Sedamnaesti dio rukopisa knjige Predraga Fincija "Fotografija. Oko jučerašnjeg svijeta" koji NOMAD objavljuje u nastavcima.
Slika iz albuma, prva
Gledati i vidjeti
Stvaralac, stvoreno, recepcija
A onda je sve počelo
Slika ljudskog postojanja
Slika i albuma, druga
Sarajevo, fotografije, fotografi
Spomenik vlastitom životu
Slika je ikona, fotografija je trenutak
U fotografiji se zrcali njen fotograf
Dokument stvarnosti i druge “stvarnosti”
Snimatelj je gospodar lika
Slika iz albuma, treća
Fotograf kao Autor
Djelo kao “osobna karta”
“Zrcalo svijeta”
5.
U čuvenom govoru glumcima (koji je zapravo Shakespeareova „metoda“, njegova uputa u vještinu glume) Hamlet zahtijeva od glumaca da oni, odnosno njihovo kazivanje bude „zrcalo prirode“. Tada umjetnost nije naprosto ponavljanje prirode, nego u sebi ima uvjerljivost i mjeru, u sebi ima prirodnost, sama je poput prirode. A to je ono što osjetimo u svakom velikom djelu: da je i samo „priroda“, postojeće kao što postoji rijeka, nebo, planina, a ipak potpuno svoje, jer je u djelu na način djela rijeka, nebo, planina. Pa se onda za samu prirodu, u oduševljenju kaže da je „kao na slici“. Tako je i sa nadrealnim fotografije: postaje naša stvarnost. Tada fotografija potvrđuje da i ono što nam izgleda s onu stranu stvarnosti pripada stvarnosti. Dokazuje da je i umjetnost stvarnost. Ona nije njegovo mehaničko ponavljanje, nego je znak, trag, eho stvarnog.
6.
Možemo li govoriti o intuiciji kao posebnoj vrsti percepcije? O fotografiji kao intuiranju i adekvatnom identificiranju viđenog? Fotografija je trenutak. Cartier-Bresson kaže „poseban trenutak“. Ona je objektiviziranje viđenog, iznošenje na vidjelo jednog fragmenta života. Ona je registriranje života, bilježenje nečeg posebnog i zanimljivog u nekom ili nečijem životu. Fotografija je „izravna evidencija“, ali je u nju, kao i u percepciju, uključen i subjekt, što bitno može narušiti njenu neutralnost i objektivnost. Ova evidencija pokazuje da intuicija, naravno, može prezentirati svoj uvid, ali ne može i reći što je ono što je intuicijom opaženo i dohvaćeno. Da bi se spoznalo što to jest potrebna je jedna druga, spekulativna potvrda, tako da se problem opaženog fenomena opet vraća subjektu koji percipira.
Fotografija je slika svijeta. Pritom ona sama potvrđuje nešto važno: predmet našeg mišljenja više nije cjelina svijeta, nego fragmentirani svijet, svijet pojedinačnih intuicija i posebnih uvida, svijet subjekta koji motri, opaža i fotografira, odnosno iznosi na vidjelo.
Za fotografiju predmet je najprije prije, u svojoj „nevinosti“, a potom kao uhvaćeni, registrirani objekt dovršena fotografija, viđenje, „poslije“, odnosno pokazani objekt. U tome pokazani objekt bi trebao biti onakav kakav uistinu jest, ali time što je postao oblik ili, Croceovim jezikom, izraz, predmet postaje posredovani predmet i nije više ono što je bio u svojoj neposrednosti, koja jedina u sebi ima potpunu istinitost. A time je dovedena u pitanje i sama priroda dokumentarnosti i svjedočanstva.
Intuicija kao uvid je odmah i mišljenje onoga što se uviđa. Otuda u njenoj izravnosti biva prekoračen jaz između bitka i mišljenja i sam bitak biva u mišljenju i njime zahvaćen, a u svojemu percipiranju pokazuje što je viđeno i iskazuje sebe sama i kao bitak i kao mišljenje bitka, pa se u viđenom ostvaruje suština postojanja stvari (viđenog). Tako je to svakako za onoga koji sa strašću i umijećem stvara fotografiju. Pogled rovari, traži u onome što ga privuče, gledano se uvlači u vid i taj susret postaje slika. Kao dovršeno djelo, fotografija je predana pogledu Drugog, vrednovana i može biti dovedena u pitanje od strane percepcije Drugog, druge intuicije, može biti prosuđivana od strane Drugog kao ontološka i egzistencijalna Razlika. U tome se priznaje njena posebnost, ali može biti dovedena u pitanje autentičnost i istinitost.
7.
Fotografija sa digitalnom tehnikom sve više postaje vrsta grafike, sve više umjetnost a sve manje vjerodostojna slika stvarnog, odnosno mehanička kopija snimljenog, sve više slika zamišljenog, sve više manipuliranje snimljenim, a sve manje dokument. Fotografija postaje „laž“ kada u njoj intervenira ljudska ruka, kada se u nastajanje fotografije uključi fotomontaža, dotjerivanje, retuširanje itd.,1 ali fotografija postaje i umjetnost kada u njoj intervenira ljudska ruka, pa je sve manje „realnost“, sve manje faktička, a sve više dotjerivana, dorađivana i baš kao takva postaje estetska istina. Time se doduše ne služe fotografi koji teže realizmu i verizmu, posebno ne kada prave dokument, sliku događaja, nego oni koji fotografiju koriste kao sredstvo da naprave neku vrstu „foto-grafike“, čime se udaljavaju od izvorne funkcije fotografije, a zapravo od fotografije prave jedan ogranak slikarstva.
U sintagmi virtualna stvarnost, virtualno sve više potiskuje stvarnost. Je li to dokaz da sa tradicionalnim tiskom i njemu bliskim medijima nestaje i fotografija kao faktografija? Je li i ona sama postala bijeg od stvarnosti? Ili je takva samo, isključivo u zemljama razvijenog kapitalizma, u kojima bogati konzumenti mogu birati i stvarnost po svom osobnom ukusu?
Fotografija je u doba postmoderne otišla u novim pravcima, gotovo potpuno raskinula sa „foto-realizmom“ i pojavljuje se kao pastiš (Sherrie Levine), kolaž (Barbara Kruger) i igra sa različitim medijima, a ponekad je bliska, kao u radovima Herberta Bayera ili Mari Mahr, nadrealističkom štimungu Andaluzijskog psa.2 Fotografije kao „slika stvarnog“ nikada ne može biti potpuno odvojena od fotografiranog objekta, nikada samo znak same sebe. Ali, ona danas izvan svoje izvorne funkcije sve više nastoji biti svijet po sebi samoj, sama svoj pojam i značenje.3 Fotografija često više neće da pokaže što jest, nego što bi mogla biti, ne pokazuje što je stvarnost kojoj svjedoči, nego stvara jedan mogući svijet i pokazuje što su sve mogućnosti nje same. A tada u potpunosti postaje umjetnost. Fotografija tada prestaje biti ono što je u početku bila, udaljava se od svoje prvobitne namjene. Više ne svjedoči, nego stvara. Ne gleda, nego zamišlja, konstruira svijet vlastitih značenja.
U novije vrijeme neki teoretičari govore čak i o kraju fotografije. Možemo li doći do kraja, a da nismo završili započeto? „Post“, kažu, a ni prethodno nije potpuno ispitano, kamo li dovršeno, nego je tu, u drugačijem obliku, izmijenjeno, a još nedovoljno shvaćeno. Misaoni senzacionalizam je mnogo puta pompozno oglašavan kraj ove i one umjetnosti, svaki čas se neki medij proglašava „mrtvim“, ali nam je povijest potvrdila da se to još ni jednom nije dogodilo. Uvijek su bila stvarana nova, drugačija djela, tražili se odgovori i izrazi primjereni novim izazovima osjetilnosti.
A njih uvijek ima. Izazov svakom stvaralaštvu je ono „još-ne“. Još nepostojeće, još neviđeno, a i ono što predstavljeno ne može biti, sve to postaje izazov oblikovanju. Izazov je novo, neistraženo, nedostignuto, nepredstavljeno, neznano, neoblikovano. Subjekt vidi, ali što sve tek vidio nije? Što je sve s onu stranu vidljivog, koliko je tek toga pred pogledom, pred stvaranjem, pred onim koji će buduću sliku tek napraviti? Fotografija nas uvodi u jedan svijet. Njena „konkretnost“ potakne imaginaciju subjekta. U tom konkretnom nije samo jedno i ne završava s tim prikazanim jednim. Ono konkretno (pojedinačno) upućuje na opće: biljka na prirodu, portret na lice, lijepo nago tijelo na seksualnost, trošno i ranjeno na krhkost i usmrtivost, osoba na biće. Zato posredstvom fotografije subjekt vidi i ono što na njoj nije. U tom smislu fotografija postaje „horizont“. Vidljivo nas vodi sve dalje, ka onome što još vidjeli nismo, vodi ka onome što je imaginacija i s onu stranu vidljivog. Fotografija je ono što je pokazano i što još nije. Mogućnost. Stvaralaštvo. Stvaralačka mogućnost.
Među svim umjetnostima postoji „obiteljska sličnost“ (Wittgenstein), a među onim vizualnim više je nego očigledna. Sve umjetnosti brinu o istom, o prirodi osjetilnost, pokazuju i iskazuju što ona jest. Iz jedne prvobitne osjetilnosti i u odnosu na osjetilno nastala je i fotografija, pa je osjetilnost uvijek prisutna i u fotografiji, a posebno onda kada fotografiju možemo nazvati estetski vrijednom, onda kada je možemo nazvati umjetničkim djelom. A kada je fotografija umjetničko djelo? Odgovaram jednostavno: kada postane objekt koji izaziva estetski užitak. Što to nije samo stvar fotografije na još jedan način dokazuje da fotografija pripada obitelji umjetnosti.
***
1 – Već sama svijest o tome da je u pitanju slika, može u osobi izazvati podozrenje: možda je u pitanju „namještena slika“, „montaža“, „trik“? Ako osoba ne vjeruje izvoru informacije, ne vjeruje ni informaciji, pa ni fotografiji.
2 – U filmu Andaluzijski pas Luisa Buñuela (1928.) preko otvorenog oka, preko zjenice pređe britva. Teško da bi i danas nekog mogao bez straha i šokiranosti gledati ovaj film. Film o radu podsvijesti, koja je prikazana u nizu nepovezanih slika, koje su kazivanje o naizgled razbijenoj koherentnosti „duše“, njenim labirintima, asocijacijama, mrakovima i snovima. U tom kratkom filmu je već naznačeno što može snimiti i kako daleko film može ići, a danas nam o tome svjedoče i radovi nekih od spomenutih postmodernih majstora fotografije. Fotografija se „oslobađa“ od vezanosti za stvarno, postaje svojevrsna stvarnost po sebi i baš na taj način, kao i nadrealizam, na nov način ukazuje na stvarno.
3 – Takva stajališta, koja bazira podjednako na svom neposrednom umjetničkom iskustvu i teorijskim uvidima u prirodu novih medija, zastupa Lev Manovich. Ovaj autor vodi računa o povijesnom karakteru novih medija (a to su za ovog autora prije svega film i fotografija) i ukazuje na značaj novih tehničkih mogućnosti, koji rezultiraju novim stvaralačkim iskustvima i drugačijim iskustvima percepcije u susretu s ovim medijima. Vidjeti: Manovich, Lev, The Language of New Media, Cambridge 2001
nastavit će se…