Finci: Slika je ikona, fotografija je trenutak

Deveti dio rukopisa knjige Predraga Fincija "Fotografija. Oko jučerašnjeg svijeta" koji NOMAD objavljuje u nastavcima.

Slika iz albuma, prva
Gledati i vidjeti
Stvaralac, stvoreno, recepcija
A onda je sve počelo
Slika ljudskog postojanja
Slika i albuma, druga
Sarajevo, fotografije, fotografi
Spomenik vlastitom životu

11.
Slika je ikona,1 vječno, fotografija je trenutak, prolazno. Prva je dovođena u vezu sa Dvorom i Svetim, pa je bila „vječna“, druga je svoj život ostvarivala u medijima, pa je bila prolazna, dnevna senzacija. Slikarstvu je bila namijenjena vječnost, što zbog njegovih tema, vlasnika, funkcije i unikatnosti, fotografiji iz istih razloga efemernost. Razglednica je poruka i „opis“, a kasnije, kada se snimljeno promijeni, tugaljiva ili nježna slika prošlog. Dizajn je prodaja, potrošnja, uskoro potrošeno i prošlo i tek oni vrhunski steknu status umjetničkog djela i postanu slika jednog vremena. Fotografija je svjedočanstvo. Umjetnost svjedočenja. Umjetnost gledanja i viđenja. Ona je postala slika vremena i prostora, slika događaja, Drugog i fotografa samog. 

Fotografija je rasprostranjena, svuda zastupljena, sveprisutna. Medij „novog svijeta“. Neslućene su mogućnosti fotografije. Ponekad zastrašujuće mogućnosti. Američka vojna fotografkinja Hilda Clayton je 2. VI 2013. u provinciji Lagham, u Afganistanu, snimila svoju vlastitu smrt. Svijet je postao „snimljeni svijet“. U takvom svijetu živimo, u takvom svijetu umiremo. Naše doba je, da upotrijebim jedan izraz Žarka Paića, doba „videocentrizma“. Sve je snimljeno, sve je predano pogledu, sve registrirano („Vidim da vam se ne sviđa ručak“ – kaže konobar gostu u restoranu. „Zašto to mislite?” – pita gost. „Da vam se svidio, slikali biste ga“). Velikom broju ljudi je sada fotografiranje svakodnevna navika. Svi nisu počeli pisati poeziju, kao što su mislili pjesnici i filozofi utopije, ali su svi počeli slikati sve i svašta, što je način bilježenja, a i iskaz nove osjetilnosti. Svi sve slikaju, često se ne zna ni zašto, a ni tko. Bilo je i ranije mnogo velikih, značajnih ili barem zanimljivih uradaka, kojima se nije znao autor. A ljudima uglavnom nije ni važno što fotografija nije potpisana ukoliko im je značajna kao fotografija. Ukoliko im „govori“, pokazuje ono što ih zanima. Ukoliko prema njenim motivima imaju afinitet. Kada nemaju, često ne iznose vrednosni sud, čak ne iskazuju ni stajalište svog subjektivnog ukusa, naprosto je ne gledaju. Što osobu ne zanima to joj ništa ne govori.

Slika je jezik. Ona ima manje zapreka nego verbalni jezik, lakše je razumljiva, prije i brže opiše i pokaže, a ne treba joj ni „prijevod“, pa je gotovo univerzalni jezik. Upravo zato se kaže da slika kaže koliko tisuću riječi. Slika je naš osnovni način komuniciranja, od opisa prvobitnih gestualnih jezika, hijeroglifa, opisa u literaturi, ikona, slika značajnih događaja, portreta i pejzaža, do današnjih mobilnih, „pametnih“ telefona koji sve bilježe i emoticona koji su indikacija emocionalne reakcije, opis osjećaja a zamjena za riječ, ali i za složeni svijet slike (eicona). Fotografija osobe je njen bolji, precizniji način predočavanja (opisa) od najboljeg verbalnog opisa, razglednica je davno postala informacija o mjestu iz kojega se javljamo, a lik vladara je oduvijek bio način njegova prisustva među svojim podanicima. Sve što je značajno sada je snimljeno. Slika je zamijenila pisanu i izgovorenu riječ. Bilježimo sve što nam je značajno i zanimljivo okom kamere. Slika prezentira cjelinu objekta. Ne mora biti opisivan. Jednostavno biva pokazan. Ali, je li dovoljno vidjeti da bi se razumio „sadržaj“ viđenog? I ako jest, kada i pod kojim uvjetima se to događa?

12.
Što je fotografija? I što mi s njom vidimo? Čežnja za slikovnicom, u kojoj je sve jasno, lako shvatljivo, pregledno i poželjno, čežnja koja ostaje prisutna u svakoj osobi koja je sklona vizualnoj kulturi? Ili je u pitanju iskonska potreba za vizualiziranjem ljudskog iskustva, a sada obogaćeno mogućnošću da ono zorno bude predočeno drugima i trajno sačuvano.

„Povuci se u sebe i gledaj. / To je jedino oko koje vidi moćnu Ljepotu“. Tako zapisuje Plotin u svojim Eneadama. Ova je misao karakteristična misao tradicionalne metafizike i bit će varirana kroz cijelu duhovnu povijest. Njena poduka je jednostavna: u osobi je dubina, istina, Bog. Što je izvana, nije bitno. Tu počinje muka svih predstavljačkih umjetnosti, glume, scene, slikarstva, a potom i fotografije, koja je samo „vanjsko“. Što subjekt može misliti i zamisliti pripada njegovoj nutrini i ne može biti „snimljeno“, pa zato ne može biti snimljeno Sveto, ni istinito koje transcendira egzistenciju subjekta. Istina je contemplatio, a ne presentation. U fotografijama nema „dubine“, oni su samo „slika realnosti“, „reportaža“. Fotografije su samo „površina“, „vanjština“, tvrdili su svi tradicionalisti. Ali, zar i pisanje i kazivanje nije samo opis, kojim čak ne može potpuno biti ni pokazano ono o čemu je riječ! Zapravo je spomenuto stajalište o fotografiji samo još jedna od zabluda s kojom je trebalo raskinuti. Baš kao što je filozofija nakon Descartesa pokazala međusobnu uvjetovanost duše i tijela, tako su i novi mediji, u koje svakako spada i fotografija, pokazali vezu vanjskog i unutarnjeg, vidljivog i nevidljivog, „površine“ i „dubine“. Zato nas problem vraća Plotinu: kako pokazati bit fenomena, probiti se kroz površinu, kako iznijeti na vidjelo unutarnje? To je problem u svakoj, a pogotovu u predstavljačkoj umjetnosti. Izraz dolazi iz dubine bića. Kada fotografija unutarnje učini vidljivim, tada je prodrla u bit fotografiranog. Kada u tome uspije, onda je velika. Kada vidimo na fotografiji dušu fotografiranog, vidimo veliku fotografiju.2

Tko ne razumije promjene u umjetnosti, tko ne prihvaća nove umjetnosti i odbija promjene u tradicionalnim umjetnostima, ne razumije prirodu ljudske osjetilnosti, stvaralaštva i prirodu same umjetnosti. Jer naša osjetilnost je promjena i uvijek nova, uvijek odgovara novim okolnostima i promjenjivom senzibilitetu; uvijek je drugačija i kao iskustvo i kao njegovo artikuliranje. Baš kao što je promjena bit bivanja bića. 

13.
Ovdje spominjem i nekoliko filmova, jer iskustvo filma uvijek ima dodira sa fotografijom. Najprije dva koji stoje u vezi sa fotografijom, a ni jedan na izravni način, na onaj način na koji je fotografija bitan dio radnje u filmu Blow Up (1966.) Michelangela Antonionija. Prvi film je Stradanje Ivane Orleanske Carla Theodora Dreyera (1928.), drugi Boja nara Paradžanova. Dva stara filma, od kojih je prvi gotovo vršnjak fotografije, a drugi nastao u doba kada se film uveliko shvaćao kao montaža, brzina, dinamika. A oba su u stilskoj vezi sa fotografijom.

To pokazuje svaki kadar u Dreyerovom filmu: krupne oči Ivanine, njen pogled koji se podiže prema križu, plamen koji je opkoljava… Carl Dreyer je stvarao samo vrhunska umjetnička djela i bio jedan od onih koji je pokazao i dokazao da je film umjetnost. Za njegov film Vampir (1932.) Alfred Hitchcock je rekao da je to jedini film koji treba vidjeti dva puta. Dreyer je napravio malo filmova, ali mu je svaki odličan, od prvog do posljednjeg. Za njegovo Stradanje Ivane Orleanske kritičari jednodušno tvrde da je najbolji film o ovoj francuskoj legendarnoj junakinji. U filmu je ostvarena i jedna od najboljih ženskih uloga na filmu svih vremena, ali se glumica, koja se zvala Maria Falconetti, iz nekih razloga više nije pojavila na filmu. Ovaj dinamični film je lijep u svakom kadru, koji se kroz niz dramatičnih sekvenci kao plamen podižu ka uništenju glavne protagonistkinje i kraju samog procesa, a i filma. Drama pokrenute umjetnosti grafike.

Boja nara je drugi film koji ovdje spominjem. Zaboravljamo sve, pa i velike filmove. Kao da je našem vremenu oduzeta sposobnost pamćenja, a i sjećanja, one osobine na kojima je izrasla umnost Platona i njegovih duhovnih potomaka. Kada bih danas rekao Sergej Paradžanov, koliko bi ih znalo o čemu ja to? Njegov film Sjenke zaboravljenih predaka jedan je od najvećih, a ipak slabo znanih filmova. U njemu Paradžanov ujedinjuje elemente folklora, narodne mitologije, egzotike, u njemu priziva njemu tako bliske pejzaže i priču o onima kojih više nema, a još su tu. Boja nara, film snimljen 1969., završni je korak u filmskoj poetici Paradžanova, a vjerojatno i najviše što ova u doslovnom smislu „filmska poetika“ može. Ništa se ne događa, a događa se slika. I u njoj sve. Film u kojem je slika poetika. Naracija nije film, nego njegova vizualnost – tako bi se mogao sažeti stvaralački moto ovog umjetnika filma. Naglašavam: umjetnika. Verzija koja je sačuvana nije do kraja razumljiva, mnogo toga u njoj je nepovezano, nedorečeno, može biti interpretirano na mnogo različitih načina i upravo sve to krije ljepotu ovog statičnog, a tako lijepog filma, upravo to ga čini poetskim djelom.

Paradžanov pokazuje poetsko. Ono je niz lijepih, slika u kojima nema mnogo kretnji. Poetsko je pokazano u takvom filmu, u filmu u kojem je i samo ime filma kao „pokretnih slika“ dovedeno u pitanje. A u toj statičnosti prebiva unutarnja drama slike. I svaki drugi redatelj koji „snima poetsko“ traži unutarnji intenzitet slike, koja miruje, koja nema previše kretanja, u kojoj je u prvom planu događanje duše. Tako je bilo kod Dreyera, Bergmana, Ozua… Paradžanov je jedinstven redatelj, koji ne samo da je radikalno raskinuo sa u to doba dominantnim „soc-realizmom“ sovjetske kinematografije (što je bila i osobita politička hrabrost, koja ga je koštala), nego je potpuno usamljena pojava u filmskom izričaju. Njegova jedinstvenost je sigurno pridonijela njegovim životnim teškoćama (a i u životu je bio izoliran, čak odbacivan), ali je stvorila i neusporedivi filmski opus, koji je uveliko zaboravljen, možda baš zbog svoje jedinstvenosti. Ali, glavni razlog što ovdje spominjem i Dreyera i Paradžanova jest njihovo inkorporiranje iskustva fotografije u filmski jezik, čime je pokazano najmanje dvoje: da je film drama i poetika slike i da je svaka lijepa slika u sebi poetična i na svoj način dramatična. Svakako ovdje treba spomenuti i sjajni film o „putovanju kroz vrijeme“ Chrisa Markera La Jetée (1962.), film sastavljen gotovo isključivo od ukočenih fotografija, čime je narušena uobičajena struktura filmskog vremena i napravljen film koji nije, poput drugih, niz „pokretnih slika“, nego niz fotografija kao slika (jednog) života. Svaki od spomenutih filmova dokazuje da fotografija zapravo nije nužno statična, a ni da film nije samo „kretanje“.

Fotografija je utjecala na mnoge filmove, a filmovi na fotografije. Umjetnosti sve više postaju „obitelj“. Njihova različita iskustva se dodiruju, prepliću i postaju iskustvo djela. Danas je teško napraviti onu podjelu kakvu su pravili estetičari od Hegela do prve polovine XX. stoljeća i više nije moguće strogo odijeliti umjetnosti, jer se one prožimaju, dodiruju, prepliću, jedna od druge posuđuju, okupljaju u sintezi artističkog iskustva koje niče na različitim mjestima, u različitim medijima. Zato kada govorimo o slikarstvu, filmu, fotografiji, mi govorimo o vizualnom, o umijeću reprezentiranja, o iskustvu vidljivog. O srodnom iskustvu u srodnim medijima.

***

1 – Fotografija je odavno postala ikona, ali ne može reprezentirati Sveto, odnosno predočavati lik svetaca, koje u kršćanskim svetilištima i hramovima uvijek zastupa slika ili skulptura, vizualna imaginacija ili rekonstrukcija u obliku djela tradicionalnih vizualnih umjetnosti, a nipošto fotografija, čak ni kao apstraktno djelo. Eventualno se može pojaviti kao fotografija nekog svetog mjesta ili objekta, kao prilog povijesti i geografiji svetog, ali ne i kao zastupnik svetog, jer sveto ne može biti viđeno, nego samo zamišljeno, pa je zato moguće samo kao produkt imaginacije, a nikako kao neki konkretni, realno postojeći lik.

2 – Američki fotograf Edward Weston bilježi da hoće prodrijeti u unutarnju stvarnost, u „mistično otkrivenje“, prezentirati ono što vidi kako on vidi „kroz intuitivno sebstvo“ (Usporediti: esej R. H. Cravensa u knjizi Edward Weston, 1997, str. 16.). Ovakvo stajalište je srodno mističnom gledanju, vizionarstvu i teži pokazivanju unutarnje bîti stvari, što nije daleko ni od spomenutog Plotinovog učenja.

nastavit će se…

Žujo: Čovječuljak
Imširević: Razočaranje
Imširević: 212
Žujo: Plamen u Modroj sobi