U povodu sedamdesetog rođendana Line Veljaka
J'écrits ton nom
Paul Éluard
Otvorenost je odlika kritičkog mišljenja. Ali, to nije otvorenost u koju sve što vam se svidi i na um padne može netko utrpati, nego kritičnost, otvorenost mišljenja, koje sa zazorom i skrupuloznošću pristupa svakom problemu s kojim se susreće i svakom fenomenu o kojem promišlja, jer sve na što se usmjeri razmatra u različitim aspektima, a u svojim rezultatima ostaje otvoreno za nove uvide i žestok je protivnik baš onih dogmatskih stajališta koja već imaju jednom zauvijek utvrđen sud i nepokolebljiv stav.
Promatrano s vremenske distance, takva misaona otvorenost je uzgajana i u doba rigidnog, dogmatskog socijalizma. Na izrazit način samo unutar jedne „škole mišljenja”, koja je upamćena pod imenom filozofija praxisa, a čija je djelatnost zabilježena i dokumentirana u jedinstvenom časopisu koji se zvao Praxis. Bijaše to filozofiranje koje je u doba socijalizma imalo hrabrosti ustajati protiv dogmi i misaonih krivotvorina, filozofiranje koje se zalagalo za izvorni marksizam i usuđivalo zazivati misaonu i političku slobodu. Kritičko mišljenje je imalo svoj specifični glas i u doba „nijemog društva” i zato ga je u njegovim najboljim predstavnicima sačuvalo i u doba promjena, a znalo jasno i neumoljivo artikulirati i u doba „nastanka glasnosti”. I ono što je još mnogo važnije: njegovati filozofsku misao, sačuvati tradiciju i ostvarivati svoju duhovnu, a kao zamisao već stvarnu utopiju.
Časopis Praxis i korčulanska Ljetna škola danas se pomalo neoprezno spominju kao najznačajnija filozofska škola marksističke orijentacije koja je bila djelatna na tlu bivše Jugoslavije, neoprezno, jer su se i oko Praxisa okupljali vrlo različiti mislioci, koji nipošto nisu imali neke „usaglašene stavove”, nisu bili izraz neke monolitne ideologije, čak ni jedne jedine filozofije, nego su na sve načine pokazivali svoju misaonu disonantnost, premda im je svima bila zajednička težnja da sačuvaju autentičnu filozofsku misao. Iz te škole mišljenja izrastao je i Lino Veljak.
Nije slučajno da je Antonio Gramsci, jednan od najznačajnijih marksističkih mislilaca XX. stoljeća, a ujedno i vjerojatno prvi koji je bio kritičan prema mnogim aspektima dijalektičkog materijalizma i kulturne hegemonije, bio tema Veljakova doktorandskog rada. Već u toj ranoj fazi Veljakove filozofske djelatnosti nedogmatski pristup mišljenom postaje primjetan, i to ne samo u njegovim teorijskim tekstovima, nego i u konkretnom društvenom angažmanu.
Znam to, jer sam upoznao Lina davno, na jednom od susreta filozofskih društava tadašnje Jugoslavije i s tog susreta ponajviše upamtio kako smo obojica (usprkos protivljenju nekih naših kolega) glasali za oslobađanje jednog tadašnjeg političkog prognanika, premda nam je taj već u to doba, a kasnije još i više bio stran po svojim političkim stavovima, ali nam je obojici još više bila strana i odbojna ideja zatočeništva i kažnjavanja zbog „delikta mišljenja” i progona zbog političkih stavova koji nisu bili u suglasju sa dnevnom politikom i tadašnjom političkom dogmom.
Lino Veljak međutim nikada nije postao ni politički operativac ni filozof politike u striktnom smislu te riječi. Čak mi se čini da mu bila kakva potpuna specijalizacija nije bila bliska, nego je i u tom smislu ostao otvoren različitim izazovima i bio spreman porinuti u različita pitanja, od društvenih preko teoloških pitanja do temeljnih pitanja ontologije. U svemu tome je uvijek imao dosljedan metodski pristup, koji bih nazvao dijalektičkim i analitičkim, a koji kada je Lino u pitanju krasi sistematičnost, preciznost i svojevrstan osjećaj za mjeru.
Nije, rekao bih, slučajno da naš filozof rado spominje Aristotelov nauk o mjeri. I u djelima i u osobnom ophođenju Lino je obazriv, brižan, odmjeren. Osjeća se to kada govori na skupovima, osjeća i kada razgovara sa znancima i kolegama, a i onda kada govori o gorućim temama, kada govori o zastarjelosti istine, kada pokazuje da je u navali propagandnih laži i sama istina došla u pitanje, jer je nastalo doba postistine, koja je u interesu njenog naručitelja, a što nas izgleda nezadrživo vodi novoj barbarizaciji, čemu se moramo oduprijeti (1). Da je misaona odmjerenost i težnja ka ispravnom sudu uvijek na djelu u Veljakovom radu bjelodano je čak i u njegovom kazivanju o ratu, koji, ma koliko mnogima od nas bio i još uvijek može biti traumatično iskustvo, po Veljaku sudu nikako ne može biti po sebi dobar samo zato što je „naš” (2). Nasuprot domoljubnom idealiziranju ili pacifističkom demoniziranju rata, Veljak ukazuje da se „rat i drugi oblici strukturalnog nasilja razotkrivaju kao neke od dimenzija logike proizvodnje i reprodukcije života pod danim okolnostima, bilo da su te okolnosti determinirane logikom proširene reprodukcije samosvrhovita profita, bilo pak logikom proširene reprodukcije samosvrhovite moći.”(3)
Nimalo utješna, ali istinita konstatacija. A sigurno nimalo bliska onima koji vjeruju samo u ispravnost jedne jedine, „naše” istine. U mnogim tekstovima se jasno ogleda Veljakov otpor dogmatizmu. Ovdje navodim kao karakterističan onaj o Danku Grliću (4), u kojem u sažetoj formi iznosi povijest sukoba slobodoumnih, kritički orijentiranih mislilaca sa ortodoksnim marksizmom i staljinizmom. Ono što je doista tipično za Veljaka jest njegovo upozorenje pri kraju ovoga teksta da kritički orijentirani mislioci moraju biti budni ne samo pred tradicionalnim dogmatizmom, nego i pred dogmama našeg vremena, u kojima može biti i naših vlastitih. Kritičnost prema sebi samom je presudni korak u osvajanju misaone slobode i ostvarenju kritičke filozofije. Pritom ovdje u Veljakovim razmišljanjima čitam i jednu implicitnu opomenu: oslobađanje od jedne dogme ne smije voditi drugoj. Nažalost, svjedočili smo da ni takvih, posebno među onima sklonih oportunizmu, nije manjkalo, ali ih ne bi trebalo, ne bi smjelo biti među filozofima.
Na jednom mjestu Veljak upozorava da sva relevantna pitanja nadmašuju granice disciplinarno shvaćene filozofije, jer se konstitutivno odnose na sve dimenzije života u najširem smislu riječi (5). Ta težnja ka cjelovitom i obuhvatnom iskazuje Veljak i kada (u diskutiranju filozofije Ortega y Gasseta) upozorava na nužnost emancipacije individue, „ali ne na način egoističkog individualizma, već s naglaskom na organsko jedinstvo emancipacije i odgovornosti…”(6).
Takvo što je moguće dosegnuti samo ako se sačuva misaona otvorenost i uvažava iz njih proizašla Razlika. Samo ako se sačuva duhovna razlika kao istinska slika svijeta i mišljenja. Svijest o različiti i prijepornosti sveukupnog mišljenja Veljak iskazuje na pregnantan i upečatljiv način, u reskoj formulaciji koju vrijedi upamtiti: „filozofija započinje… iskorakom mišljenja iz sveopćeg suglasja”(7).
Htio sam u ovom kratkom hommageu Lini Veljaku izdvojiti jednu riječ, jednu jedinu koja bi bila ponajviše karakteristična za njegov opus. Na početku stavih moto, stih iz jedne čuvene pjesme Paula Éluarda: „Pišem tvoje ime”. To ime je Éluardu, kao i Linu Veljaku, bio životni moto i vodilja. S tim imenom završava Éluardova pjesma, a traje filozofiranje Lina Veljaka: Sloboda. Francuski pjesnik je napisao i objavio svoju pjesmu 1942, u doba ratne okupacije njegove domovine. Filozof se trajno borio i bori protiv svega što okiva misaonu i ljudsku slobodu. To je misaono načelo, duhovni praxis, a i način življenja Lina Veljaka.