Svakog decembra tokom 23 godine J.R.R. Tolkien je svojoj djeci slao ilustrovana pisma koja je potpisivao kao Djed Božićnjak, pričajući im fantastične priče o dogodovštinama i nedaćama sa Sjevernog pola. Prvo je napisao nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata, po povratku iz vojske, u godini kada je postao najmlađi profesor na Univerzitetu u Leedsu, 1920. godine. Slao ih je u kovertama sa poštanskim markicama i pečatom Sjevernog pola, ispisana drhtavom rukom „starom 1.923 (ne! sedam!) godina“, svom najstarijem sinu Johnu Tolkienu, tada trogodišnjaku, i njegovom mlađem bratu Michaelu, kasnije i Cristopheru, te kćeri Priscilli. Narednog decembra je stiglo još jedno, sljedeće godine još jedno… i tako do 1943. godine. Objavljena su posthumno, 1976. godine a knjiga pisama je prevedena i na naše jezike.
Pored uobičajenih i očekivanih zgoda sa dostavom poklona, Tolkienov Djed Božićnjak ima problema i sa Polarnim Medvjedom – nepouzdanim pomagačem koji stalno upada u nevolje, njegovim mladuncima Paksuom i Valkotukkom, goblinima koji buše tunele ispod Božićnjakove kuće, Mjesecom koji se raspukne na četiri dijela… Ilustrovana su i crtežima koji dočaravaju zbivanja o kojima Djed priča duhovito, maštovito, uzbudljivo, baš kako od Tolkiena i očekujemo.
Možemo tek nagađati koliko su ova pisma značila Tolkienovoj djeci i sa koliko su ih nestrpljenja iščekivala svake godine pronalazeći ih posute snijegom u kući, nakon „Djedove posjete“, ili bi ih donosio poštar. Možda su im, pisana samo za njih, bila važnija od cjelokupnog očevog opusa, ali sigurno su blagdane pretvarala u nezaboravne avanture. Pismo koje slijedi obilježilo je kraj 1925. godine mladih Tolkiena.
Kuća na litici
Vrh svijeta
Blizu Sjevernog pola
Božić 1925.
Dragi moji momci,
Ove sam godine stravično zauzet – zbog toga mi ruka drhti više nego ikad prije – i nisam baš bogat. Zapravo, užasne stvari su se dešavale, neki pokloni su se pokvarili, Polarni Medvjed mi nije mogao pomoći, čak sam se morao seliti neposredno prije Božića, pa možete zamisliti u kakvom je sve stanju; zato imam novu adresu i zato vam obojici pišem zajedničko pismo.
Ovako se sve dogodilo: jednog vrlo vjetrovitog dana prošlog studenog kapa mi je odletjela i zaglavila se na vrhu Sjevernog pola. Iako sam mu rekao da to ne čini, Polarni Medvjed se uzverao na tanušni vrh da je dohvati – i uspio je. Ali stup se slomio po sredini, pao na krov moje kuće, a Polarni Medvjed je propao kroz rupu na krovu, sletio je u moj dnevni boravak sa mojom kapom na vrhu svog nosa. A sav snijeg sa krova dospio je u moju sobu, otopio se, ugasio vatru u kaminu, voda je došla do podruma gdje sam čuvao sve ovogodišnje poklone a Polarni Medvjed je slomio nogu.
Sad je dobro, ali je bio tako ljut na mene da je rekao da mi više nikad neće pomagati. Očekujem da se odljuti do sljedećeg Božića. Šaljem vam sliku nesreće i moje nove kuće na litici iznad Sjevernog pola (sa prekrasnim podrumima u stijenama).
Ako John ne može pročitati moj stari drhtavi rukopis (star 1.925 godina), neka zamoli oca da mu pomogne. Kad će Michael naučiti čitati i početi mi pisati? Šaljem vam puno ljubavi obojici i Christopheru, čije je ime slično mom.
Toliko za sada. Doviđenja.
Djed Božićnjak
