Jednu ratnu večer sam proveo sa prijateljem. Pili smo čaj. Između kihanja ili šmrcanja, sjetno je spominjao limun. Pomogao bi mu jer je prehlađen već drugi dan. Ne sjećam se da li je bila zima. Proveli smo nekoliko sati zajedno pričajući o svemu i svačemu i razišli se iza ponoći razmišljajući o policijskom satu. Krenuo sam kući praćen pucnjevima u daljini. Iako je noć bila mirna, čuo sam jednu bližu eksploziju. Malo dalje lavež pasa. Sporadično pucanje. Mračnosive zgrade sa slabo osvijetljenim kvadratima. Struje nema već sedmicama. Kroz prozorske okvire sam vidio kako škrto škilje uljne svjetiljke. Još jedna noć. Kao da se ništa ne dešava.
Ujutro, uspostavljajući prvi kontakt sa vanjskim svijetom, saznao sam da je prijatelj na povratku kući poginuo. Smrt je navodno bila brza. Granata je eksplodirala u njegovoj neposrednoj blizini. Iznenada, ta je informacija odvukla sav svijet oko mene u odjek koji je polagano utihnuo. Moj diskontinuitet u vremenu i prostoru prekinulo je kihanje. Jednom, dvaput i još jednom. Čuo sam sebe kako kišem. Kao da je iz mene progovorio prijateljev posljednji živi sastojak. Virusom njegovog života živio je još jedino u meni. Istovremeno osjetih odgovornost i potrebu za ozdravljenjem. Sukob. Unutrašnji antagonizam dvaju istih poriva za životom. Aktivirali su se nagoni za opstankom prijatelja i moji vlastiti. Ovaj drugi je bio jači, ali je njegova borba za opstanak bila zavodljivija, jer bila je agonija čovjeka koji ovisi o mojoj pomoći. Golema odgovornost prevagnula je nad svjesnim nagonom za preživljavanjem i ukinućem bola bolesti. Nešto iz podsvijesti je ostavljalo šolju vrućeg čaja da postane hladna; golu nogu ili ruku, u satima groznice, izvan pokrivača. Dani su prolazili a ja sam i dalje bio bitku sa prehladom. Unatoč svemu, bolest je jenjavala a negdje duboko u meni vrištao je očaj. Posljednja bitka mog prijatelja postajala je moja vlastita. Ništa moje nije sprečavalo njegov konačni nestanak. Smrt. Neravnopravan protivnik. Golijat i zec. Ishod je poznat. Iako kopamo rupe u koje se skrivamo, smrt nas uvijek pronalazi.
Jednog dana svanulo je posve drugačije jutro. Umivajući lice u svjetlu novog dana shvatih da je moj prijatelj zauvijek otišao. Ono malo mirisa što je zastalo u mom sjećanju samo je detalj njegove blijede sjene. Jasno je, samo životom pobjeđujemo smrt. Svako novo jutro donosi brojne mogućnosti i mi previđamo neumitnost poraza. Igramo kao da je ishod neizvjestan. Igramo igru radi igre same. Kada se sve iznenada završi više ionako ništa nije važno.