Bašić: Nulta događajnost

Depeše s juga

Sve počinje porukom od L.: Drugarice, da li bi ti pisala neki dnevnik iz tog svog sela? Bilo bi to ljudima zanimljivo.

Iskreno sam obradovana njenim javljanjem, ali ne i do kraja uvjerena u njene riječi. Najkrupniji događaj danas je to što mi je komšija vratio četku koju je posudio dan ranije. Berba je završena, jedva da ko prođe cestom koja pored našeg kućerka vodi prema voćnjacima i vinogradima. Prekjučer je neki kamion sa šljunkom zalutao pa sam ga usmjerila na pravi put. I to je manje-više sve.

Pjesnici bi trebali naći ljepotu života i u ovoj nultoj događajnosti. Meni ovo jeste najdraže mjesto na svijetu, ali umijem li o tome pisati? Moram joj nešto odgovoriti. Oklijevam. Đuli, šta ti misliš? Ona se predano bavi manikurom prednjih kandži i samo na trenutak podigne pogled kad je oslovim. Dobro ti je to, čitaće narod, kaže ohrabrujući me. Ili barem tako ja protumačim njen letimični pogled preko oka.

***

Volim ovaj dio godine. Dovoljno je hladno da muhe i komarci malo posustanu, a još uvijek dovoljno toplo da ne moraš ložiti vatru.

A još prije koji dan su bile nesnosne vrućine i jedan me ludi zrikavac pohodio iz noći u noć. Ovdje sam prvi put naučila razliku između zrikavca i cvrčka. Cvrčak izgleda kao golema muhetina i ne nosi ni šešir ni kišobran. Zrikavac je nalik na kratkonogog skakavca. I jedan i drugi proizvode dobro poznatu zvučnu kulisu vrelog juga. Mali drznik se nekad krajem ljeta uselio u moje kupatilo na koje se ulazi direktno sa terase i ostao je tamo dobre dvije sedmice. Bilo ga je nemoguće istjerati. Po danu se nije ni čuo ni vidio ali bi se ukazao i oglasio u sitne sate kad bunovni noćni posjetilac zabaza u njegov kraj. Golozidi prostor pjesmu ovog sićušnog stvora prenosi gromko u stereo kvaliteti. Noć je, svi spavaju. Sami smo on, ja i zvuk ljeta zatočen u jedno malo seosko kupatilo. Slušala sam ga i mislila šta da uradim sa tim nestvarnim prizorom dobrim jedino za kakvu pjesmu. A šta ako to nije bio jedan te isti zrikavac, nego više njih? – pita Đuli – To ti za književnost nije važno. Bolje mi se uklapa da je jedan, to stvara lik zrikavca osobenjaka, razumiješ?

***

Zvoni mi telefon, prijatelj javlja da nam je našao novog čovjeka za drva. Stari dobavljač nam se razbolio i danima smo brinuli ko će nas sad primiti. Već su se svi sve dogovorili, ne možeš tek tako upasti kod nekoga. Treba ti jaka preporuka. Kupovina drva je nešto najzahtjevnije što sam prošla boraveći na selu. To je kompleksni psihoteror koji traje barem pola godine. Ako imaš dobrog čovjeka za drva, čuvaš ga kao dragocjenost. Prodavači i kupci drva su dva trajno zavađena tabora. Kupci se uvijek smatraju prevarenima, a čak i ako oni tako ne misle, ostatak sela je tu da se podsmjehne – Koliko si uz'o, pet metara? Nema ti ovdje ni dva… Dva i po, najviše. Neko dobronamjeran se onda stavi na stranu prevarenog – Ma ima, nemoj tako. Ali samo da bi onda ostali gubitnika još žešće napali – E vala si ih suhim zlatom platio. Svi se rugaju jedni drugima kako su naivni i svi za sebe vjeruju da su bolje prošli u toj vražijoj trgovini iz koje nikako ne možeš izaći kao pobjednik. Te priče počnu čim se okiša u oktobru i traju sve do prvih trešanja u aprilu. Ja sam jednom sama kupila drva od nepoznatog čovjeka na pijaci i puno godina kasnije još uvijek slušam o razmjerama svoje propasti iako su ta drva odavno pretvorena u pepeo.

***

Večeras smo se Đuli i ja nakratko zaželjele ljudi i odvezle u Stolac. Nakon sela, njegova škiljava ulična rasvjeta i četiri-pet kafića djeluju krajnje urbano.

Ovo je možda i najljepše. Pred kišu je i svi su se zavukli u kuće, gradić je tih, pust i beskrajno melankoličan u svojoj beznadežnosti. S jeseni ovdje vrijeme prestane da protiče. Dan traje vječno i u stanju si jasno čuti svoje sopstvene misli.

U susret mi idu dvije živahne sitne starice i jedna od njih govori: Moram im reći da poprave onu uličnu lampu, da mi ljubavnik vidi doći. Zatim se uz smijeh udaljavaju, ne razabirem više njihove riječi.

Puše vjetar, zrak je prijatan i čist, a štrikovi još uvijek puni nepokupljene odjeće koja se nadima i klobuča.

Došle smo u svoj omiljeni zimski kafić. Očekivano je poluprazan. Sjedam u sredinu. Lijevo od mene je drag poznanik zanesen u razgovor s nekim ko mi je okrenut leđima;  desno neka djevojka dječaku drži časove iz matematike. Rade skupove. Đuli odlazi za njihov sto jer se tu nalazi njena omiljena fotelja. Pita ih da sjedne pored njih, ali je djevojka ne razumije. Prevedem joj. Ona se nasmije i kaže: Naravno, samo mora paziti na času. Đuli zauzima svoje mjesto i skoluti se u kožnoj fotelji kao da posjeduje i nju i ostatak svijeta. Uskoro čujem njeno decentno hrkanje i glas učiteljice koja daje zadatak: Petero govori italijanski, četvero njemački, a jedno od njih govori oba jezika. Kako bismo nacrtali…

Ja ispravljam studentske radove, pa malo čitam Nabokova, Blijedu vatru. Povremeno se naglas nasmijem ali niko ne obraća pažnju na mene. Naviknuti su već da sam ja za njihove standarde malo mimosvijet, ne vide šta bi se o tome dalje imalo reći – to je jedan od razloga zašto sam ovdje tako spokojna.

***

Pred mrak izlazimo u šetnju. Kiša je upravo stala i sve miriše, ulice me pozivaju na hodanje. Na reklamama i u filmovima ljudi svoje razdragane pse vode u dugačke prijatne šetnje uz fijuk vjetra i šum mora. U tim prigodama im se uvijek dese neke jako uzbudljive stvari. Đuli ima kratke noge i prezire duge šetnje. Hoda kilometar (u rijetkim prilikama dva) i odjednom se ukopa. Stane koji trenutak, a onda se okrene i svom silinom stušti nazad prema autu. Kad je sa nama i A. njih dvoje obično ostanu u kafani i sačekaju da je obavim svoje nastrane šetačke navade. Kad smo same, ona radije spava u autu dok se ne vratim po nju.

Ova večer je tako lijepa da uspijevam namamiti Đuli da pođe sa mnom. Razigrana je i ja zaboravim na oprez, ne ponesem povodac. Prvih pola sata me prati u stopu, pušta me da upijam dojmove. Vlada takav mir da se čini kako su za danas baš svi poslovi na ovom svijetu obavljeni. Ne mora se više ništa i nigdje.

Muškarci sjede u bašti kladionice ali čak ni oni ne zure u papire sa ponudama za igru. Smiju se i razgovaraju. Massimo iz zvučnika po ko zna koji put plačno obznanjuje da će ljubiti sve dok mu ne izgore usne i cijeli prizor je tako blag, utješan i istinit. Život opažam u njegovoj jednostavnosti i neiskvarenoj ljepoti.

Idilu prekida Đuli koja odbija nastavak šetnje. Dalje je naizmjenično nosim, vučem, guram i molim da hoda. Ako čučnem i molećivo joj se obratim oči u oči, ona pređe još koji korak, ali je već jasno rekla da joj je dosta. Ne shvata da šetamo ukrug i da mora nastaviti naprijed da bismo došle do auta i vratile se nazad na selo. Na kraju ostajem u jakni a skinem majicu, srolam je, improvizujem povodac i Đuli krotko pristane da krene dalje. Hodamo tako pas, majica i ja, i baš niko se za nama ne osvrće.

***

Na povratku u selo slušam Radio Dubrovnik i vremensku prognozu za pomorce. Upozorenje: ponegdje nevere. Na južnom i srednjem Jadranu mjestimice udari juga od 35-45 čvorova, a na sjevernom udari bure od 35-60… Prekid katamaranske linije… Slaba vidljivost… Umiruje me spoznaja da postoje nevolje koje su mene nekim čudom zaobišle.

Opet počinje kiša i ovaj put prerasta u ozbiljni hercegovački potop sa prikladnim predznacima sudnjeg dana. Đuli mi se zavlači pod jorgan, pribija se leđima uz mene i uz snažnu grmljavinu ponovo tone u svoj duboki pravednički san. Ja pomislim da je L. možda ipak u pravu i pazeći da ne probudim psa otvaram laptop da napišem ovaj tekst.