Tri fotografije i škart...
Kad god bih se umorio od svih vrsta igara, lopte posebno, sjeo bih na klupu u parku. Na klupama su gotovo uvijek već sjedile žene koje su se vraćale s pijace i starci koji više nigdje nisu išli. Uglavnom mi se nisu obraćali, a i kada jesu njihova pitanja su mi bila iritantna, a priče dosadne. Tek se poneke danas mogu sjetiti. Jedna od takvih je bila priča gospodina koji je često pričao isto, svakom tko ga je bio spreman slušati, započinjao svoju priču uvijek s kraja, govorio da će on pravdu istjerati, sada je i policajac priznao da mu sin nije bio naoružan, digao je i ruke u zrak, a ovaj ipak pucao šest puta u njega, ubio ga na molu. Poslije sam rekao Popu da sam upoznao njegovog oca, a Pop samo promrmljao da se „stari još nada pravdi”. Nije pričao ni o ocu, ni o bratu. Bio je ljubazan i suzdržan. Profesionalac. Za Popa sam znao da je u mladosti bio baletan, a kasnije postao viđeni sarajevski fotograf, jedan od najboljih. Potpisivao je godinama u Oslobođenju svoje fotografije: Branko Popović. Stanovao je u Titovoj, imao lijep stan, u njemu studio. Poslije je otišao u Beograd, pa u Njemačku. Rekoše mi da se jedan dan vratio u Srbiju i u nekom selu blizu Novog Sada umro. Više ništa ne znam o njemu. Ali ga zaboravio nisam. Onomad sam vidio dosta njegovih radova, cijenio njegovo umijeće, pohvalio ga kako je sjajno, u prolazu uslikao mog sina Petra, spominjao sam ga i u mojoj knjizi o fotografiji, koja je gotovo cijela objavljena na portalu slobode Nomad. Ali tu ne spomenuh ovo: jedan dan sam zamolio ovog vrsnog fotografa da mi napravi foto-portret za moju prvu knjigu (Govor prepiski, 1980). Branko je napravio nekoliko snimaka, dao mi tri fotografije, za četvrtu rekao da je škart, ja jednu dao izdavaču, dvije novinama i ostade mi samo ona četvrta, „škart”. Evo je, da vidite o kakvom se majstoru radi.
