1.
Jedan dan mi stiže poruka, kojom me moj facebook prijatelj gospodin Mustafa Sudžuka mnogo obradovao: poslao mi je jedan od mojih prvih tekstova, koji je objavljen u prvom broju sarajevskog časopisa za kulturu filma Sineast (1967). Mogao bih, pomislih i napisah tada na mojem facebook zidu, sada napisati cijeli tekst o tom tekstu.
Taj tekst nisam smatrao značajnim, nisam ga navodio u svojoj bibliografiji, nisam ga ni spominjao, ali sam ga se sjećao. Ne mogu baš mnogo što reći o mojim „ranim radovima”. Nije tih mojih radova bilo mnogo, više sam čitao i fantazirao, nego što sam pisao. Ali sam vjerovao u ono što sam pisao, mnogo više nego što je to pisanje imalo značaja. A tako je piscu uvijek: njemu najvažnije, njemu značajno. Kada nije tako, nije pisac.
Vrlo rano sam u doslovnom smislu osjetio što je rizik pisanja. Hvalili me u školi, dobivao uvijek dobre ocjene iz pismenih zadaća, pa me drugovi nagovorili da pišem za školski list. Mene to obradova i počeh pisati u tim „školskim novinama”, koje su imale karakteristično ime socijalističkog optimizma: Polet. Ni meni ga nije nedostajalo. Volio sam sve umjetnosti, film posebno i prijavih se da pišem „filmske kritike”.
Prvih nekoliko su bili tekstovi u dosluhu sa usvojenim standardima, poput onih koje sam nalazio u Filmskom svijetu i kulturnim rubrikama dnevnih novina, a u kojima su pisali tada renomirani kritičari Zira Adamović, Aco Štaka, Milutin Ćolić, Petar Volk, Slobodan Novaković… Nastojao sam biti odmjeren i ozbiljan, poput spomenutih, ali onda odlučih da „kažem svoje”, a uz to pogrešno zaključih da kritičar mora kritizirati film, napisati nešto negativno, napasti ono što ne valja i baš to istaknuti.
Povod za takav moj žestoki tekst bio je film rađen po Hemingwayevim pričama. Film se zvao Hemingwayevi doživljaji mladog čovjeka, a režirao ga je Martin Ritt (1962). I pored toga što sam htio imitirati velikog pisca u pisanju, a i u stilu života (što mi je kasnije uspjelo jedino u povremenim opijanjima), ipak napadoh film, vjerojatno zato što sam mnogo više očekivao od filma koji se bazira na Hewmigwayevim djelima. Ni moj nastavnik književnosti Juraj Marek koji me uveliko ohrabrivao u pisanju nije odobravao moj „prikaz”, a moji drugari mi dojaviše da se neki jaki momci iz starijeg razreda spremaju da me prebiju („Je li to onaj ćoro, on će protiv Hemingwaya!”). Ovaj veliki pisac je tih godina bio slavniji i važniji od svih drugih ličnosti zabave i kulture, bio veća zvijezda od mnogih pjevača i glumaca. Uz to su nas u školi u doba „socijalističke pismenosti” uvjeravali da je najvažnija kvaliteta djela, prava vrijednost se uvijek jednom prizna, pa nas tješili primjerima stvaralaca koji su umrli siromašni i neshvaćeni, a sada slavni, čak su i u našim udžbenicima…
Sve sam to vjerovao, ali sam prestao pisati kritike za školski list, jer nisam bio spreman dobiti batine zbog svojih kritičarskih stajališta. Potajno pisao pjesme, napisao ih dosta, pravu zbirku napravio, poklonio je jednoj djevojci, a ona se poslije udala, moja zbirka negdje nestala, takva joj sudbina bila namijenjena. Onda objavio prvi tekst u ozbiljnom časopisu, u sarajevskom Odjeku. Bio je to kratak tekst, pod naslovom Avangarda i avangardisti. Moj tekst je objavljen pored teksta Fuada Muhića, tada mladog asistenta na Fakultetu političkih nauka. Muhićev tekst se bavio duhovnim i političkim stanjem u našoj zemlji, a s naglašeno liberalnim stajalištima, pa se strogi čuvari političke istine na njega ustremiše, u svim medijima Muhića izložiše „oštroj kritici”, a na sastancima partijskih organizacija zatražiše da mladi asistent bude oštro kažnjen.
Zbog ovog „disidentskog teksta” na Muhića je tih dana bila izlivena partijska i svaka druga kritika, što je Muhić ostatak svojeg života iskupljivao pišući striktno, sa naglašenom dozom pravovjerja na „liniji partije”, a kasnije, u vrijeme „demokratskih promjena” završio u nekoj opskurnoj, desno orijentiranoj stranci. Svi su tih dana čitali taj Muhićev „skandalozni tekst”, pa moj nitko nije ni primijetio. Ne odolih, pa jednom kolegi studentu koji je čitao Muhićev tekst prstom ukazah na moj, on pogleda, „Vidi, stvarno”, ali tekst ne pročita. A ja mislio to mnogo važno. Vjerovao sam da su duhovne vrijednosti iznad svih drugih, u što ni danas ne sumnjam, ali znam da baš nisu ni svima ni uvijek ni sve važne.
Ja međutim počeh objavljivati u Odjeku, ponekad i u Našim danima, što me radovalo, a i honorar mi, tada studentu, i to već po prvi put oženjenom, bio značajan. Jedno jutro otiđoh na filmsku projekciju u filmski klub Riječ mladih. Taj klub je svake nedjelje organizirao filmske projekcije, cijena ulaznica je bila simbolična, ponekad ulaz nije ni bio naplaćivan, a poslije projekcija je vođena diskusija o filmu, u kojoj su učestvovali i stariji filmski radnici i teoretičari. Jedne nedjelje sam tu vidio Antonionijevo Uvećanje. Film me toliko iznenadio da u diskusiji ništa nisam rekao, otišao u svoju podstanarsku sobu i isti dan napisao tekst, sutra ga odnio Velimiru Stojanoviću u Odjek, tekst vidio njegov brat Nikola, koji je upravo pripremao prvi broj filmskog časopisa Sineast, doslovno oteo tekst, i sa lijepim fotografijama iz filma objavio moj tekst u svojem časopisu. Gunđao sam što nisam dobio honorar, ali sam s ponosom pokazivao tekst, nekima se svidio, nekima nije, ali meni bilo milo da sam suradnik i Odjeka i Sineasta. Ova dva značajna časopisa iz doba „mračnog socijalizma”, poslije demokratski nestadoše.
2.
Evo tog mojeg davno objavljenog teksta:
Blow Up ili moguće kazivanje jednog filma
I.
Antonionijev opus već teži stereotipnosti, ta stereotipnost ga određuje. Antonioni je sve precizniji u svojoj opštoj nejasnosti.
II.
Evidentan je Antonionijev napor da svakom svom filmu, bez izuzetka, obezbijedi specifični filmski izraz. Film bi, naime, trebao (da bi bio samosvojna umjetnost) da u sebi prepozna samog sebe, da iznađe svoju sopstvenost, odnosno da njegova osnovna karakteristika bude ‘filmičnost’, a tek potom da u njemu iznalazimo prizvuk druge umjetnosti, no, film je bitno određen kao sklopljena umjetnost, te tako u njemu pronalazimo i komponente drugih umjetnosti. I Antonionijev film ostaje sintetizirana umjetnost. Ali nijedna umjetnost i nije ‘čista’. Upliv je nužan. Međutim, umjetnost, svaka posebno, treba da bude suštinom svojstvena, da pruža mogućnost da u njoj prepoznamo i njena vlastita, osobna sredstva.
III.
Antonioni je vidno zaokupljen problemom otuđenja. Antonioni slika otuđenje. Ali tretiranje ovog problema svodi se na njegovo konstatovanje, a to konstatovanje je u svojoj biti slično drugim impresionističkim konstatacijama (sličnost daleko prije znači različitost nego identičnost). Antonioni iskazuje konstataciju, ali ne i karakterističnost alijenacije.
IV.
Čovjek je u njemu stvarnom svijetu usamljen. Treba pridodati i norme, konvencije, pa da se on sasvim izgubi u jednom življenju bez života. A živjeti van normi znači živjeti van relacija. Time je data individualnost, koja uvjetuje slobodu u okviru te individualnosti. Uplivom normativiziranih shvatanja određene sredine nestaje date slobode, nestaje i individualnosti (čovjek je nužno određen kao „društveno biće”).
V.
Bunt protestuje, ali radikalno ne mijenja. Konvencionalnost je utvrđena kao pojačalo ‘bit-grupe’ iz Antonionijevog filma. O tu tvrđavu konvencije bunt se lomi, biva djelomično poražen, ponovo ustaje i ponovo pada. Bunt je u jednom svom vidu, u odnosu na konvencionalno, nemoć.
Antonionijevi junaci se na momente ponašaju aritmično u odnosu na dati ritam. Preneseno na totalitet, trebalo bi da se svi ponašaju suprotno u odnosu na impulzivnost svijeta, svedeno – to je bunt, ali sekundarnog karaktera, kao što je on sekundaran u odnosu na primarnost konvencionalnog u subjektivnom trajanju.
VI.
I ovaj film je zaokupljen frojdizmom. Život je opsjednut seksom (seksualizacija nekih aspekata viđenja), on (seks) je i misaona preokupacija u jednom svom vidu, pa se to imperativno odražava i na umjetnost.
VII.
Seks ne trijumfuje, on gubi svoju važnost u sukobu sa konvencijom. Seks se u tom duelu isključuje kao prvenstvenost. Junak Blow Upa se iskazuje u kreativnom, on živi za kreativnost, kreacija je njegov život, kreatorstvo njime vlada. Traganje Antonionijevog junaka je nemir bez obzira na ishod traganja: u djelotvornom on se nalazi i gubi. Ono što iz toga proizlazi je i samo djelo, a ne tvorac tog djela.
VIII.
Borba je imanentna svijetu i kao da svijet traje i na osnovu nje. Njen rezultat je besplodan, suvišan, pa se s pravom može postaviti pitanje: nije li borba cilj samoj sebi, a njen rezultat ponovna borba. Ali, ono što je tu najvažnije je da materijalizovani cilj borbe nije proporcionalan onome što je u datoj borbi žrtvovano za ostvarenje njenog cilja.
IX.
Antonioni se koleba u odnosu zbilje i ne-zbilje. U zbilji se sve svodi na zbivanje a to zbivanje donosi duhovnu prazninu. Što se više fizički zbiva to je veća duhovna praznina. Tako junaci ovog filma (i ovog života) ostaju prazni. No, onda kada mi povjerujemo da je sve zbilja (ako je ona uopšte moguća) osjetimo da je u nama i oko nas uvijek bila prisutna nestvarnost te zbilje. Time prelazimo u jedan imaginarni svijet, koji se u odnosu na zbilju iskazuje kao ne-zbilja, ali u odnosu na svoju imaginarnost kao zbilja. To je začarani krug igre, a ta igra je život.
X.
Življenje je, dakle, umijeće igranja. Sam način igranja je različit: komičan ili tragičan, običan (konvencionalan) ili neobičan (ekscentričan, ekstravagantan) i tako dalje.
XI.
Ovaj film je sumorna slika jednog vremena, vremena koje upravo traje, vremena o kome kao da svi imaju istu, sumornu viziju. Ali, svako vrijeme je viđeno sumorno, jer mi imanentno nosimo utopističku predstavu o jednom idealnom dobu koje je moguće samo kao zamisao, a stvarnost je uvijek (barem djelimično) u suprotnosti sa tom zamišlju.
XII.
Antionioni je napravio dobar film za ovo vrijeme, ovaj trenutak. Film je već sada ograničen u svojoj prostornoj dimenziji. Buduće vrijeme će mu dati i druge vidove ograničenja.
Sarajevo, 21. oktobra 1967.
3.
Ne volim se vraćati na svoje stare tekstove. Nikada mi nisu dovoljno dobri, nisu mi gotovo nikako dobri. Sve bih danas drugačije napisao, sve popravio. Od jezika do ideja, od unesenih osjećaja do stajališta. Tako je svima sa njihovim prvim radovima, koja ipak ne treba odbaciti: čitanje ranih djela mnogih istaknutih pisaca mi je potvrdilo da su svi vrlo rano naznačili svoje osnovne teme, izrekli svoje inicijalne tvrdnje i zapravo u potpunosti naznačili svoj kasniji opus, ali je uvijek trebalo mnogo raditi da bi se dostigla stvaralačka zrelost i ostvarilo zrelo djelo.
U mladosti sam u razmišljanjima bio pomalo sklon marksizmu, zapravo nekim temama kojima se bavio marksizam (otud i u ovom mojem tekstu spominjanje otuđenja), a kasnije se potpuno okrenuh filozofiji egzistencije i fenomenologiji. Promijenio bih ovaj svoj tekst, jer sam se ja promijenio. I ja i svijet oko mene. I Blow Up mi je danas drugačiji film. Promjene su promjene samog života. Bilo je u tom eseju straha (u odjeljku VIII), nesnosne mladalačke pretencioznosti (na samom kraju), ali i rane ideje o posebnosti filma i utopiji koja mi je i danas na pameti (XI). Ali još jasnije vidim koliko se sve u mojim shvaćanjima promijenilo. Čak se i moj jezik promijenio.
Nalikuje mi sada ovaj moj tekst na one teke u kojima sam bilježio vježbe iz stranih jezika, pa bi me uvijek obradovalo kada bih jednog dana u njih ponovo zavirio i shvatio koliko sam u odnosu na svoje početničke dane napredovao. Koliko mi toga u početku nije bilo jasno! Ali su mnoge moje ideje već tu bile, u naznaci, samo ih nisam znao artikulirati. Moj prikriveni otpor dominantnom marksizmu, ali i strah, moje neznanje terminologije, moj jezik, koji je nazivan srpskohrvatskim, sve je tu. Samo je sada sve izmijenjeno. Ja sam onaj od nekada, samo u kazivanju jasniji i glasniji.
4.
Pišem, evo, o svom ranom tekstu. Postao sam svoj vlastiti kritičar. Pisanje je traženje vlastitog, kritičko odnošenje prema samom sebi i distanciranje od sebe sama. U moralnom smislu se ispravljamo, u pisanju se popravljamo. Na putu prema vlastitom djelu učimo, sebe u duhovnom smislu razvijamo. U tome nam pomažu i naše greške, naš stid zbog učinjenog, naša želja da budemo bolji, sebe popravimo i jednom dosegnemo svoje vlastito savršenstvo, da uradimo svoje najbolje što možemo. I u moralnom držanju, i u pisanju. Poslije sam pokušavao napisati novu verziju, možda u nekim detaljima popravio tekst, posebno u stilskom pogledu, ali je moj rani tekst ostao isti. Kao što sam i sam u biti onaj isti.