Do mene dođe vijest iz udruženja čiji sam član: preminula je Nermina Kurspahić.
Tako dakle nestaje svijet, tako prolazi vrijeme: nestaju tebi dragi, odlaze oni koji su činili tvoje doba, tvoj svijet.
Jučer do mene dođe vijest iz udruženja čiji sam član: obavještavamo Vas da je danas u Sarajevu preminula Nermina Kurspahić. Onda dalje: Nermina Kurspahić (1956) bila je publicistkinja, esejistica, književna, pozorišna i likovna kritičarka. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Sarajevu, diplomirala je na Filozofskom fakultetu, također u Sarajevu, na Odsjeku za komparativnu književnost i teatrologiju. Na istom fakultetu studirala je arapski i engleski jezik i književnost. Pohađala je i postdiplomske studije iz Teorije književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Pisala je i objavljivala tekstove i kritike još u vrijeme studiranja. Njeni su tekstovi objavljivani u časopisima i publikacijama širom bivše Jugoslavije: “Maske” iz Ljubljane, “Scena” iz Novog Sada, “Ladus” iz Beograda, “Oko” iz Zagreba, “Borba”, “Oslobođenje”, “Književne novine”, “Lica” itd, a također i u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Meksiku. Kurspahić je bila i glavna i odgovorna urednica najstarijeg i najuglednijeg magazina za umjetnost, kulturu, nauku i društvena pitanja u BiH, Odjek, koji je upravo zahvaljujući njoj izlazio i za vrijeme opsade Sarajeva. Također, bila je članica P.E.N. Centra BiH i Društva pisaca BiH, te angažirana u Međunarodnoj asocijaciji likovnih kritičara AIC. Dobitnica je SOROS-eve nagrade za “Iščezavanje plavih jahača” 1996, prve nagrade “Alija Isaković” za najbolji originalni dramski tekst “All on board” Preporod 2005, te Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva također 2005. godine.
Vijest precizna, i možda baš zato teška, turobna. Svaki život se na kraju sažme na nekoliko događaja, o osobi se spomene nekoliko činjenica. Ali, naši dragi za nas nikada ne mogu biti svedeni na činjenice. I kada mnogo o njima govorimo ostane uvijek još nešto. A vijesti o njihovom odlasku čovjek prima s nevjericom iako ne sumnja u samu činjenicu, s iznenađenjem i kada takvu vijest očekuje, s bolom i kada se ne znam koliko priprema. A i kada bi nešto da kaže, ne kazuje on, nego gubitak.
Nerminu sam upoznao tako davno da se više ne sjećam ni kada ni gdje. Poznavao sam je već nekoliko godina, viđao na predstavama i izložbama, ponekad s njom sjedio i dugo razgovarao, a onda je jednom susretoh u centru grada, ona s majkom, htjela bi popiti kavu, sjedosmo zajedno u ljetnu bašču. Tada mi povjeri da su joj dijagnosticirali tešku bolest. Reče to bez traga patetike, drame, čini mi se da se čak i nasmiješila. Nosila se mnogo godina sa svojom bolešću, uvijek s ponosom govorila „Još mogu sama”, ali i dalje pisala, u nezahvalna, najgora vremena vodila reviju za kulturu i umjetnost, borila se za kulturu i umjetnost. Znala je biti stroga u sudovima, otresita prema nekima, nikada se nije udvarala lažnim vrijednostima, nikada nije oklijevala imenovati negativno, pa nikada nije ni sebi popuštala. Prisjetih se kako je jedna osoba za našim stolom govorila gluposti, Nermi prekipi, „Sikter”, i na moje čuđenje ta rogobatna slika primitivizma ustade i ode.
Volio sam njene eseje, radovao se što su je ovjenčali najvišom sarajevskom nagradom, a još više se radovao svakom susretu, mnogo ih je bilo, beskrajno mnogo ideja smo razmijenili, mnogo priča jedno drugom ispričali. Nermina me jedan dan upoznala i sa svojom prijateljicom, njena prijateljica postala moja životna ljubav, a Nermina nam bila kuma, u svadbi Kasim, Nora, Spaso, Biban, Mirjana i ona pjevali (a sad, evo, nitko od njih od ovoga svijeta).
Zadnji put sam Nerminu vidio u Sarajevu. Otišao do nje na Marin dvor. Razmijenili smo naše nove knjige, jedino bogatstvo koje ljudi naših profila imaju, pričali o danima davnim, o teškim vremenima sadašnjim. „Još mogu sama”, opet reče. Prije nego što otiđoh Nermina mi pokloni privjesak, na njemu piše nešto na hebrejskom, pitam što je to, „Amajlija, hamsa, štiti putnike, donosi im sreću u putovanju, tebi će trebati, meni neće” – i isprati me do vrata.
Ima nekoliko dana da sam često, češće nego inače mislio na Nerminu. Mislio zašto se u zadnje vrijeme ne javlja, govorio sebi da joj se moram javiti. Postoje takvi trenuci: javi ti se u mislima, u srcu ti se javi draga osoba. Nikada to nije bez razloga.