Vangelis

In memoriam

Evángelos Papathanassíou, svima znan kao Vangelis, bio je dobar slikar. Ne veliki slikar, ali jedan od onih čiji su radovi zgodni za izložbu na kojoj ima stvari zanimljivih oku, a ne onih od kojih bismo bježali. Brojne su osobe čija slava potiče iz miljea udaljenih od slikarstva, ali koje jednog lijepog dana odluče da pokažu svijetu rezultat svog afiniteta prema kistu. Izuzev časnih izuzetaka kao što je Vangelis, čovjek im poželi reći da ostave svoja platna kod kuće. Međutim, decenije su trebale proći da grčki muzičar dozvoli da se njegova platna pojave u javnosti; to se desilo 2003. u Valenciji i nešto kasnije u Južnoj Americi. Ali se neće ponavljati često. Vangelis je više volio da svoje slike čuva “u tajnosti”, kao i skoro sve ostale aspekte vlastitog života, a tokom gotovo cijelog umjetničkog puta kao da se trudio da stvara leđima okrenut publici.

Čudna je pomisao da bi njegovo ime, bez dodira sa kinematografijom, vjerovatno ostalo u zaboravu i da mnogi pogrešno vjeruju da je Vangelis bio kompozitor fokusiran isključivo na saundtreke. Doduše, mnogo ih je napisao od početka karijere, uključujući dva koja spadaju u najvažnija ostvarenja te vrste svih vremena i koja su doprinijela tome da se preokrene način kako se koncipira filmska muzika, međutim diskografija koja obuhvata njegove samostalne projekte je veličanstvena. Naročito sedamdesetih, kada je bio jedan od muzičara predvodnika u revoluciji elektronskih zvukova. Ironično, njegova najbolja muzika dobrim dijelom nikad nije dospjela u filmove, niti se okrunila naročitim uspjehom, niti je snimana onoliko koliko je to bio slučaj s njegovim skladbama za veliko platno.

Izgleda da nikad nije hajao za to. Vangelis se nije mogao više razlikovati od bivšeg kolege Demisa Rusosa, obdarenog neusporedivom harizmom koja mu je omogućila da tako lako postane mezimac kamera. Rusos je obožavao da se ističe, znao je kako da se nađe u centru pažnje i tokom godina slave bio je pop ikona, što Vangelis nikad ne bi mogao postići: “Trudili su se da me predstave kao takvog, ali postojao je jedan problem: nisam bio takav.” Rijetko je pristajao na intervjue, iako su postajali češći kako je ulazio u godine, a poneki se mogu naći u videoformatu (jedni na grčkom, jeziku koji nažalost ne razumijem, a drugi na engleskom). Kako se moglo očekivati od čovjeka koji je desetljećima djelovao na međunarodnoj sceni, engleski mu je bio dosta dobar, ali ne i savršen; neke riječi bi ispuštao, a druge dozivao pogledom. Uprkos tome, ličio je više na filozofa nego na muzičara, a njegove rijetke omaške na engleskom samo su podvlačile dubinu njegovog izlaganja i oreol mudraca pristiglog iz druge dimenzije. Ma koliko slovio za povučenog čovjeka, bio je prirodan i blag sagovornik. U izvjesnom smislu, bio je poput Stanleya Kubricka: za sineastu se govorilo da je ljudožder kojeg je lako zamisliti kako se izražava groktanjem, dok ga neko nije čuo kako u improvizovanom telefonskom intervjuu objašnjava svoju kinematografiju s istom onom prirodnošću s kojom bi ti se obraćao komšija.

Postigao je uspjeh s bendom Aphrodite's Child, u kojem je Vangelis bio mozak, a Demis Rusos vokal. Bila je to kratka avantura koja je trajala od 1967. do 1972, sve dok nespojivost njihovih karaktera nije postala nepodnošljiva. Objavili su dva albuma u kojima su prevladavale dramatične balade s epskim prizvukom, koje su redovno uspoređivane sa stilom Moody Bluesa i Procol Haruma. Uskoro su stekli renome i počeli prodavati ploče širom Evrope (uključujući Španiju, koju su osvojili hitovima “Rain and Tears”, “I Want to Live” i “Spring, Summer, Winter and Fall”). Bio je to idealan stil za grlo i poslovne ambicije Demisa Rusosa. Problem? Vangelis se ubrzo umorio od tolikih balada. Na užas Rusosa i diskografske kuće, Vangelis je treću ploču ispunio mnogo psihodeličnijim i progresivnijim kompozicijama, koje kao da su bile osmišljene da prestrave upravo onu publiku koja ih je uzdigla u kontinentalni fenomen. Inspirisan rok operom Tommy grupe The Who, Vangelis je iznjedrio konceptualni album s težištem na biblijskoj knjizi Otkrivenje, dok je njegov naziv poprilično odudarao od ustaljene romantičnosti: 666.

Bilo je gotovo s vrtoglavicama u stilu Procol Haruma. Odjednom Aphrodite's Child je zvučao kao The Who (“Babylon”, “The Four Horsemen”), kao Beatlesi u najbezobzirnijem izdanju (“The Beast”) ili kao orijentalna psihodelija (“The Wedding of the Lamb”, “Lament”). Čak je bilo rezova koji bi dobro legli uz Hot Rats Franka Zappe (“Do It”), pa čak i uz The Futuristic Sounds Suna Raa (“Altamont”). Kao i Tommy, 666 je vrvio od kratkih intervala s opsesivnim horovima, teatralnim glasovima, instrumentalnim pasažima itd. Sve u svemu, 666 je bio remek-djelo, dovoljan da Vangelisu obezbijedi mjesto u istoriji. Ali muzička kompanija koja je očekivala još jednu salvu melodičnih hitova nije dijelila isto mišljenje i odlučila je da album tutne u ladicu, gdje je ostao godinu dana. Kada je najzad objavljen 1972, Aphrodite's Child se već raspao.

Čim je grupa prestala postojati, Demis Rusos se posvetio onome što bi volio da je nastavio raditi u Aphrodite's Child; to jest, zagazio je još dublje u unosni žanr dramatičnih pjesama usavršavajući svoj antologijski nastup velikog paćenika. Što se tiče Vangelisa, e pa on se posvetio tome da i dalje bude Vangelis. Njegova prva individualna ploča, izdata u Francuskoj u godini razlaza, zvala se Fais que ton rêve soit plus long que la nuit i kombinirala je ambijentalne zvukove s horskim napjevima i himnama koje su se pravile da su snimljene nasred ulice. To je u osnovi bio antikomercijalni eksperiment koji je svjedočio o tome koliko je Vangelisu bilo mrsko da ponovi uspjeh melodijske etape u Aphrodite's Child. Naredne godine objavio je drugu ploču, Earth, na kojoj se vratio – manje-više – formatu konvencionalne pjesme, kombinirajući rastući interes za ambijentalnu muziku (“My Face in the Rain”) s istočnjačkim zvukovima (“Sunny Earth”, “He-O”).

1975. objavio je Heaven and Hell, album u kojem je njegov stil iznova pravio neočekivane zaokrete, a sintisajzeri počeli da dobijaju na značaju. Ploču je otvarala impozantna “Bacchanale”, koja je zvučala kao da je neka đavolja sekta odlučila da adaptira u himnu kakav muzički komad Jana Hammera (ah, te sedamdesete, kada si mogao pronalaziti stilističke poveznice između Vangelisa i Jeffa Becka). “Needles and Bones” zvučala je kao da su je popola napisali Basil Poledouris (autor jedne od meni najdražih stvari u istoriji kinematografije) i Haruomi Hosono (autor jedne od pjesama koje me uvijek iznova opsjedaju u određenim periodima). Takođe na ovoj ploči Vangelis je počeo da se igra s teksturama izraženijeg minimalizma koje će karakterisati značajan dio njegovog rada u budućnosti (“A Way”). Ako je Earth bio Vangelisov prvi veliki samostalni uradak, Heaven and Hell bio je izvanredna kombinacija ovog Grka koji se profilirao u jednog od najosobnijih umjetnika tog doba.

Uspjehom se nije okitio, ali se osjećao udobno u toj poziciji u kojoj se mogao slobodno odati sopstvenim strastima. 1976. usmjerio je cijelu ploču pod nazivom Albedo 0.39 na sebi svojstvenu opsesiju svemirom, naukom i naučnom fantastikom. I dalje su tu vladali sintisajzeri, a muzika nije izgubila ništa od ranije raznolikosti. Opet je bilo kompozicija u stilu Jana Hammera i Weather Reporta (“Main Sequence”, “Nucleogenesis, Pt. 1”). Moguće da je nekom od vas veoma poznat “Pulstar”, koji je prije nekoliko godina jedna radiostanica u Španiji koristila za najavu vijesti.

Ipak, ne kanim komentarisati baš svaki njegov samostalni album jer bi se to oteglo u beskraj, ali vrijedi spomenuti da će jedno od tih izvanrednih djela, China, postati odskočna daska za uspjeh koji je Vangelis s toliko truda nastojao izbjeći. Kao vrlo mlad, komponovao je muziku za film, čak prije nego što je osnovao Aphrodite's Child, ali to je uvijek bio sporedni kolosijek (ili dopunski, ako vam je draže) u njegovom stvaralaštvu. 1980. britanski režiser Hugh Hudson se zaljubio u ploču China i odlučio angažovati Vangelisa da napiše saundtrek za njegov novi film Chariots of Fire (Vatrene kočije). Bila je to riskantna opcija. Muzika koju je stvarao Vangelis nije se tada smatrala podesnom za istorijsku dramu sa sportom kao okosnicom i smještenu u dvadesete godine. Ali Vangelis će dirnuti u srce gledaoce širom svijeta. Hudson ne samo da je pogodio s izborom nego je to bila supernova. Film je bio jedan od najpopularnijih na planeti 1981. – golem uspjeh za britansku produkciju – a saundtrek se popeo na prvo mjesto u Sjedinjenim Državama, vinuvši se takođe među prvih deset na top-listama još nekih zemalja. I sve to zahvaljujući jednoj od najčuvenijih tema u istoriji kinematografije.

To je jedan od onih primjera kad je nemoguće odvojiti uspjeh filma od uspjeha glavne teme saundtreka. Da li bi Vatrene kočije bile isti film bez te famozne melodije na klaviru uz sintisajzersku pratnju? Ne. Ne bi bio isti film. Scena u kojoj glumci trče dok čujemo glavnu temu postala je nešto više od amblematske sekvence. Postala je kulturalni međaš epohe, globalna referenca. Praveći se da trče kao u usporenom snimku, djeca su oponašala scenu u školama. Televizijske emisije su parodirale sekvencu ili koristile njenu muziku da bi popratile vlastite prizore iz sporta. Ako bi neko otpjevušio melodiju, svi u njegovoj blizini znali bi na šta se referira.

Po prvi put, Vangelis je stekao slavu koja je dobacila daleko izvan Evrope i zasjenila popularnost njegovog nekadašnjeg kolege Demisa Rusosa (koji je 1973. prilično silovito započeo samostalnu karijeru, da bi zatim izgubio dah, iako je i dalje bio domaći na evropskim televizijama). Postao je umjetnik svjetskog glasa i niko se nije iznenadio kad je dobio Oscara za najbolju originalnu muziku uprkos tome što se takmičio s Johnom Williamsom (nominovanim za Otimače izgubljenog kovčega) i Randyjem Newmanom (još jedna od njegove dvadeset dvije nominacije). Ali da, Vangelis se razmetao osebujnim načinom na koji se odnosio prema slavi i svijetu uopšte: nije došao na dodjelu Oscara zato što je morao preletjeti Atlantik, a avioni su ga prestravljivali. Nije se odvažio ni na putovanje brodom, uprkos tome što su producenti insistirali da mu plate luksuznu kabinu.

Druga epizoda Vangelisove kinematografske revolucije nastupila je vrlo brzo nakon toga, 1982, ali s odgođenim dejstvom. Kada je Ridley Scott pozvao Vangelisa da napiše muziku za Blade Runnera, Grk je već predstavljao instituciju, ali je to i dalje bio riskantan izbor. Prisjetimo se da je 1982. još vladao običaj da visokobudžetni SF koristi orkestralnu muziku koju su stvarali filmski kompozitori starog kova: E. T.  se poslužio fanfarama Johna Williamsa, a isto je bilo i s Ratovima zvijezda i Susretima treće vrste. Čak je sam Ridley Scott ranije koristio orkestralnu muziku Jerryja Goldsmitha u Osmom putniku. Ali Blade Runner je bio nešto novo u svijetu filma. Uprkos uvriježenom mišljenju, Blade Runner nije pokrenuo nastanak vizualne urbane scenografije i urbanog futurizma karakterističnih za cyberpunk (taj imaginarij izmaštao je Jean Giraud “Moebius” 1975. za strip The Long Tomorrow, zasnovan na scenariju Dana O'Bannona). Ali neosporno je da je Blade Runner doveo mebijusovsku estetiku na veliko platno vršeći snažan uticaj na buduće SF filmove te da ju je kombinovao s muzikom koja je obavila važan zadatak raskidanja s tadašnjim konvencijama. Opet su se film i Vangelisova muzika stopili u jedno. Blade Runner je doživio neuspjeh i trebalo mu je vremena da odjekne u javnosti. Ali kada je napokon zaslužio kultni status, činilo se da je Vangelisov saundtrek podjednako važan stub tog ostvarenja kao i njegova impresivna vizuelna raskoš.

Film je Vangelisa uzdigao u ikonu; zauzvrat, on je promijenio način na koji pokretne slike mogu zvučati. Govorimo o generacijskom i istorijskom preobražaju, a on je ne jednom, već dvaput zaredom bio oko uragana te promjene, kao što je Anton Karas to bio s Trećim čovjekom i Bernard Herrmann sa Psihom. Vangelis se vraćao filmu kad bi mu se prohtjelo, ne smatrajući se stručnjakom, unatoč tome što je bio jedan od najtraženijih kompozitora sedme umjetnosti, i istrajavao u objavljivanju samostalnih ploča koje su danas blagoslov za svakog onog ko želi istražiti ono što je ovaj čudesni pojedinac stvarao mimo filmova. Blago počivaj negdje u svemiru, maestro.