Imširević: Top of the World

Moj djed je imao lice Jamesa Cagneya...

Moj djed je imao lice Jamesa Cagneya i trgovinu muškim odijelima. Vidim ga kako vještim pokretom odmotava platno sa drvenog držača, a tkanina, citirajući jedan davni opis Brune Schultza, curi na tezgu poput meda iz nagnute tegle. Bešumno se presavija praveći malene valove. Djed mi dopušta da kredom, sićušnim diskom, iscrtam liniju po kojoj će on, trenutak kasnije, preći razjapljenim ustima ogromnih čeličnih makaza. Kasnije, zauvijek otkrivajući svoje mitsko porijeklo i istovremeno dajući mi mogućnost da ispravim Orfejevu grešku, otvara mi vrata podzemnog podrumskog svijeta u kojem je držao zatočene lutke i stotine odijela što su predivno mirisala. Sate provodim uspješno oživljavajući mrtve manekene, pokrećem im ukočene ruke, posuđujem im glas i na svu sreću, u toj igri ne prepoznajem naznake svoje buduće profesije. Negdje pred kraj trećeg čina te podrumske predstave, kad sukob između dvije lutke (muške i ženske) dolazi do svog vrhunca, nevješti pokret animatora-amatera ruši gomilu odijela i bivam zatrpan. Ne uspijevam izgovoriti zadnju repliku komada – “Look at me! I am on the top of the World!”, niti se zapitati ima li ta rečenica uopšte smisla u podrumskom teatru. Uplašen, zaboravljam Euridiku i dozivam mamu.

Mnogo godina kasnije, iz susjedne sobe u kojoj leži na bračnoj postelji, što je preko noći pretvorena u samrtnu, zadnji put čujem djeda. Glasom uvjerljivijim od Jamesa Cagneya, par minuta prije nevidljive scene umiranja (izrezane iz rediteljske konačne verzije), doziva svoju mamu.

Isaković: Božija kazna
Aslı
Mučenje nadom
Bašić: Hvar