Šesti dio rukopisa knjige Predraga Fincija "Fotografija. Oko jučerašnjeg svijeta" koji NOMAD objavljuje u nastavcima.
Slika iz albuma, prva
Gledati i vidjeti
Stvaralac, stvoreno, recepcija
A onda je sve počelo
Slika ljudskog postojanja
Dodajem još jednu fotografiju u priči o mom malom, osobnom albumu. Nastala je u Sarajevu, u studiju Foto Lisac, jednom od najboljih u doba poslije Drugog svjetskog rata. Moja majka je poznavala gospođu Darinku, s njom dogovorila da nas njen suprug, krupni, prijatni gospodin Ivica primi, kada bude mogao, nitko bolje od njega ne može napraviti skupnu fotografiju. Gospodin Lisac se školovao za fotografa u Pragu i s pravom je smatran za vrhunskog majstora svog posla. Njegova radnja u Titovoj ulici je uvijek bila puna ljudi, dolazili u zakazano vrijeme, poslije s ponosom pokazivali svoje fotografije: „Foto Lisac, nego šta!“ Došli smo jedno prijepodne, gospodin Lisac je rekao da nas „neće zadržavati“, vjerojatno da mi ne bismo njega zadržavali, postavio majku u sredinu, moju sestru s jedne, mene s druge strane, malo pomjerao jaka svjetla, zavukao se pod crnu krpu velikog foto aparata, „malo bliže mami“, još jednom popravio svjetlo, ponovo pod krpu, „smiješite se!“, „još malo“, „gotovo“.
Svaka osobna fotografija je rađena po strogim zahtjevima kompozicije, prema kojima slikani objekt mora biti u sredini slike. Slikani je „centralno mjesto“. Zbog njega je slika. Fotografije će, rekao je gospodin Lisac na izlazu, biti gotove za dva-tri dana, ne trebate ništa plaćati, mi smo naši, samo navratite… Otac mi je objasnio da film treba razviti, a kada smo dobili fotografije, u zelenoj i smeđoj gami (majka u sredini, sa širokim osmijehom, s jedne strane prema njoj nagnuta sestra, s druge ja, oboje blago nasmiješeni), saznah da su nam lica malo „retuširana“. Taj starinski postupak je bio u to doba ono što je danas photoshop. Malo me ljutilo što nas je ovaj iskusni fotograf „dotjerivao“, jer sam mislio da moraš dotjerivati „ružnu osobu“ ili nekoga kome nešto nedostaje, ali mi mogućnost „retuširanja“ kasnije, u zrelijim godinama otvori drugo pitanje: kada je fotografija istinita? Gdje je i kada lik stvarni lik? Danas mi je jasno da svaki udaljeni, davni lik drage osobe, kraja ili događaja postaje imaginaran, idealiziran, „dotjeran“, „retuširan“. Sada više ne govorim o radu fotografa, nego vremena.
Uspomena je slika koju sjećanje pretvori u ganuće. U svakoj staroj, osobnoj fotografiji upisana je priroda melankolije. Njoj nas nježno ganuće svaki čas vraća. U njoj ponovo susrećemo jedno doba, jedan svijet. Svoj vlastiti.