stvarima i djelima koje je gledao, čitao, slušao. Kao i mi svi. On je, naime, u mnogim stvarima nailazio na misteriju, tajnu.
Pitajući se otkud taj interes za tajnovitim (“Otkud” je i naziv jednog poglavlja knjige), autor će nam na samom početku svoje knjige reći: “Odnekud. U nama, pred nama, svuda. Zašto? Mnogi su razlozi, svakom njegovi. Kakvi? Svejedno kakvi, nekakvi. Dođu, kao što misao dođe, nekad, zbog nečeg. Kao što se sjetim nečega, nekoga, pomislim nešto. Ponekad bude neočekivana misao. Potpuno neočekivana? Ne baš, iz nečega nastane, nešto je pokrene. Nešto je pripremi, uzrokuje, potakne, ponekad nešto slučajno, zaboravljeno, nešto što nije s ovim u vezi, nešto slučajno, neki događaj, neka osoba. Kao? Kao osoba koja mi je nalikovala, sa mnom dijelila slične duhovne interese, ponekad i osjećaje, kao riječ pjesme koja me oduševila i zanijela, kao događaj koji nisam mogao objasniti, samo opisati. Koji događaj? Bilo koji, koji je meni uistinu bio značajan i važan. Ni jedan takav mi nije bio sasvim, potpuno, do kraja jasan. Kao ni jedna meni uistinu zanimljiva osoba. U svemu, u svakome može biti nešto zagonetno. A tek sve ono što mi je bilo izuzetno, neočekivano, nepojmljivo, do kraja neobjašnjivo…! Sve me to u moj svijet, u moju vjeru uvelo, za moja shvaćanja pripremilo. Duhovno putovanje uvijek iznenadi putnika. Posebno kada se uputi prema onome što mu je tajnovito, mistično, zagonetno.”
Među tim zagonetnim likovima, Predrag Finci pominje i Nasredin Hodžu, i njegove mudrosti, koje su postale legendarne, koje su pravo blago i za filozofe i za psihologe, i za književnike, i istoričare… Mudrosti ovog učenjaka samo su naizgled vicevi, smiješne dosjetke. One su međutim prave male filozofske rasprave o kojima se mogu napisati tomovi knjiga. Predrag se susreo sa ovim turskim mudracem, koji je osvojio cijeli svijet, još kao dijete. I on ga je naveo na razmišljanje, na to da kasnije istražuje nove tajne i istine, da iza mudrosti ovog učitelja – što je prevod riječi hodža – ode u potragu za istinama, paradoksima, a možda tražeći i samu Istinu. Usjekla mu se, kako kaže sam, “recimo ona o Nasrudinovom odgovoru okrutnom vladaru koji mu je tražio dokaze o postojanju „drugog svijeta“: „Da bi vidio donji i gornji svijet dovoljno je da se prepadneš“.
Mene je još više veselila ona o relativnosti: „Moja je snaga ista sada, kada sam ostario, kao kada sam bio mlad“, tvrdio je Hodža, a dokazivao ovako: „U mojoj bašči ima jedan golem kamen. Nisam ga mogao podići kada sam bio mlad, a ne mogu ni sada“.
Kod „stvarnih“ mistika, tojest onih za koje misticizam predstavlja samo Tajnu sa velikim T, odnosno Boga, mistika i misterija su različite stvari. Mistici ipak sebe rijetko time smatraju. Oni traže realnost u tajnovitom, u neodgonetljivom i stavljaju ga na rang Svevišnjeg, Sveprisutnog i Nedokučivog. Samo laici, ili oni laici kojima je bliska ideja o skrivenom, ideja da postoji još nešto što nikad nećemo saznati, usudiće se nazvati mističnim ono što je za Mistike Stvarnost, Jedina stvarnost, San. Njihov susret sa mističnim, Tajnom je direktan. Odnos prema misteriji jednog filozofa ipak nije takav. Filozof traži uzroke, razloge, analizira, nastoji da dokuči umom, dok „stvarni“ mistik to radi intuitivno, raznim duhovnim i tjelesnim vježbama, psihološkim i parapsihološkim putem. Onima koji su pristali na razmišljanje, svojstvena je i greška, pa sam i ja spremna da griješim razmišljajući na ovaj način. Za neke filozofe, cijeli život nije ništa drugo nego greška.
Ipak, knjiga Predraga Fincija, koja je izuzetno dragocjeno filozofsko štivo, natjerala me da razmislim ponovo i o ovom fenomenu – mistici – o kome sam već, sa perom u ruci, i uz pomoć mnogih drugih filozofa razmišljala u svojoj knjizi koju sam posvetila mistici i „mistici“.
I sama ću se složiti sa Predragom Fincijem kad kaže da se “gotovo svi mistici slažu u jednom: Apsolutno u sebi sve obuhvaća, ali ne može biti definirano. Ništa presudno i veliko nema definicije, a moguće je samo kao opis koji govori o nadilaženju svakoga opisa, jer o apsolutnom postoji svijest, ali ne i znanje, jer ga nije moguće spoznati, čak ni misliti, pa je to cijela istina o kojoj ne možemo znati ništa drugo i ništa više nego da je to potpuna i konačna istina. Bog je blizak, a neznan”. Ovako će zaključiti i Predrag Finci, ne zaustavljajući se na ovoj konstataciji nego je razvijajući. Idući dalje od tvrdnje da je “mistik slobodan u Bogu”. Jer je “mišljenje… ujedno mišljenje Boga, a ne mišljenje po sebi“, a “mističko iskustvo… jedinstveni dokaz tajnovitog i višeg, dokaz Boga samog.”
Filozofi nisu uvijek bili blagonakloni prema ovom duhovnom pokretu: “Misticizam je čak ocijenjen kao para-filozofija, koja u sebi ima i natruhe antiintelektualizma, što se jasno demonstrira u pretjeranoj vjeri u instinkt i „srce“, naglašenom oslanjanju na osjećaje za koje neki površni mistici i sljedbenici danas pomodne „New Age School“ (sklone „jakim riječima“ kojima se nadoknađuje nedostatak duhovne supstance) tvrde da su jedini pravi put ka istinskom kazivanju i pravom svjetonazoru. Problem dolazi i s druge strane: unutar raznih mističkih škola i sam pojam filozofije koristi se na pogrešan način, jer označava učenje te škole ili njoj bliska shvaćanja, a ne filozofsku refleksiju i njeno spekulativno odnošenje prema danom predmetu”, reći će nam Finci.
U vezi s ovim, možda je najbolje da navedem još koju misao autora ove knjige: “Filozofi tvrde da je Istina osnova i cilj svakog pravog filozofskog istraživanja. Figurativno rečeno, Istina je Bog mišljenja. Ono što je najviše i najumnije nije osobnost, nego istina mišljenog, koja je apstraktna ideja, misaoni koncept i metafora neporecivog. Ovaj epistemološki kriterij izlazi iz tvrdnje o istini kao najvišoj zadanosti. A ono najviše ostaje zadatost. Najviša, krajnja istina na kraju ne može biti u potpunosti spoznata, ni iskazana, jer nadmašuje svako ostvarenje i svaku stvarnost, pa je pomjerena u onostrano, nespoznatljivo, transcendentno. Ovakav uvid vodi i samu filozofiju ka religijskom, a i mističkom iskustvu. I u Wittgensteinovoj ranoj fazi, u njegovom Tractatusu, nailazimo na takve stavove, nastale u ‘religioznom stadiju’ na filozofovom životnom putu.”
Predrag Finci će reći kasnije s pravom da je istorija misticizama duga i bogata, i da zavisi od kultura u kojima se javila, kao i od religijskih i filozofskih tradicija. Iako autor nije imao namjeru da, kako sam kaže, prelazi put kojim su prošli razni istoričari i naučnici istražujući taj fenomen, ipak se zaustavlja na ocu „filozofskog misticizma“ Plotinu. Neka čitalac otkrije šta će autor reći o ovom posljednjem, a ja bih samo dodala da je on inspirisao razne mističko-duhovne pravce, pa i sufizam. Drugim riječima, kod islamskih mistika, nalazimo elemente neoplatonizma, kako je nazvana Plotinova filozofija, naročito u njegovom odnosu prema Ljepoti i kontemplaciji Ljepote koja vodi do Jedinog; Duša posmatra lijepo i uzdiže se do Njega. (Za Plotina je univerzum sastavljen od tri osnovne realnosti: Jednog, Intelekta i Duše.) O inspiraciji je teško govoriti, jer će svaki mistički pokret misliti za sebe da je jedinstven, i da nema uticaja drugih pokreta u njegovoj “filozofiji”.
Kao i u ostalim knjigama Predraga Fincija, autorov stil je vrlo bistar, jednostavan, razumljiv za sve nas. Nije potrebno prethodno biti doktor filozofskih nauka da bi shvatio misao našeg filozofa. U njima ima i poetičnog, a ima i poezije. Ipak, ovo filozofsko djelo nije od onih poetskih kakve je pisao primjerice Cioran, koji je takođe tražio i nalazio misteriju, nevidljivo u svijetu kojim je bio okružen, posebno neprijateljski naoštren prema monoteističkim religijama (hrišćanstvu), nalazeći i tajnovitost i stvarnost gotovo isključivo u muzici, tom “zvučnom nigdje”, koja je zamijenila religiju i spasila po njemu sublimirano od apstrakcije i monotonije.
Naš autor, pak, ovako razmišlja: “Mistično je umjetnicima blisko kao tema, pa ga ima u svakom dobrom dramskom zapletu, u dramatičnim nagovještajima u Beethovenovim ili Wagnerovim simfonijama, u svakom iščekivanju onoga što će se u djelu dogoditi, a mistično je umjetnicima blisko i kao osobni osjećaj i stvaralačko iskustvo, jer umjetnik u samom činu stvaranja ponekad postaje u mnogim elementima sličan mistiku: u povlačenju od svijeta, u askezi, zagledanosti u vlastito, osjećaju vodstva same stvari, u kojem umjetnik samo izvršava nalog svog bića i bića onoga što stvara. Svaka osoba koja je predana svojem istraživačkom ili stvaralačkom zadatku nalikuje mistiku.”
Predrag Finci će naći, kako smo vidjeli, misterij i mistiku u djelima raznih kompozitora pa i u djelima Mozarta, ili kod francuskog muzičara Satieja, posebno u njegovoj Misi za siromašne. I za Predraga Fincija kao i za mnoge druge, umjetnost je, naravno, “stvaralačka djelatnost”. Ona, po Finciju brže odgovora na izazove stvarnosti, a “lakše nego druge duhovne discipline i znanosti krene ka neznanom, čudnom, neobičnom”; umjetnost “na različite načine artikulira i ponekad rješava tajnu, misteriju, pokazuje skriveno, govori o nerečenom, otvara pogled u nevidljivo…”. Autor ima potpuno pravo kad kaže da je mnogo umjetničkih djela koja su se bavila mistikom, “ili barem dodirivala mistično”.
Ovim što sam napisala, nisam nimalo obuhvatila sva razmišljanja Predraga Fincija o mističnom i mistici, jer je njegovo djelo bogato i referencama o djelima, i misticima, i filozofima, dakle veoma dokumentovano djelo. Pokušala sam međutim da ovim kratkim osvrtom obratim pažnju čitaoca na ovo bogato štivo, pozivajući ga da mu se prepusti, budući da se čitanje ove knjige tako treba odvijati. Treba se čitati polako, kao što se pijucka neko dragocjeno piće. Čitalac će sam otkriti još bezbroj tajni, odgonetnut će ih, ili pokušati odgonetnuti. Kao da se igra.
Moguće je istovremeno da će on, čitalac, poput autora shvatiti da je tražio istinu, i tajnu, u mnogo čemu, a ona se možda nalazila tamo gdje se ne sluti. “U onome što je s onu stranu mene sama ili svijeta koji znam.” Pitanje će ostati uvijek otvoreno.
Možda će zaključiti napokon, ko zna, poput našeg filozofa: “Što još? U ovoj prilici bi se moglo reći da je umjetnost stvaranje u odnosu na postojanje, teologija mišljenje postojanja u odnosu na Boga, a filozofija mišljenje postojanja u odnosu na postojanje (biće) kao takvo. Kada je u pitanju mistično, onda je u domenu osjetilnog na djelu stvaranje umjetničkog djela, u religijskom doživljaj (iskušavanje i predodžba) mističkog, a u filozofiji percipiranje, odnosno mišljenje mističnog fenomena. Jedno im je svima zajedničko: u sebi gaje ideju misaonog putovanja. A priča o takvom putovanju je priča o traženju i nalaženju, o promjeni i smrtnosti, iza koje počinje ona o mogućnosti misaone i životne konstante, priča o vječnosti bivanja i spoznavanja».
Nadam se da će i čitaoce, kao i mene ovoj Fincijevoj knjizi privući to njeno bogatstvo, njena velika dokumentiranost, i nadasve njena inspirativna strana.