Finci: Spomenik vlastitom životu

Osmi dio rukopisa knjige Predraga Fincija "Fotografija. Oko jučerašnjeg svijeta" koji NOMAD objavljuje u nastavcima.

Slika iz albuma, prva
Gledati i vidjeti
Stvaralac, stvoreno, recepcija
A onda je sve počelo
Slika ljudskog postojanja
Slika i albuma, druga
Sarajevo, fotografije, fotografi

7.
Slika je spomenik, monument vlastitom životu. I fotografija je takva slika. U njoj je sačuvana osoba, život, vrijeme. Zato ljudi njima važne fotografije čuvaju u novčaniku, u medaljonu, na sigurnom mjestu. Stavljaju na nadgrobnu ploču. U okvir. Na zid, na stol. Slika je Sveto. Samo što je sveto, s fotografijom i reprodukcijom, postalo svakodnevno. O tome je davno pisao Walter Benjamin.1 Sada sam medij već pomalo stari, postaje naša navika, ali se otvaraju nova pitanja, koliko o prirodi fotografije, toliko i o nama samima.

Fotografija se uselila u svakidašnjicu na stranicama tiska i kao osobna fotografija. U svakom većem mjestu postojao je lokalni fotograf, a i u malima se pojavljivao neki od njih u doba blagdana ili na vašaru. Njih su oni slabijeg obrazovanja nazivali „slikarima“, jer su pravili „slike“. U Sarajevu je, rekoh, čuven bio Ivica Lisac (naslijedila ga je unuka Vanja Lisac), čija je radnja dugo bila, a kasnije je unuka ponovo otvorila u Titovoj ulici. Njegove fotografije su bile znak jednog doba, ljudi koje je snimio slika dostojanstvene, zauvijek iščezle građanske srednje klase, za koje su stariji govorili da su „starosjedioci“, poslije, u moje vrijeme da su „gospoda“, a djeca im „gradske face“ i „gradska raja“. 

Sve naručene, a pogotovo „svečane fotografije“ i fotografije raznih značajnih i slavnih ljudi bile su „retuširane“, dotjerivane i idealiziranje, kada su ih radili oni koji su fotografiranim morali ili htjeli biti na usluzi, a postajale način karikiranja kada su ih radili njihovi protivnici ili oni koji su ih iz nekih, političkih, senzacionalističkih ili komercijalnih razloga, htjeli prikazati u drugačijem svjetlu. Naručitelj očekuje i ponekad agresivno zahtjeva da fotografija bude onakva kakvom bi on (ili ona) da bude. Hoće da na njoj vidi sebe kako sam sebe vidi i zamišlja. Ali, fotografija je posredovanje, a ne prenošenje, pogotovo ne prenošenje idealizirane slike koju fotografirani ima o sebi samom. Ona je pogled Drugog. Zato ponekad naručitelju može izgledati kao slika u iskrivljenom ogledalu.

8.
Nebo je uvijek isto, trg uvijek drukčiji. Vječnost je mirna, život je pokret. Onaj koji se sjeća zna čega nema. Trg je život, promjena, kazivanje, povijest, slika. Život koji odlazi, život koji dolazi. 

Tu sam, pored tog trga odrastao. Tada se zvao Trg oslobođenja, sada Trg Oslobođenja/Trg Alije Izetbegovića. Trg se promijenio, nije onakav kakav je bio u doba mog djetinjstva. Ne znam kako je prije toga izgledao, a naravno ni kako će izgledati. Dolje je nekada bio, kažu, kip kralja Aleksandra, onda u doba Drugog svjetskog rata njemački orao. Jedno vrijeme je sa strane bio kip majke s djetetom, stupovi na pročelju pravoslavne Bogoslovije, mala fontana. Ničeg više od toga. Zato ja slici dodajem ono što je poslije nestalo. Gledam trg i dodajem mu ono što mu je oduzeto, vidim ga onakvim kakvim je ranije bio. A ono što je bilo još prije toga pokušavao sam zamisliti, pa prestao. Slika onoga što ranije nisam vidio čini me svjedokom; slika onoga što sam ranije vidio postaje podsjetnik, pa oni vremešni često potvrđuju „Tako je bilo“, i onda dodaju „ali ne baš sasvim tako“. Razlika između upamćenog i snimljenog uvijek postoji. Na staroj slici rekonstruiramo prošlo i uspoređujem ga sa sadašnjim.

Fotografija je svjedok, uspomena i sugovornik. Mnogima je „podsjetnik“, u koji svjedok upisuje svoje, njemu znane detalje, koji nisu na slici. Najbliža nam je slika koju „prepoznajemo“, koja je „naša“. Ostale su nam više ili manje zanimljive. Promatrač mijenja sliku prema svojem stajalištu i načinu na koji se sjeća slikanog. 

Rijetke sačuvane fotografije stvaraju u nama predodžbu o prošlosti za koju smo čuli, ali je nismo vidjeli. U njima svjedočimo o razlici (promjeni), premda pritom na nju ne gledamo s osjećajem ganuća, kakvo gajimo u pogledu na ono što smo znali, gdje smo nekada bili. Na starom snimku grada je ono što je bilo „prije nas“, dokaz naše vlastite povijesnosti i povijesne utemeljenosti. 

Prve fotografije grada su dokumentiranje njegovog postojanja i imaju za cilj registriranje značajnih povijesnih, a kasnije turističkih mjesta, pa nije slučajno da su iz njih izrasle razglednice kao „prepoznatljivi“, a kasnije i karakteristični, lijepi i neobični znaci mjesta.2 Zato su na njima najčešće značajne građevine, potom predjeli, a tek iza toga ljudi, često u „nacionalnim odorama“. 

Stare fotografije nam potvrđuju stvarnost i postojanost naših uspomena. U pogledu na stare zgrade, uske uličice, iščezle parkove vraćamo se u naše vlastito prošlo, u nama bliski prostor koji potvrđuje da je naše vrijeme prošlo, ali dokazuje da je bilo i u nama još jest. Te stare slike ponekad budu uzrok nostalgije, razbude uspomene, obnove sjećanje na jedan prošli život, ali su istodobno kao fotografije nešto drugo od onoga što sada jest, različito u pogledu tehnike, stila, a i cjelokupnog „pogleda“ na stvarno. 

Tko ima prethodno iskustvo pomoću fotografije se sjeća, svoga se sjeti, s onim što pamti uspoređuje. Vidi osobu, događaj, pejzaž, sve to vidi, a ne sliku. Slika ga potakne, pokrene uspomene, oživi druge slike: tu je ranije bio crkveni zid, preko puta, na drugoj strani slastičarnica, do nje tržnica… Koji pejzaž tek sada, na fotografiji po prvi put vidi, zamišlja kakav taj kraj sada jest, sebi ga predočuje. Svaki pomoću fotografije priziva sliku stvarnog. Zato od fotografije očekuje „realističnost“, ali s njom ponovo postaje aktivna imaginacija, koja dopunjuje ono što nije na slici, „aktivira“ zaustavljenu sliku.

9.
Jedna od često fotografiranih zgrada je sarajevska Vijećnica. Ona ima stvarnu i simboličnu vrijednost. Oko nje se sve mijenjalo, a ona je stajala kao konstanta. Barem izvana. Ona je u funkciji, oko nje se događala povijest i sama je postala simbol kulture, znak uništavanog i dokaz obnove. Slika Vijećnice je mješavina slika: ona je slika vlasti, političkih promjena, ljepote, atentata, zločina, uništene biblioteke, obnove, slika svega toga. Slika povijesti i sadašnjosti.

Gradska vijećnica u Sarajevu je odavno postala biblioteka. Onda je u ratu pogođena granatom s brda, spaljena, gotovo uništena. Onda su tu počeli, u znak solidarnosti i pijeteta, umjetnici priređivati svoje koncerte i izložbe, koje su otvarali ili o njima pisali listom ljevičarski intelektualci. Nekadašnji centar moći postao je srušeno mjesto, metafizički centar izvan svog društvenog i povijesnog konteksta. Takve su bile i fotografije koje su pokazivale dramu same građevine i onoga što se sa Sarajevom i njegovim stanovnicima događalo: na jednoj violončelist Vedran Smajlović u srušenom interijeru biblioteke (foto: Kemal Hadžić), na drugoj slavni talijanski kipar Jannis Kounellis u njenom trbuhu izlaže svoja djela (foto: Almin Zrno, u njegovoj monografiji Vijećnica). Onda se slika Vijećnice, na stotu godišnjicu od početka Prvog svjetskog rata, počela ponovo pojavljivati u svim novinama, slika na kojoj vidimo Ferdinanda i Sofiju kako silaze stepenicama. Slika je u svim europskim novinama opet ista, kao da Vijećnica nikada nije gorila. Tu je, zar ne, počeo rat koji je Europi bio uistinu značajan, a ne tek neki „regionalni sukob“. Onda su slikali obnovljenu Vijećnicu. 

10.
U svakom gradu postoje „značajna mjesta“, simboli grada, njegove oznake, centri, legitimacija jednog života. U mnogim filmovima gledamo razglednice Rima, Pariza, Londona, gledamo najpoznatija turistička mjesta kao karakteriziranje, opisivanje, identificiranje grada. Poznate građevine i mjesta su „ponos grada“, njegove atrakcije, njegova „značajna mjesta“. I iz svog mjesta drugima kazujemo o onim koja su simbol mjesta, a pamtimo ona koja su nama značajna.

Postoje i mjesta koja nisu nikada snimljena, a ipak pripadaju osobnim „snimcima“, uspomenama, našoj slici. One „turističke“ dotjerane snimke, kao i svaka druga, imaju u sebi i „stajalište fotografa“, pa dakle nisu naprosto „objektivna“ slika, iako mogu postati predodžba i „podsjetnik“ na ono što jest ili što je bilo. Takve slike-razglednice su ipak „izlog grada“. Njegova stvarna slika je u njegovom svakodnevnom životu, na mjestima koja često nisu ni privlačna, ni naročito lijepa. Razlika između znamenitih i neznanih (ili ne baš naročito poznatih) mjesta je razlika između razglednica i slika stvarnog. Potonja je „tajna“ slika grada ili, češće, slika intimne povijesti. Za prosvijećenog stanovnika grada poznata mjesta, turistička mjesta i znamenitosti jesu znana povijest njegovog grada, ali su ta mjesta i nešto što tom stanovniku osobno pripada, jer je s njima odrastao, u njihovoj blizini formirao svoj osobni život. S njima mnogo toga doživio. Zato stanovnik mjesta i poznati spomenik vidi drugačije od slučajnog turiste.

***

1 – Kada je fotografija u pitanju, najčešće se navodi Benjaminov čuveni esej Umjetničko djelo u doba tehničke reprodukcije, a začudo mnogo rjeđe tekst koji je prva naznaka Benjaminovih kasnijih ideja, tekst koji se izričito bavi fotografijom, naslovljen Mala povijest fotografije (Kleine Geschichte der Fotografie), objavljen 1931. godine. U tom eseju Benjamin ukazuje na vremensku koincidenciju izuma psihoanalize i fotografije. Benjamin govori o fotografiji i u eseju Umjetnik kao proizvođač. Iako fotografiji primjećuje da svijet uljepšava, ne poriče joj stvaralačke potencijale i ulogu u mijenjanju pojma umjetnosti. Ono što Benjamina uvijek fascinira u fotografiji je promjena koju fotografija donosi u shvaćanju pojma umjetnosti, njena mogućnost reproduciranja i također njena masovnost, što je sasvim blisko idejama „umjetnosti za narod“, koju su kasnije zagovarali ljevičarski populisti.

2 – Takve razglednice su gotovo uvijek radovi anonimnih majstora i uvijek rađene u zadanim, uobičajenim kanonima, a slike poznatih i zanimljivih mjesta. Postoji nekoliko temeljitih zbirki takvih fotografija koje su nastale u Bosni i Hercegovini. Ovdje spominjem dvije monografije o Sarajevu: knjigu Miroslava Prstojevića Zaboravljeno Sarajevo (1992.) i Magbula Škore Pozdrav iz Sarajeva (2002.).

 

nastavit će se…

Žujo: Čovječuljak
Imširević: Razočaranje
Imširević: 212
Žujo: Plamen u Modroj sobi