Ovih dana svjetski mediji obilježavaju neželjenu petogodišnjicu ponovnog dolaska talibana na vlast u Afganistanu. Predsjednik Ashraf Ghani je tada, u avgustu 2021. godine, pobjegao iz zemlje, što je dovelo do kolapsa vlade koju je podržavao Zapad i povratka talibana na vlast. Dok su se američke i druge međunarodne snage povlačile i dok je svijet s nevjericom posmatrao ove događaje na svojim malim ekranima, žene i djevojčice već su tada mogle naslutiti kakav ih život čeka jer su već živjele pod opresivnim talibanskim režimom od 1996. do 2001. godine, kada su njihova osnovna ljudska prava bila potpuno ukinuta.
Međutim, čini se da ni u najcrnjim predviđanjima niko nije mogao naslutiti razmjere talibanske mašte u osmišljavanju i ozakonjenju mizoginije u njenom najgorem obliku. Ponovni dolazak talibana, radikalnog islamskog fundamentalističkog i političkog pokreta na vlast, označio je početak nezapamćenog progona i uvođenja ponovnog terora nad ženama i djevojčicama. Od ponovnog preuzimanja vlasti 2021. godine, talibanska administracija izdala je više od 100 restriktivnih dekreta i službenih naredbi, dok organizacije koje prate situaciju i različiti izvještaji dokumentuju više od 130 konkretnih direktiva kojima se sistematski ograničavaju prava žena i djevojčica u Afganistanu.
Krajnji cilj ovih mjera jeste ukinuti prisustvo žena u javnom životu. U tome su gotovo i uspjeli. Prema skorašnjim izvještajima UN-a, Afganistanke danas napuštaju dom samo jednom ili dva puta mjesečno zbog strogih ograničenja. Afganistan je danas jedina zemlja na svijetu u kojoj je djevojčicama zabranjeno srednje i visoko obrazovanje. Talibanska pravila omogućavaju udaju djevojčica prije nego što dosegnu pubertet i njihovu šutnju na roditeljske bračne ugovore tretiraju kao pristanak. Od djevojčica se očekuje da se udaju, rađaju djecu i borave u kući. Mnoge od njih prodaju se još u djetinjstvu, neke čak i prije navršene treće godine života, od strane porodica koje na taj način pokušavaju otplatiti dugove nastale u borbi za puko preživljavanje.
Početkom 2026. godine talibanski režim uveo je i novi krivični zakonik, koji je službeno potpisao vrhovni vođa Hibatullah Akhundzada, a kojim se, u praksi, legalizira nasilje u porodici nad ženama i djecom. Muževima je postalo zakonom dozvoljeno da fizički kažnjavaju svoje supruge pod određenim uslovima. Prema ovom pravnom okviru, mužu je dozvoljeno da fizički kažnjava svoju suprugu sve dok nasilje ne dovede do “slomljenih kostiju” ili “otvorenih rana”. Fizičko kažnjavanje koje provodi muž ili “gospodar”, dakle, ne smatra se krivičnim djelom ukoliko ne uzrokuje teške i vidljive fizičke povrede. Ako muž upotrijebi “prekomjernu silu“ koja zaista dovede do vidljivih prijeloma ili slomljenih kostiju, maksimalna zakonska kazna ograničena je na samo 15 dana zatvora.
Mizoginija na spektrumu
Kada ljudi danas pomisle na ugnjetavanje žena, Afganistan je obično prva zemlja koja im padne na pamet. Ova zemlja postala je sinonim za mizoginiju i mržnju prema ženama samo zato što su žene. Afganistan predstavlja jedan kraj mizoginog spektra, onaj najekstremniji, mjesto gdje je ugnjetavanje žena i djevojčica dostiglo distopijske razmjere, ali postavlja se pitanjem šta je s ogromnim prostorom između spektrumskih krajnosti? Šta je sa stotinama miliona žena i djevojčica koje žive pod ograničenjima koja oblikuju njihov svakodnevni život, ali su postala toliko uobičajena da ih je svijet počeo prihvatati kao nesto normalno i prihvatljivo?
U različitim zemljama, kulturama, religijama i političkim sistemima žene i djevojčice žele mnoge od istih osnovnih stvari, a to su sigurnost, dostojanstvo, slobodu, obrazovanje i mogućnost da same oblikuju vlastite živote. Međutim, u većini zemalja žene i djevojčice se i dalje suočavaju s duboko ukorijenjenim sistemskim, pravnim i društvenim preprekama koje ugrožavaju njihova osnovna ljudska prava. I u onim zemljama gdje zakonski okviri formalno garantuju jednakost, stvarna primjena u praksi često izostaje.
U gotovo trećini zemalja zakoni ograničavaju slobodu kretanja žena. U zemljama poput Bolivije, Čada, Konga, Bahreina, Irana i Nigera suprugama je potrebna dozvola muža da bi radile, putovale ili napustile dom. U 19 zemalja poput Pakistana, Libana, Sirije, Iraka, Jordana, Saudijske Arabije i Malezije, zakonske odredbe i dalje zahtijevaju od udatih žena da budu poslušne svojim muževima. U pojedinim zemljama zakoni o muškom starateljstvu i dalje zahtijevaju da žene za određene važne životne odluke dobiju saglasnost muža, oca ili drugog muškog člana porodice, čime im se uskraćuje puna pravna samostalnost. Žena nema potpunu pravnu slobodu da samostalno donosi određene odluke o vlastitom životu, već je za neke od njih potrebna saglasnost ili uključenost muškog staratelja.
Muški staratelj može biti otac, muž, brat, sin ili drugi muški član porodice. Zavisno od države i konkretnog zakona, njegova saglasnost ili odobrenje može biti potrebno za stvari kao što su sklapanje braka, putovanje, dobijanje pasoša, određene medicinske odluke, obrazovanje, zaposlenje ili napuštanje porodičnog doma. U nekim državama reforme su uklonile dio tih ograničenja, ali su drugi elementi sistema starateljstva ostali.
Oko 118 miliona žena reproduktivne dobi živi u zemljama poput Andore, Republike Kongo, Dominikanske Republike, Egipta, El Salvadora, Haitija, Hondurasa, Iraka, u kojima je abortus zabranjen bez izuzetka. Sakaćenje ženskih genitalija i dalje se praktikuje u 94 zemlje, a u više od trećine njih ne postoje posebni nacionalni zakoni ili zakonske odredbe koje izričito regulišu ovaj fenomen.
Jednakost nejednakih
I dok muškarci proganjaju i terorišu žene, žene se transnacionalno udružuju, bune i neumorno traže promjene. Globalna borba žena protiv nasilja i diskriminacije predstavlja jedan od najvećih i najdužih društvenih pokreta u ljudskoj istoriji. Statistike o rodno zasnovanom nasilju se ne smanjuju, te ženske organizacije i aktivistkinje širom svijeta neprekidno rade na transformaciji zakona, pružanju podrške žrtvama i rušenju patrijarhalnih barijera. Statistike pokazuju da globalno jedna od tri žene doživi neki oblik nasilja tokom svog života bez obzira gdje živi jer nasilje nad ženama ne poznaje administrativne, teritorijalne, rasne niti etničke granice. Ono je prisutno u različitim oblicima u svim zemljama svijeta. Neke žene prolaze bolje od drugih, ali sve zajedno imaju isti cilj: a to je borba za jednakost pred zakonom. Dok god su svi jednaki pred zakonom, osim žena, borba žena za život bez nasilja i diskriminacije se nastavlja.