Oslo, četvrtak 26. januar/siječanj 2012.
Čitavu noć sanjao sam kako me neki Rusi ganjaju s noževima u rukama. Ne sjećam se naravno svih detalja, ali na kraju, prije nego ću se probuditi sav u znoju, vidim kako su uhvatili nekog drugog, misleći valjda da sam to ja, ali nisam siguran, i onda su mu sjekirom odsjekli ruke i noge. Sjećam se zvuka udaraca metala od asfalt i urlika tog nesretnika. Kad sam se probudio smirujem sam sebe i govorim da je to samo zbog serije “Wire” koju sam gledao večer prije, bila je neka slična scena. A i prije nego ću leći da spavam čitao sam Viktora Pelevina Čapajev i Praznina. Možda je i zbog toga. A možda i malo kriziram jer smanjujem hašiš i benzedine. Možda je malo i zbog morfija kojeg sam uzeo u utorak jer me zahvatila teška depresija. Podignem roletnu, još uvijek ležeći u krevetu. Vani je mrak, snijeg, čuju se jutarnji autobusi kako prevoze ljude na posao. Pokušavam ponovo zaspati, ali ne uspijevam.
Poslije odlazim do Olafia klinike gdje se besplatno možeš pregledati ako sumnjaš da imaš kakvu spolnu bolest. Na spolovilu imam dvije male bradavice kojih se nikako nisam uspio riješiti zadnjih pola godine. Također, otkad sam se vratio iz Ljubljane prilikom mokrenja osjećam peckanje. Vjerojatno clamidia. Već sam je imao prije pola godine. I tada sam je vjerojatno dobio od svoje drage Anje. Ja sam tada uzeo antibiotike, ali ona nije htjela, pa sad opet ista stvar. Ili je možda zaražen njezin ljubavnik. Ili njegova djevojka. Uglavnom, nije ni bitno.
U čekaonici jedva da možeš naći mjesto da sjedneš. Tu su i stari mladi, i ženski i muški, i hetero i gejevi i lezbijke. Jedan gej par drži se za ruke, grle se, šapuću i smijulje. Pomislim kako možda idu samo da potvrde da su zdravi ne bi li se mogli trošiti bez kondoma. Znanost bi valjda uskoro mogla naći neko bolje rješenje od kondoma, stvarno. Preko puta mene je jedan mlađi par, dvadesetak i nešto godina, Norvežanka i Latinoamerkianac. On je ljut, bijesan, sikti ispod glasa na nju, gestikulira, hvatam poneku riječ, ali ne mogu odgonetnuti što pričaju iako me živo zanima. Uvijek volim prisluškivati razgovore u tramvaju, čekaonicama i sličnim javnim mjestima. Onda zamišljam njihove priče, njihove živote, sudbine, prošlost i budućnost. Valjda se tako lakše nosim sa svojom lošom savješću. Ili je to možda obična radoznalost. Mislim da je Norvežanka zarazila Latinosa, a on sad bjesni. Malo-malo, pa pucne prstima obiju ruku i nešto promrmlja. Ona ima velike okrugle oči i vidi se da joj je žao. Ipak nekako ljepše podnosi to nego on. Žene, čini mi se ponekad, lakše podnose nedaće nego muškarci. Muškarci sve okrenu na bijes protiv cijelog svijeta. I sâm sam takav, naravno. Dječaci ne plaču. Šatro.
Najprije ispuniš formular s pitanjima o tvom seksualnom životu, zatim to predaš, onda te zovnu kod medicinske sestre ili brata. U mom slučaju je to bio brat, gej, visok simpatičan dečko. Nekako ti nije neugodno pričati s njim o tim stvarima. Kaže da će mi on izvaditi krv za provjeru HIV-a, sifilisa i hepatitisa b., a za bradavice i peckanje moram kod liječnice.
Liječnica je ista ona od prije šest mjeseci. Ali ne vjerujem da se ona sjeća mene i mog bolesnog kurca. Uglavnom uzela je bris iz rupice na glaviću, stavila na staklenu pločicu, malo zagrijala i stavila pod mikroskop. Nakon manje od minuta, glasom koji kao da je to i očekivao rekla je: „Da, upala. Vjerojatno clamidia. Dobit ćete antibiotike.“ Zatim pregledava bradavice, bez riječi uzima sprej s ledenim plinom, mislim da je dušik, i šprica. Ovaj put mnogo dulje nego prije pola godine. I ne mogu reći da mi je ugodno. Peče kao sam vrag. Poslije mi je dala da se pomokrim u epruvetu.
Dok sam to činio nekako mi je došlo žao mog kurca. Boljelo je dok sam pišao, boljelo je i nateklo je tu gdje je ona špricala, tako da nisam znao ni kako ga uhvatiti a da me ne boli.
Poslije sam poslao poruku Anji i rekao da se i ona mora izliječiti. Nisam bio ni ljut ni tužan ni ništa, niti sam za to imao nekog razloga. Sve mi je bilo logično i svejedno. I ja, i Anja i naša spolovila i naš seksualni život i ljubav i smrt.
Poslije sam išao prevoditi u bolnicu Lovisenberg. Tamo je bio jedan starac odnekud iz Bosanske Krajine, čulo mu se po govoru. Već sam mu ranije bio prevodio, sjetio se i on mene i bilo mu je drago da me vidi. Bio je u bolnici već dva mjeseca, pa ga trebaju pustiti kući. No, nije zdrav, pa se moraju dogovoriti oko posjeta patronažne sestre. Ima četvoro djece i sva su razbacana po svijetu. On i žena sami u Norveškoj. Njemu bolesni pluća, srce, bubrezi, odrezali su mu palac na desnom stopalu i napravili premosnicu na desnoj nozi zbog loše cirkulacije. Ima rane na stražnjici od sjedenja. Ipak, on se vedro smješka poput zbunjenog dječaka kad ga uhvate u zijanu, kao da zna da će mu biti oprošteno. Liječnica mu govori kako sad ne smije opet počet pušit kad dođe kući. On kaže da neće. Ali kaže i da je sreo mnogo njih koji imaju iste probleme kao i on, a nikad nisu pušili.
I kaže meni kao da oni ne čuju: „Vavik isto… oni meni, a i ja njima…“
A ja, što ću moram i to prevest. A liječnica opet kako ne smije više pušit. A on klima glavom. I ja klimam glavom. I smješkamo se. I liječnica i on i ja.
Poslije izlazim pomalo sjetan, podsjetio me taj starac na mog djeda, a možda malo i na mene. Jedino nije na mog oca. Taj je tvrd orah. Pomislim da bih možda i njega nekad volio vidjeti ovako bespomoćnog i smekšanog. Ali teško da ću to doživjeti.
Dok hodam prema autobusnoj stanici, zovem svog izdavača Gunnara. Poslao sam mu poruku da bih se želio naći s njime i da malo porazgovaramo, jer mislim da bi mogao učiniti nešto više oko tog nesretnog romana. Izašla su tek dva članka i to nisu bile neke ozbiljne kritike, a i to sam ja peglao ljude, urednike i izdavače. Ako ne možeš sredit jednu ozbiljniju recenziju, koji je smisao izdavačkog posla. Uglavnom, on, kao i uvijek, nema vremena. Mislio sam da se samo dolje kod nas na Balkanu izdavači prave blesavi. I onda je jedino što ti preostaje da se i ti praviš blesav. Jer ako se posvađaš, tek si onda gotov. Ovaj put Gunnar kaže kako nema vremena, da je u frci. Ubio mu se prijatelj. Prošlih nekoliko puta izgovarao se da mu je žena u bolnici. Otkazali joj bubrezi. Ne zna čovjek ni sam što da misli. Možda je i istina, pomislim. Možda gnjavim jadnog čovjeka s pizdarijama, šta sam i očekivao koji kurac, bestseler u Norveškoj? Hahaha. Smijem se naglas na autobusnoj stanici. Da, baš, ali na moju nesreću izdavaču umire žena, ubijaju mu se prijatelji… na kraju valjda i pisci.
Došao sam kući i bilo je dva sata popodne. U pola šest sam trebao ići predavati norveški u školi za strance. Četiri školska sata. Počela me hvatati tjeskoba, strah, nemir, nezadovoljstvo životom, to nešto čemu nikako nisam mogao naći pravo ime, a od čega sam pokušavao bježati opijanjem, drogiranjem, putovanjima, plesom, trčeći na skijama, zaljubljivanjem, gledajući porniće, čitajući knjige… Pišući. Znao sam da ako ostanem u sobi od dva do pet popodne da ću se sigurno puknuti nečim, a imao sam u ladici svega. Tako da sam ipak odlučio pobjeći u šumu, u Nordmarku skijati. Predomišljao sam se dosta vremena, hoću – neću, da mi se – ne da mi se, imam vremena – nemam vremena, ali ipak sam otišao.
Trčanje na skijama je jedna od stvari koja mi pomaže da ne poludim, da se ne drogiram. Ponekad čak, i ne ubijem. Nema što puno reći o tome. Tlo je bijelo, nebo je sivo, u zraku su pahulje, oko tebe borova i jelova stabla, ideš jednolično, jednom pa drugom nogom, dišeš, znojiš se, ne razmišljaš. Mozak za tren prestaje mljeti, prestaje drobiti misli poput mlinskog kamena. Tišina.
Poslije se vraćam istim vlakom, trojkom, kući, presvlačim se na brzinu i žurim u školu.
Večernja predavanja su za one koji već imaju posao i koji jezik već poprilično dobro znaju, ali trebaju ga još usavršiti. S njima je lako jer žele pričati i željni su znanja, često se smijemo, zabavljam ja njih, a i oni mene, pričamo dogodovštine jedni drugima. Mislim da je to jedna od najboljih vježbi za usavršavanje jezika. Pustiti ih da pričaju. Teško je biti zabavan na tuđem jeziku, ispričati vic, anegdotu. Na stranom jeziku, u stranoj zemlji počneš biti dosadan samom sebi. Na kraju ti se više i ne da razgovarati s nekim.
U ovom razredu sam predavao prvi put i bilo ih je osamnaest. Jedan Albanac iz Albanije, jedan s Kosova, dvije djevojke iz Eritreje, dvije iz Tajlanda, tri iz Poljske, jedna Mađarica, jedna Iračanka, jedan Iranac, jedna Brazilka, jedan Rumunj, jedna Albanka iz Makedonije, jedna Turkinja iz Bugarske, jedan Kurd iz Irana i jedna Bosanka. Iz Sarajeva.
Albanac iz Albanije je kidnuo nakon dva sata. Kaže da je u Norveškoj već jedanaest godina. Možda je nekoliko njih proveo u zatvoru. Ne znam zašto sam to pomislio. Predrasude. Bio je ćelav i pun ožiljaka po glavi. No mogao je biti i politički disident. Nogometaš. Možda i pisac.
Na pauzi nakon prva dva sata sjedim u zbornici s ostalim nastavnicima. Tu je rektor. Ćelavi gej sa sjevera Norveške. Ja sjedam do jedine nastavnice koju bih kresnuo. Prvi put je vidim. Ali eto, to mi je prvo palo na pamet kad sam je vidio. Ona govori kako joj je pun kufer đaka koji sjede i ne trude se. Sjede tu samo bezveze.
Ćelavi rektor upitno: – Ovi iz istočne Europe?
– Da. – kaže ona. – Samo sjede i ne žele uopće sudjelovati.
Gledam je, žvačem piletinu i zamišljam kako bih je bičevao po debeloj guzici. Zatim bih je pitao zašto ne želi sudjelovati. Ali sudeći po tome kako me gleda, sudjelovala bi ona. Ili bi se bar pretvarala.
– Da. – kaže ćelavi rektor. – Zanatlije. Došli su tu pare uzet i baš ih briga.
Imao sam osjećaj da svi bulje u mene. Osim ćelavog rektora i nje, bilo je još nekoliko nastavnica i jedan nastavnik. Jedna od njih s jako naboranim licem i s ne tako lošim tijelom pitala me je kako se zovem? Od kada radim ovdje? Nikad me ranije nije vidjela, kaže. „Nisam ni ja vas. Što ćete…“, odgovorim cinično. Pita da li sam je možda zamjenjivao neki tjedan prije Božića. Pitam je kako se zove, ona kaže.
– Nisam.
Onda ona priča kako ju je zamjenjivao netko, i kada je došla, nakon tjedan dana, vidjela je da je taj netko neki Ali koji joj je ostavio poruku o tome što su radili taj tjedan, a pismo je bilo puno grešaka.
– Pomislila sam, Booože moj….
– Nisam Ali – kažem. – Nisam čak ni Muhamed. – I malo se nasmiješim. Ali nitko nije ubrao foru. Razlika u kulturama, pomislim.
Poslije je ova koju bih kresnuo išla do mašine za kopiranje, a ja sam je pratio, slučajno. Imala je baš masno dupe.
Da budem iskren, najviše me je živcirao ćelavi šef. Jer otužno je to kad ljudi koji su i sami često diskriminirani diskriminiraju druge. Ali sad se više ne diskriminira gejeve, sad su u modi stranci. A i stranci diskriminiraju jedni druge. Istočnoeuropljani ne vole Arape i crnce, Arapi ne vole crnce. A crnci ne vole Cigane. Zato ja volim Cigane.
Jednom sam na ulici, u subotu kasno u noć, kupovao hašiš od nekog Nigerijca, ispred jednog kluba i onda nam je prišao Cigan i prosio lovu. A Nigerijac ga je otjerao. Kao, oni su grozni i prljavi i ne žele da rade. Kao da prositi nije dovoljno težak posao. Teže nego dilati hašiš, ako mene pitaš.