Finci: Slika iz albuma, četvrta

Osamnaesti dio rukopisa knjige Predraga Fincija "Fotografija. Oko jučerašnjeg svijeta" koji NOMAD objavljuje u nastavcima.

Slika iz albuma, prva
Gledati i vidjeti
Stvaralac, stvoreno, recepcija
A onda je sve počelo
Slika ljudskog postojanja
Slika i albuma, druga
Sarajevo, fotografije, fotografi
Spomenik vlastitom životu
Slika je ikona, fotografija je trenutak
U fotografiji se zrcali njen fotograf
Dokument stvarnosti i druge “stvarnosti”
Snimatelj je gospodar lika
Slika iz albuma, treća
Fotograf kao Autor
Djelo kao “osobna karta”
“Zrcalo svijeta”
S onu stranu vidljivog

1.
Svako ima svoju priču o predcima. Neke je poznavao, o nekima samo čuo, o nekima zna, o nekima malo ili čak ništa. Ja znam da se moj djed sa očeve strane rodio u Sarajevu, živio u Logavinoj, imao mnogo djece. Moj djed je u toku Drugog svjetskog rata, sa gotovo svim svojima, odveden u logor. Nitko se nije vratio. Ponekad sam o svima njima razmišljao, o djedu ponajviše, ali nisam mogao stvoriti, sebi predočiti nikakav lik. Tako sam i zapisao: ne mogu sebi predočiti svog djeda, jer bi to mogla biti i slika nekog drugog. O njemu su mi pričali, ali ga, začudo, nitko nije opisao. Onda sam otišao na jedan skup o židovskoj kulturi. Priđe mi za večerom gospođa Tilda, znao sam da mi je rođaka, upoznao sam je u Londonu, veli hoće da me upozna jedna druga gospođa, iz Izraela, također je Finci, još jedna rodica. Ustadoh, rukovasmo se. „Vaš otac je Moni, je li tako, majka Marija“, onda mi pruži kovertu, „ovo je za vas“. Otvorih kovertu. Slika gospodina s bradom, dugi kaput, haljetak, debeli pojas oko struka, fes mu na glavi. „To je vaš djed“ – reče gospođa. U meni se nešto prelomi, ote mi se suza. 

2.

Dugo i često sam gledao ovu sliku, pomno je proučavao. Po teškoj zavjesi, nekom predmetu bez funkcije na lijevoj strani i ćilimu mogu zaključiti da je fotografija nastala u studiju, u foto-ateljeu. Na poleđini slike grafitnom olovkom, hebrejskim slovima piše: „Mojsije (Moše), prvorođeni brat bake Rahele i djeda Izraela. Moše je otac Monija Fincija“. Sa strane pečat: 7. novembar 1933., foto „Rekord“, Sarajevo. Godina u kojoj Adolf Hitler dolazi na vlast. U Sarajevu je 1930. posvećena nova sefardska sinagoga, u to doba najveća nadsvođena građevina na Balkanu. Otvorena je svečano, uz mnoge uzvanice, s veseljem, ponosom i nadom. U Beogradu je održana konferencija balkanskih sefarda, koja nije dala nikakve “praktične rezultate”,1 a četiri godine kasnije, 1937. osniva se Jevrejski dom u Banja Luci. U Bosni je mirno, nikakvih znakova promjena, koncentracione logore nitko i ne sluti. Samo četiri godine kasnije će mnogi slični čovjeku na slici, a i on, zauvijek nestati. 

Čovjek na slici je dostojanstven, djeluje spokojno, sigurno. Malo liči na mog oca, ali je sitniji. Onda pišem gospođi koja mi je donijela fotografiju, „otkud znate da je to moj djed“? Zna, odgovara mi, jer je osoba (navodi njeno ime, opet neka dalja rodica) koja je donijela slike iz Sarajeva popisala sva imena na poleđini. Jest, na poleđini je grafitnom olovkom napisano „M. Finci“. Onda mi sestra kaže da je i Rikica, naša jedina živa starija rodica sa očeve strane, to potvrdila, „jest, to ti je djed“, bio je mali, sićušan, sjeća ga se ona dobro, stanovao je u Logavinoj.

Ponovo zagledam fotografiju: u crnom kaftanu, dugi haljetak, kakav su nosili židovski svećenici i dostojanstvenici, široki, svileni pojas oko struka, kravata, lakirane cipele, fes mu na glavi, cigara u ruci. Sve to odaje sliku ugledna, ako ne imućna ono sigurno ne siromašna čovjeka. Tako su o njemu i govorili. Stavio sam sliku na sto, u okvir. „To je moj djed“ – kažem. Sada znam kako je izgledao, njegovo lice je postalo konkretni, meni prepoznatljivi lik. Kao da sam ga konačno upoznao, kao da sam ga napokon susreo. Lice se uselilo u moju svijest, uklopilo u moju sliku porijekla, postalo dio mog života. Lice onoga koga nikada nisam vidio. Fotografija je postala stvarni lik.

3.
U kazivanju o osobnim fotografijama razotkrivam moj motiv, onu uspomenu koja me povela ka promišljanju fenomena fotografije. Kada pogledam u ove koje sam izabrao, napravio sam svoju kratku biografiju, izdvojio neke važne trenutke u mom životu, a sada dodao i jednu meni značajnu osobu, fotografiju moga djeda. Ovdje je zanimljiv i tehnički aspekt fotografije: sve tri fotografije koje sam posjedovao su crno-bijele, ali iz različitih razloga. U doba kada je nastala ona prva, koju je snimio moj otac, kolor je bio skup i gotovo nedostupan; u doba kada je nastala ona koju je radio gospodin Lisac, još uvijek je kolor bio rijetkost, ali je majstor već imao tehnička sredstva i potrebno umijeće da fotografiju dotjera; treća fotografija o kojoj je bilo riječi snimljena je u crno-bijeloj tehnici zato što je to slika same ratne situacije, a i karakteristika stila Milomira Kovačevića. A ova posljednja, fotografija moga djeda još u sebi ima traga dagerotipije, nalikuje na snimak iz „nijemog filma“, iz filmova koji su nestali o svijetu koji je nestao, iz doba kada sliku još nije pratila glasno izgovorena riječi. Tako, iz drugih razloga, i o ovoj fotografiji mislim: kao o vidljivoj, a nijemoj uspomeni. 

U pogledu na osobne fotografije, kakve se čuvaju u obiteljskom albumu, neutralni istraživač može saznati dosta o običajima neke kulture, društvenim klasama, običajima zemlje, odnosima unutar obitelji itd., dakle o društvenim okolnostima i povijesnom trenutku u kojem su te fotografije nastale, a za onoga koji je posjednik takvog albuma uvijek je na djelu čitanje posebne, intimne povijesti, pa takve slike za sebe i u sebi čuva i u njima njihov posjednik čita i mnoga skrivena, njemu znana značenja, a sama slika i sve na njoj ima značenje vrlo konkretnih, njenom vlasniku znanih simbola. Zato je svaka takva fotografija priča. Osobna priča ponajviše.

***

1 – B. Poljokan u Jevrejskom glasu, Sarajevo, 6. juna 1930.

nastavit će se…

Žujo: Čovječuljak
Imširević: Razočaranje
Imširević: 212
Žujo: Plamen u Modroj sobi