godina rođenja autorice: 1979.
ZIDOVI
Među moje življe tinejdžerske uspomene spadaju sobe u stambenim zgradama kojima bi eksplozija izbila vanjski zid. Zavjesa je nerijetko ostajala da visi sa plafona. Prizor je bio sasvim pozorišni. Vidio bi se prašnjavi namještaj i lični predmeti u neredu. Uvijek za ta sjećanja vezujem osjećaj nelagode i nepristojnosti, kao kad nekog nehotično zatekneš golog. Detonacija bi neke kućne stvari izbacila i ispred zgrade. Bilo je, međutim, na neki čudan način privlačno gledati kako nečija intima u trenu dospijeva u javni prostor – na travnjaku se odjednom nađu pegla, šerpa, pidžama. Poslije se ti predmeti dugo vuku po dvorištu, a soba bez zida mjesecima ili godinama ostaje naga, nepopravljena i izložena pogledu.
Zid je kuća, toplina, sigurnost. A zidom također prepoloviš, ogradiš, izoluješ. Kavafi ima pjesmu u kojoj se pita kako to da su oko njega neprimjetno sagradili debele zidove. Meni se čini da životno iskustvo kriomice oko nas stvara zid koji nas odvaja od ljudi. Sve pod izgovorom sigurnosti.
***
STRAHOVI IZ DJETINJSTVA
Moji najveći dječiji strahovi vezani su za školu. Ona je bila prvo i najvažnije polje afirmacije, bilo je pitanje života ugoditi strogoj postarijoj učiteljici oštrih crta lica i blago maljavih nausnica (kao mala ih nisam primjećivala – vidim ih tek sad dok gledam stare slike). Jarka svjetlost koja probija kroz narandžaste roletne na školskim prozorima budi u meni osjećaj trajne prestravljenosti. Strah da ću reći nešto pogrešno i da će se moja sigurnost izvrgnuti u sraman poraz.
Prvi put se to desilo u prvom razredu. Učiteljica je na tabli nacrtala loptu, medu i kocku, baš tim redom. Zadatak je bio precrtati figure u svesku i ispod svake napisati da li se nalazi lijevo, u sredini ili desno. Bila sam sigurna da to znam. Prekrižila je crvenom hemijskom moj odgovor kao pogrešan, još uvijek me boli ta oštra crvena škrabotina zabodena u sjećanje. Tek naknadno sam shvatila tragični nesporazum. Ja sam sliku gledala iz medinog ugla. Savršeno jasno se sjećam toka svojih misli: Kojom rukom medo piše, ta strana je desna.
Osjećaj drastične i duboke neshvaćenosti za mene je mjesto gore boli i straha nego ikakve batine koje sam primila u djetinjstvu.
***
GUBITAK
Na pomen ove riječi u mojoj glavi je uvijek jedna slika: tetka sjedi i čavrlja sa mamom o nekim beznačajnim stvarima, a ja čujem neko komešanje u hodniku i više po licima okupljenih nego iz njihovih riječi razabirem da se desila tragedija. Tetkin sin je poginuo, ali se niko ne usuđuje da joj to saopšti – svi čekaju da dođe njen najmlađi brat, skoro vršnjak njenog sina, i da to učini.
Teret tog znanja za trinaestogodišnju mene je neizdrživ. Paralizuje me nesklad između njene trenutne bezbrižnosti i onoga što će uslijediti. Tu sam sve vrijeme ali ne plačem jer sam i sama šokirana viješću o smrti porodičnog Kolosa, nasmijanog i neustrašivog Fikreta, tetkinog jedinog djeteta.
Kada čuje vijest tetka se na moje oči pretvara u bezglasnu imploziju tuge. Te prve sekunde tišine, prije nego što se prolomi plač, taj kratki muk izazvan nevjericom, za mene će zauvijek ostati zvuk smrti. Nakon tog dana tetka će proživjeti još dvadeset i pet godina, uglavnom nasilu i kao pokoru.
Ni jedan rat nikad nije nijednu majku nasmijao, kaže u jednoj pjesmi Marko Vešović. Svaki govor o ratu, njegovo planiranje i započinjanje, treba posmatrati isključivo i jedino u svjetlu tog trenutka kada se roditeljima saopštava da im je dijete ubijeno.
***
LJUBAVNICA
Ozloglašena riječ, označava razaračicu brakova, ženu nesputane seksualnosti, demonsku femme fatale. U patrijarhatu muškarci o njima govore sa neskrivenom željom, žene sa prezirom, osudom i tihom zavišću.
Ljubavnica ima i šire značenje, svaka žena koja je u ljubavnom odnosu. Supruga je također i ljubavnica, iako njena magičnost nerijetko ostane zaglavljena u glibu svakodnevice. Žena majka najlakše zaboravi da bi mogla biti i ljubavnica. Njen eros se pretoči u ljubav prema djetetu, ona daje život, doji, ljubi, uspavljuje. Sprega sa djetetom je toliko jaka da partner blijedi i postaje pozadinska figura.
Muževi porodilja su usamljena i uzaludna bića ali to nije lijepo reći naglas. Oni traže svoje mjesto, izmišljaju neku ulogu koja bi prevladala njihovu suvišnost. Danonoćno kupuju bočice, pelene i vlažne maramice.
Ljubavnica je žena koja uvažava svoju želju. I nije zaboravila na radost.
***
ZBRKA
Nezgodan slučaj nekad je uvertira u lijepo poznanstvo ili barem kratki osjećaj slobode. Iskakanje iz žlijeba rutine, nevolja i nered koji sve naše planove poremete dobri su jer pokažu da uvijek ima neka druga moguća putanja. Oslobađaju nas pravolinijske predvidivosti.
Kvar na autu, slomljeni zub, iznenadni prolom oblaka. Vanredna situacija nas tjera da munjevito mislimo. Na tren postajemo bolji nego što jesmo. „Odavno se nisam osjećao ovako živim i sretnim“, rekao je moj poznanik prepričavajući kako su mu se kućna vrata treskom zalupila a ključ ostao u bravi sa unutrašnje strane. „Eto vidiš“, rekla sam mu, „a neki ljudi za taj osjećaj moraju naći ljubavnicu.“
Život koji na trenutak iskoči iz zgloba može biti bolan, ali je dobar i stvaran jer nakratko potvrdi da ipak postojimo.
***
GLAVNI GRAD
Glavni grad je za mene neurotični megapolis koji svoju raznolikost više ne primjećuje. Glavni grad su ljudi u berlinskom S-Bahnu. Sitna Azijatkinja uzbuđeno nekome nešto saopštava na mobitel. Nemam ni mutnu predstavu na kojem to jeziku ona razgovara. Ljuta je i vidim da se u dometu moga uha dešava neka porodična drama, ali nemam načina niti bi bilo pristojno da je išta o tome pitam. Ona je u javnom prevozu ali joj njen jezik stvara zonu privatnosti, prostorijicu unutar koje se nama naočigled bavi nečim dalekim i važnim. Jednako tako govore jedan Francuz, jedna Afrikanka i jedan Slaven čiji jezik ne govorim ali uz malo napora po njegovoj radnoj uniformi i pokojoj riječi shvatam da ugovara neki manji građevinski posao.
Čak i kada ne razgovaraju na telefon nego samo tiho kunjaju, kuckaju po mobitelu ili gledaju kroz prozor u gusti mrak, ljudi u glavnom gradu žive milione života koji se zrakasto šire oko tebe. Glavni grad je mjesto na kojem želiš da budeš. Koliko god da se trudiš, u takvom gradu poznato lice ne možeš slučajno sresti.
***
GLAD
Ništa ne znam o epskoj gladi kakvu u svojim knjigama o logorima opisuju Primo Levi ili Imre Kertesz. Nisam je doživjela. Navodno je dovoljno samo nekoliko dana i preskočenih obroka da naša civilizacijska glazura otpadne. Nekad sebe i ljude koje znam zamišljam izgladnjele i pitam se šta li bi ostalo od naše oholosti, ponosa i dostojanstva.
Svakodnevna glad nas pokreće, tjera da provirimo iz svojih budžaka i zakutaka. Zbog gladi izlazimo u svijet.
Pamtim ratnu sarajevsku poluglad. Trajna je i dovoljno elegantna da ostavlja mjesto stidu – odbićeš hranu ako te ponudi neko manje poznat, ali si zapravo u svakom trenu spreman da započneš s jelom.
Jednom je mama ispekla sasvim mali hljeb, već uveliko smo štedjeli brašno. U kući su se baš tad zatekli naši prijatelji sa dvije male kćeri. Mama je hljeb izvadila da se ohladi. Niko joj ne bi zamjerio da ga je zatim sklonila dok gosti ne odu. Ali onda ne bi bilo ovog sjećanja, bio bi to samo još jedan pojedeni hljeb.
Topli hljepčić je toga dana iznijela pred sve nas polugladne, pred ukućane i goste. Svakome je dopao po komadić. Danas, skoro trideset godina kasnije, mene još uvijek grije mamina odluka da hljeb ne ostavi za kasnije.