Play it again, Sam.
Sam se zvao Mordo. Omalen, plećat, tamnoput; leptir-mašna i kamašne. Pojavljivao se u doba ocvalog bagrema. Kontrolirao je svjetla, dogovarao sa sezonskim radnicima da nanesu novi šljunak, ponovo postave žice na dvorišne zidove, da poprave klupe i prelakiraju preklopna vrata na bini. Znali smo da je ljeto na pragu. Znali smo i da će nam dvorište biti oduzeto u nekoliko narednih mjeseci, ali se nismo mnogo tužili. Predvečer bismo se verali na okolno drveće i krovove garaža i strpljivo čekali da zapišti mikrofon, da Mordo odbroji “je'n, dva, je'n, dva”, nešto promrsi momcima oko sebe, ugasi nedopušenu cigaru i klimne glavom: “Paša, može!” Vrata se otvoriše. Počinje.
Say, Who's got trouble? Humphrey Bogart izvadi iz džepa polovku, povuče zubima plutani čep i potegnu. “Samo jednu”, obeća sebi. How much trouble? Slutio je da ova noć može biti posebna… Subotom je obično bila gužva, ali ne i ove. Who's got nothing? Pojavila se tek poneka dama s kamelijama i dvije-tri prodavačice ljubičica. Mordo spusti saksofon: “Paša, ti već poš'o piti”, zasikta. “Što praviš frku, saće raja”, odbrusi Paša i potegnu još jednu. “Nisam ja kriv što igra Casablanca”.
Bio je u pravu. Čim malo zamrači, počeše pristizati momci. Za njima cure, obično u parovima. “Dobro večer još jednom, dragi posjetioci”, zagalami Mordo s više elana, “želimo vam ugodnu zabavu, a u slučaju kiše svira vam naš odlični jazz”. Jazz: saksofon i truba, gitara i bas, harmonika, bubanj i solista. Bili smo uvjereni da jedino Mordin “orkestar” ima “ime” jazz, jednako kao što smo vjerovali da je Ivo Robić najbolji pjevač na svijetu. S rezervom smo primali vijesti o rastućoj popularnosti Paula Anke. Mordo nam je bio “najslavniji na svijetu”, ali, kao što je to obično sa slavnima, nitko o njemu nije znao mnogo, niti je koga baš mnogo zanimalo da nešto o njemu istinito sazna. Čak mu ni prezime nismo znali (Atijas ili možda Papo? A kako se zvao pijanista u Casablanci?). Mordo je naprosto bio ono što smo htjeli da bude – znak u koji smo upisivali značenja. Za većinu je bio “Mordo-igranka subotom”. Otac mi je doduše rekao da je Mordo u mladosti bio brico, što sam primio sa prikrivenom nevjericom, jer mi je izgledalo čudno da se svirač, a uz to i ćelav, ikada mogao baviti takvim poslom. Dopadalo mi se što se nije ženio i sve sam mislio da je i on od onih usamljenih, koji su hrabri.
U pauzi je Mordo izvodio nekakve kerefeke i zavijanja na saksofonu. “To je jazz. On to svira za svoju dušu”, rekli su mi stariji. Jedan od njih dodade da su Mordu zvali i na radio da sve to snimi, a on odmahivao rukom: “Ne može se to snimiti, kad je to uvijek drugačije. Ko je čuo – čuo, ko nije – šta ću mu ja…” Kasnije sam shvatio da je Mordo govorio o neponovljivosti umjetničkog djela. I da je vjerojatno osjetio da je umjetnik umjetnik samo u stvaralačkom aktu. Svaki stvaralac može biti dobar ili zao, pametan ili glup, talentiran ili ne, ali je samo unutar stvaralačkog čina u suglasju sa svojim djelom, samo tada na način djela, samo tada s djelom jedno.
Večer je odmicala. Much, much better… Sam ponovo zasvira. Ovaj puta se dohvati jedne domaće: “Ti si moja obala, koju oplakujem…” Mordo preko piska zagalami: “Paša, s lijeve strane”. Humpherey Bogart nokautira uljeza. “Nemoj da bi te ja opet vidio bez karte”, reče brzo Paša, jer se Bogyjev pogled već ustremio ka Ingrid Bergman, koju je Rick zvao Ilsom, a Paša Malom. Znao je da stanuje na Bjelavama, da ima još dvije sestre i da ide u Učiteljsku školu. Aziz zvani Paša lagano priđe, malo se nakloni: “Pleše li djevojka?”, Ingrid se zacrveni i bez riječi ustade. Paša uvuče stomak, napuha bicepse. “Sviđa li ti se ovdje?”, upita zagonetno Humphrey. Cura zbunjeno klimnu glavom ali Ingrid zavodljivo dodade: “Kako se zoveš, mladiću?” “Djevojko, zovi me stranac”, odgovori Paša iz dna trbuha. Ime Rick je čuvao samo za sebe. Mordo zasvira As time goes by. Slijedeći ples su birale djevojke. Paša se pope na binu da Mordi preda pazar. Bližilo se vrijeme zatvaranja kada iz obližnjeg kina, sa posljednje projekcije Casablance nahrupi muškadija. Djevojke se razmiliše kućama. Među pridošlima je izdaleka stigao i u crno obučeni Sova. Mladić bez karte mu pokaza svoj izbijeni zub. “Pašaaa”, prodera se Sova. Muk. “Pašaaa…” Mordo brzo poče pakirati saksofon. “Pašaaa…” Humphrey Bogart otvori preklopna vrata saloona: “Dolazim, čovječe… ” Uskoro dođe i milicija. “Vazda isto”, vajkao se kasnije Mordo. “A mislio sam da je život…” Ponekad je i na djecu iz dvorišta roncao, ružio nas što igramo karte, što gubimo vrijeme, a on, veli, čitav život vježbao, s dvanaest godina svirao pet instrumenata. Poslije sam čuo da je umro i da mu niko nije bio na sahrani. Poslije sam još mnogo puta gledao Casablancu. I pročitao kod Oscara Wildea da život imitira umjetnost. Sam se zvao Mordo, duvao u saksofon You must remember this…