Naši planovi se nisu podudarali.
Morao sam da nađem dolare bilo kako i što prije; počela je da me hvata nepoznata tjeskoba. Između nas je dolazilo do malih svađa, prijetile su da prijeđu u veće i da jednu noć neko od nas dvoje ostane samo da spava na svojoj strani velikog bračnog kreveta.
Jedno jutro Lara je ustala ranije. Spakovala je dvije torbe i rekla da krećemo na izlet u Sierra Nevadu. Imala je opet neki plan, meni je to s planovima počelo ići na živce.
Dobar dio puta nismo ništa pričali. Na izlasku iz Doline smrti, gdje smo nakratko stali i doručkovali, osjećali smo da loše stvari polako ostaju iza nas. Lara je rekla da je prije trideset godina, kada je imala samo četiri godine, ovdje sve izgledalo drugačije i veće. Nije nam se ništa ružno desilo, ali ta “mrtvačka dolina” skorena od soli, namreškani prijevoji u daljini kao da se hiljade starih slonova pred neku opasnost naguravaju jedni uz druge, pješčane pustinje s bijelim dinama, nasute možda u toku jedne noći za potrebe filmskog snimanja, tjerali su nas brzinom od 75 milja na sat, tamo dalje prema prvim snježnim šiljcima Sierra Nevade.
Stali smo u gradiću Lone Pine. Lara je bila umorna od duge vožnje, rekla je kako bi bilo dobro da pronađemo neki motel i prenoćimo. Jedna za drugom na ulicu su izlijetale drvene reklame motela; išli smo od jednog do drugog tražeći pristojan smještaj. Posmatrao sam Laru ne izlazeći iz auta i pitao se odakle joj snaga i strpljenje, ta uporna ljubaznost da stane ispred baš svakog usranog motela, nasmije se tipu na recepciji i upita za cijenu sobe za dvije osobe; s jacuzzijem i bez njega.
Na njihovim malim recepcijama vise slike vestern‑zvijezda – svojeručni potpisi poznatih glumaca, osobni predmeti, fotosnimci akcija po Dolini smrti, konjice, dilidžanse, Indijanci; soba u kojoj je spavao Duke košta 36 dolara plus taksa. Bilo mi je svejedno. Razočarana ravnodušnošću kojom je pratim iz auta, Lara je potražila i unajmila sobu prekoputa, kod bračnog para hindusa; queen size krevet i kupatilo bez jacuzzija. Međutim, ključ je nosio broj 21 – te sobe nisu raspoređene oko centralnog mjesta gdje je parking već gledaju na suprotnu stranu. Lara se vratila na malu recepciju kod hindusa i zamolila da joj oproste i daju drugu sobu. Rekla je da je iz LA‑a, sujevjerna je i plašljiva i njena kuća u LA‑u sva je u bravama; osjećat će se mnogo sigurnije ako joj daju sobu koja gleda na centralni dio, gdje je parkiran i njen automobil. Hindusi su joj onda dali sobu s brojem 9; na odjeći je donijela gusti miris karija, miris zagušljive recepcije dvoje nerazdvojnih hindusa.
Soba broj 9 imala je dva king size kreveta. Sav namještaj je napravljen od smeđeg pliša; zavjese, stolice, kanape, zidovi, činilo se da je i televizor napravljen od pliša. Kroz prozor se moglo vidjeti da na broju 11 još jedan mladi par iznosi stvari iz prtljažnika; mlada žena u mini suknji vuče mali kofer, to je naša nova susjeda. Žena koju dugo poznaješ može da umori; poželio sam da sam na mjestu muškarca s broja 11; taj se par tek upoznao, u svojoj vezi bili su na uzlaznoj, najzanimljivijoj putanji.
Lone Pine je gradić dugačak 300 koraka, gladni smo. Na meniju okačenom na ulaznim vratima restorana nema nijednog jela od kojeg se možeš najesti. Restoran gdje su nekada jeli Wayne, Bogart, Cooper, prazan je, samo se svijeće na postavljenim stolovima malo tresu od vjetra koji dopuhuje ispod vrata.
Rekao sam Lari da mi se jede burito ili nešto slično, da bih najradije otišao u najobičniji meksički restoran. Lara je rekla da je najbliži 50 milja daleko, u gradu Independence, ali kako je danas poseban dan, uopšte je ne mrzi voziti do tamo. Nisam imao pojma zašto je baš ovaj dan trebao biti poseban, postajalo je sve jasnije da Lara priprema neko iznenađenje.
Do Independencea glava mi je klimala i padala na grudi, bio sam pospan – neki je luđak jutros u pet uporno zvonio na telefon, nakon toga nisam mogao više da zaspim. Pokraj highwaya promicale su reklame, širio sam oči samo s jednom željom, da uspravno zadržim glavu. Svaki put kada glava klocne i ponovo se digne, kao mojoj majci pokraj upaljenog televizora, na vozačevom sjedištu Lara se suzdrži da ne prsne od smijeha.
Burito je bio veličine jednomjesečne bebe na velikom tanjiru; Lara je rekla da žali što sa sobom nije ponijela fotoaparat jer izgleda kao da jedem bebu. Pojeo sam cijelu „bebu“ i zatražio još; konobarica je rekla da obrišem guacamole oko usta, prešla je jebozovno jezikom preko gornje usne da mi pokaže kako; ostavio sam joj tip od deset dolara, ona se opet obliznula. Kada smo ponovo došli u Lone Pine, obuzeo me je dobar osjećaj, rekao sam Lari da mi je baš drago što ćemo tu zanoćiti. U sobi broj 10 nije bilo nikoga, kroz zidove se ipak čulo ritmično stenjanje i uzdisanje;najtrivijalniji mogući opis seksa mlade žene s broja 11.
Tuširao sam se i legao na plišani krevet, uvjeren da ću ubrzo zaspati kao beba. Ležim, gledam u plafon, obično tako brzo zaspim. Lara proviruje kroz separe, jedva čeka da otvori torbu koju sve vrijeme krije i drži dalje od mene. Krišom je izvadila neke stvari iz kese, ne vjerujući da još ništa nisam skontao. Zamolila me je da ne ulazim u kupatilo i ne prilazim zavjesi separea ispred WC‑a, što u motelskim sobama služi kao improvizirani kuhinjski prostor. Čuo sam šuštanje najlona i celofana, zvuke otpakivanja, čuo sam kako priča sa sobom; volio sam kada priča sa sobom, to me je uspavljivalo.
Nakon desetak minuta izašla je iza zavjese separea. Probudila me je iz prvog sna – u ruci nosi malu čokoladnu kocku na kojoj gori jedna svjećica i pjeva poznati rođendanski refren – Happy birthday to you.
I onda mi je konačno sinulo; potpuno sam zaboravio. Danas je 17. decembar; onaj telefonski poziv, onaj “luđak” jutros u pet sati bila je, dakle, moja majka. Htjela je sinu poželjeti sretan rođendan, a meni je bilo toliko teško da ustanem i podignem slušalicu, čak sam Lari rekao da ne ustaje i da će luđak morati prestati jednom. Sada bih se najradije obukao i pokajnički odvezao kući da preslušam sekretaricu koja je za nama ostala da žmiga na crvenu lampicu; u prsima i dubini želuca osjetio sam istu onu plimu neraspoloženja od prethodnih dana kako nailazi, zagorčava me.
Rekla mi je da zažmirim. Puhni!, i ja sam puhnuo da ugasim malu svijeću. Stajala je preda mnom u bijelom vešu iz sex shopova; gaćice su potpuno providne, tačnije to je najlonska kesa u kojoj se vidi cijeli sadržaj. Nisam znao šta da kažem, nisam je nikada zamišljao u izlogu sex shopa, niti bih joj ikada nešto slično poklonio.
Znam, odvratne su, rekla je nakon male stanke. Prodavačica je bila uporna, ne znam ni sama kako… Eto, ovo je trebalo da bude tvoj rođendanski poklon koji danima krijem od tebe! Reci da nije glupo…
Stao sam da se sjećam rođendanskih poklona; pamtim tortu dok se trucka na zadnjem sjedištu očevog zelenog prinza – rođendanska čestitka napisana je šlagom po glazuri i puna je gramatičkih grešaka; kućni projektor sa slajdovima crtanih filmova; svemirski pištolj Apollo; sa 15 godina pravi kondom, krio sam ga u pernici da ga majka ne nađe kad prekopava školsku torbu…
Nazvao sam recepciju motela, javila se prvo supruga zaspalog hindusa. Nismo mogli progovoriti nijednu poznatu riječ, čulo se samo obostrano mumljanje, zatim je slušalicu uzeo hindus. Jedva smo nadošli da mi hitno treba slobodna linija za Bosnu (riječ Bosna u Americi se uvijek čuje kao Boston). Tipkao sam brojeve i griješio, jednom kad sam vezu konačno dobio, telefon je dugo zvonio, niko iz mog stana nije odgovarao.
Lara je ogrnuta plišanim prekrivačem s kreveta strpljivo čekala neko objašnjenje. Htio sam da kažem da sam zatečen, da mi je drago, nisam imao pojma da mi je danas rođendan, ali riječi koje su nekom silom izlazile iz mene nisu to potvrđivale. I prije je bivalo tako, da naprasno izgovorene riječi promijene, potpuno unište dotadašnje odnose. Čak i neke prave prijateljske veze; u ime neke istine, bolje rečeno neke sumnjive tačnosti od kojih se jezik žari u želji da ih što prije preko sebe prevali.
I tada je počelo; govorili smo jedno drugom šta nam prvo pada na pamet. Vrijeđao sam njen pogrešan izbor erotskog veša, neskladnost, kako sam tada grozno i pogrešno rekao – „krakatost“, suvišnu ideju da se ide u motel slaviti rođendan. Lara je plakala, parala čipku, vikala da sam običan nezahvalnik i šovinista i da se vratim kući. Prvi put sam je vidio tako povrijeđenu i prepao se njenog narednog koraka.
Otrčala je u kupatilo i zatvorila se, okrećući ključ dva puta. Shvatio sam da sam pretjerao; molio sam je da izađe, činilo mi se da satima lupam na vrata; privukao sam stolicu i sjeo. S broja 11 kucali su na prozor da upitaju šta se dešava i prijetili policijom jer iz naše sobe niko ne odgovara.
Možda je to bio baš taj čas kada je sve prevršilo mjeru, čas kada je mlada žena u plišanom penjoaru s broja 11 opet pokucala na prozor i upitala – Šta se dole dešava!?, da bijesan i izbezumljen opalim šakom u vrata kupatila i probijem njihovu tanku ivericu, s obje strane vrata. Šćućurena u dnu rupe, u motelskoj sobi broj 9, Lara je stajala preplašena u potpuno pogrešnoj perspektivi, umanjena i daleka kao da je gledana kroz špijunku.
Nisu popuštale veze koje su me i dalje držale svezanog za Sarajevo. Nije čak ni morao prethoditi telefonski poziv iz Bosne, osjećaj kajanja, griže savjesti, krivice, nepromjenjivim intenzitetom tinjali su u meni, da isti čas budu raspuhani svakim, čak i jedva osjetnim dahom iz domovine.