Cvijetić: Spomenkice

Maminom stricu Nenadu iz Bihaća, i njegovoj supruzi Kati, uporno se svake četiri godine rađala djevojčica, oni bi joj davali ime Spomenka, a onda bi umirala neobjašnjivo, ta, svaka mala Spomenka.

Maminom stricu Nenadu iz Bihaća, i njegovoj supruzi Kati, uporno se svake četiri godine rađala djevojčica, oni bi joj davali ime Spomenka, a onda bi umirala neobjašnjivo, ta, svaka mala Spomenka.


Zatim su dobili – petu Spomenku.
Koja je poživjela. 
Koju su obožavali.


Strica su maminog i strinu Nenada i Katu, vojnici ubili odmah na početku rata, Spomenku nisu (pod odjećom svih Spomenki) u ormaru vidjeli.


Uspjela je doći do Amerike.


U ovih dvadesetšest godina, s mužem nije zanijela.
Kada su, napokon, u nekoj jami našli Nenada i Katu,
rodila odjednom dvije Spomenke.

* * *

Brankov stari bio invalid bez obje noge, do iznad koljena.
Iz onoga rata.
Sam je maloga othranio, žena mu pobjegla s nekim objenožnim.


Kada bi ujutro ustao, dokopčavao je dvije drvene noge, čarape i cipele na njih navlačio, išao u nadnicu.


Čim je počeo rat,
i Branko je pobjegao, i ostavio staroga samog.


Našli ga u šupi obješenog, s drvenim nogama, ali se jedna sama otkopčala, pa je viseći izgledao kao loše marionetiran Đepeto.


Sad se Branko vratio, preuredio šupu, da ima gdje kada dolazi iz Njemačke, vješati sinov bicikl.

NOMAD – Darko CVIJETIĆ:
Esej o zvonu punom vode
Volandova obljetnica

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji