Bašić: Sova u retrovizoru

Depeše s juga

Ako u meni postoji kakav tračak religioznosti onda je to pagansko štovanje Sunca, tog neodoljivog, vječito vitalnog i dobronamjernog boga. Za suncem sam i otišla na selo – za svoj novi dom izabrala sam jug Hercegovine, kraj sa najvećim brojem sunčanih dana u godini.

Pa opet, evo me na tom istom selu, tri dana sjedim u sobi dok kiša ne posustaje. Pribijena uz peć pišem kolumnu o ljepotama života na jugu. Pas odbija da izađe iz kuće i nikakva je nužda ne može natjerati da zagazi u glib koji se stvorio po cijelom dvorištu. Poviri malo sa terase i brzo se vrati u krevet pod deku. A. me zabrinuto zove svako malo i pita da li je izlazila. Iznesi je, kaže panično kad mu saopštim da do četiri popodne nije nigdje ni mrdnula, umrijeće. Zaboravlja da je Đuli jogi koji može istrpiti svakolika ovozemaljska iskušenja samo da ne izađe na kišu.

Obilna jesenja padavina obradovala je jedino biljke izmoždene ovogodišnjim čelopekom (posebno volim ovdašnji oblik čelopečina, zamanta ti se odmah od tih gromkih č). Neke mlade loze nisu preživjele ljeto, a šipak i smokva su se, iako prekaljeni veterani, poraženo zažutjeli. Jedino stvorenje u dvorištu kojem duga suša nije naškodila turkmenistanski je brijest. To je monstrum-biljka koju sam naručila preko interneta u želji da što prije dobijem gustu i bujnu živu ogradu. Živa ograda se ubrzo otela kontroli, zaposjela dobar dio dvorišta, izgrebala nam auto, komšiluk, oči. Kupili smo troje makaza za šišanje brijesta, ali tajna njegove popularnosti i jeste u tome što raste sve luđe što ga više šišaš. Digli smo ruke, prestali ga krotiti, predali bitku. Ispod glasa, da nas čudovište ne čuje, kujemo planove da ga na proljeće iščupamo.

***

Živu ogradu sam inače odmah po dolasku posadila da bih zaštitila svoju privatnost od sela koje, kao što je opštepoznato, zabada nos u tuđe živote. Sad je sa dvije ruke razgrćem da iskočim pred ljude koji idu za svojim poslom i da zakreštim – Agdještoti? Ako odgovore da idu u seosku prodavnicu kod Ese, ja bez zazora zatražim referat o tome šta namjeravaju da kupe. – Prašak. – Koji prašak, za pecivo ili za veš? – Cigare. – Još ih nisi bacio? – Rolat. – Je l’ vam se to neko najavio? Moje isljeđivanje je brzo i efikasno a spiskovi za kupovinu definitivno su najbolji način da nabrzinu saznaš sve o životu u susjednim kućama.

***

Da bismo se što bolje ukorijenili na jugu, na svom malenom imanju smo posadili i jednu maslinu. Sad joj je sedam godina i rodila je prvi put. Ove jeseni sam se tako našla suočena sa pune tri šake bucmastih i jedrih zelenih plodova. Taj urod je premali da se s njim bilo šta ozbiljno započne ali je meni i ogroman i drag.

Sate sam provela čitajući šta bih sa tim svojim maslinicama mogla učiniti. Pobrala sam ih u panici jer se činilo da kasnim (svi su već uveliko po mrežama kačili slike zlatnih potoka ulja iz vlastitog vrta) a onda se ispostavilo da se skoro svaki recept za konzerviranje maslina odnosi na zrele crne plodove. Pošto svoj dragocjeni urod ne mogu vratiti nazad na stablo, pretražila sam pomno sve mogućnosti kako zelene masline sačuvati za zimu.

Svaki recept počinje sa: Uzmite deset kilograma maslina. Baš nijedan nije predviđen za tri šake. Uskoro shvatam i zašto. Prva faza konzerviranja je odgorčavanje i ono otprilike izgleda ovako: potopite masline u slanu vodu (ili ih natucite i natrljajte solju) i onda narednih mjesec i po ne radite ništa drugo nego po sto puta mijenjajte vodu, ulijevajte, prelijevajte, stišćite, cijedite, gnjavite, presipajte, unosite, iznosite, dubite na glavi, budite se noću, kiselite ih po mjesečini, pretačite iz metalnog suda u stakleni ili obratno. Recepti uključuju i tri kilograma pepela, četiri kilograma ugašenog vapna, vinsku kvasinu, te mnoštvo hemijskih formula, skraćenica i naziva kao što su natrijev hidroksid i dvopostotna soda kaustika. Kasnije u masline treba obavezno dodati i kadulju, ruzmarin, češnjak, ulje, lovor, komorač, so…

Obuzela me je tjeskoba. Svoje tri šakice sam stavila u najlon kesu i ponijela ih sa sobom u grad. Bilo mi je jasno da se, jednom kad započnem proces prerade, od njih više ne smijem odvajati. Ovogodišnji urod maslina pohranila sam na balkon svog gradskog doma i na njih zaboravila. Čekam da prođe onaj ključni period zaboravljenosti nakon kojeg ću samo sa dubokim žalom moći da utvrdim kako sam ove godine nepopravljivo zeznula stvar – nakon toga skrušeno ću sebi obećati da ću narednu berbu dočekati mnogo bolje pripremljena.

***

Večeras pola sela vodim u kino. Obradovani su našom ekskurzijom. Idemo u dva auta, svi smo namirisani i lijepo obučeni, ovaj izlazak nam je važan. Četrdesetak minuta ranije bespomoćno sam grcala u prašini i mišijim brabonjcima u šupi – mela sam i čistila prostor za slaganje ovogodišnjih drva, kad su me prijatelji iz sela ugledali i priskočili mi da brže završim posao. Sad su drva već složena, a mi svi umiveni i uljuđeni do neprepoznatljivosti.

Volim lakoću s kojom jedni drugima ulazimo u živote. Ja u njihov, oni u moj. Dok to radimo uviđamo da je granica između tih naizgled odvojenih svjetova mnogo poroznija nego što bi se moglo pomisliti.

Vozim u prednjem autu, sumrak je i odjednom se na cesti preda mnom nađe nekakvo sivo stvorenje koje više nikakvim manevrom ne mogu izbjeći. Tren prije nego što ću preći preko njega shvatam da to nisu ni mačka ni lasica ni pas nego – sova. Sova koja sjedi na asfaltu. Ne čujem nikakav udarac. Sve traje jedva sekundu, svi u autu smo zanijemili. Bojažljivo pogledam u retrovizor i u njemu se odjednom ukazuje nesvakidašnji prizor: sova širi svoja impozantna krila i snažnim zamasima se munjevito i vertikalno uzdiže u mrak.

Niko je nije vidio kad je odletjela osim mene. Prenosim saputnicima dobru vijest da je živa, oni vrte glavom u nevjerici. Uskoro i ja počinjem da sumnjam u ono što sam vidjela svojim očima. Pamćenje je savršeno upravo u svojoj nepouzdanosti i krhkosti. – Neki ljudi bi se sad okrenuli i vratili. Vidjeli bi u ovome loš znak, kaže pomalo uplašeno moj suvozač. – Ali mi nismo ti ljudi, zar ne? odgovaram. – Nismo, mi nismo, kaže on uvjeravajući u to i mene i sebe. Noćas biramo da omanje čudo kojem smo upravo posvjedočili shvatimo kao dobro znamenje. On pojačava muziku na radiju, ja vozim dalje prema kinu, a prijateljica sa zadnjeg sjedišta nastavlja da nas vedro izvještava o sažetku filma koji čita na svom drevnom mobitelu premreženom bezbrojnim sitnim pukotinama.

***

Nekad u posljednjim danima ljeta A. je došao kući usplahiren i blijed. – Mislim da sam vidio Kuzmana, protisnuo je. – Kako „misliš“, ili jesi ili nisi? Je li imao kacigu, odijelo? Kakav mu je motor? – Ma on je, nema ko drugi biti. Zaustavio me, opomenuo i pustio. – Čuj pustio te. Nije ti to onda Kuzman…

Ja sam ga možda jednom vidjela krajičkom oka, ali nisam sigurna pa to nikome ne spominjem. A. ustrajava na svojoj priči da je preživio susret s njim, ali ja se bojim da mu se to sve pričinilo od vrućine.

Kuzman je mitski policajac stolačko-čapljinskog kraja, neumoljiv kao smrt. Saobraćaj kontroliše krećući se na nekom moćnom motoru, pojavljuje se iznebuha i bez milosti kažnjava nemarne vozače. Narodno predanje kaže da je, za primjer drugima, kaznio čak i rođenog oca.

Dubravski auti obično su vršnjaci svojih vozača i služe za to da bi se paprike, raštika, smokve ili breskve dopremili na pijacu. Neki od tih auta su i registrovani ali u domen običajnog prava spada ležeran odnos prema saobraćajnim dokumentima, pravilima i zakonima. Svi drugi policajci tolerišu probavanje rakije i vina, povratak sa svadbi, jutarnju jurnjavu na pijacu da se zauzme najbolje mjesto za prodaju. Kuzmana niko ne zna, s njim niko nije išao u razred, niko mu nije ni rod ni prijatelj i njegova nepotkupljivost ga je svrstala u klasu čudovišnog policijskog izuzetka.

Prinijela sam toga dana sok i ponudila ga A. za okrepu, sve vrijeme razmišljajući o Kuzmanu. Cijelim svojim bićem priželjkujem da on upravo takav beskompromisan negdje postoji, ali se bojim da ga je mašta narodnog pripovjedača sklopila od naših najmračnijih strahova i najljepših snova. Kuzman je kao Bog – svako ga zamišlja u skladu sa svojom maštom i svojom prirodom. Nekima je on strašni gromovnik koji se sveti i kažnjava, drugima je strogi ali pravedni otac koji predano bdije nad našim životima. A oni treći, ovakvi kao ja, oni znaju da Kuzmana, nažalost, nema i da nam se tek ponekad za lijepog dana može pričiniti da smo ga negdje u kraju oka ugledali na tren.

Adisa Bašić

RegionElle: Adisa Bašić
Bašić: Nulta događajnost

Žujo: Pismo Ziji
Latifić: Melem na rani