foto: Adrijana Vidić

RegionElle: Ljubica Ostojić

godina rođenja autorice: 1945.

ROĐACI IZ DJETINJSTVA

Ako pozornije promotrimo život, iz različitih perspektiva, vidjet ćemo nešto vrlo čudno, ali bome i istinito: život je vrlo sklon matematici. Aha.

Podrazumijevajući osnovne računske radnje (sabiranje, oduzimanje, množenje i dijeljenje), nađu se tu, dakako, i jednadžbe s više nepoznatih, i još štošta razaznatljivog…

No, geometrija je uprav napadna. Sve te kružnice koje život potkraj zatvara oštrim šestarom. Pa trokuti, pravokuti, kvadrati, to je posve jasno iscrtano ili se još iscrtava. Vrlo sam loša s matematikom (blago rečeno). Kroz život sam je vješto zaobilazila. Ali eto, ona mene nije. Sve što je trebalo sustiglo me je, ma kamo bježala. Geometrija je tjerala svoje.

I eto, njih troje stajalo je na uglu ulice i čekalo me. Susret poslije više od pola stoljeća. Tvorili su trokut dok sam žurila da promijenim u četverokut. A znala sam kako je to zapravo kružnica koju je on, život, upravo kanio zatvoriti. Gledala su me radoznalo (kao i ja njih) tri lica. U dubini svakog mogli su se prepoznati likovi one davne djece, dva dječaka i plavokosa djevojčica, iz dvorišta mog djetinjstva. Neka nježnost zamaglila mi je pogled. i poslije prilično vremena osjetila sam toplinu oko srca.

Bilo je to nekako tako davno – a opet nije. Kuća još stoji, duga jednokatnica austrougarske gradnje. Dvorišta i starog bagrema više nema. Svud uokolo su neke ogromne zgradurine, business i shopping centri. Ta kuća je osuđena na rušenje, više se ne uklapa u nove trendove, ne odgovara suvremenim potrebama.

Kad smo se tamo preselili, Baka i Djed došli su u posjet jedne nedjelje. Na naselje.

– Ama mene ko da je vrijeme pregazilo. Ne bih se mogla obiknut nikad. Hajd sobe i to, i nekako. I česma u kuhinji. Ali vidi bolan te avlijetine?! Đe ti je to za normalna čovjeka? Valjda se zna šta je avlija! – čudila se Baka.

– De, stara, šta fali? Suho, svijetlo, prostrano, šta bi ti? De, sinko, ulij tu rakiju, šta si se stisno! Da nazdravimo! E nek je sa srećom!

– Meni se sviđa što je stan okrenut na dvorište. Sunčano je. S ulice je baš mračno – cvala je Majka. Sad je mogla sve po svom, a i za dijete je bolje.

Prvi put su Majka i Otac živjeli sami, u svom stanu, bez intervencija i savjeta od bližnjih. Dakako, u najboljim namjerama. Raskomotilo se to sad, ne pitaj.

– Bako, ja hoću kod vas! Mooolim te! Povedi meee… –tulila sam zbunjeno, ali i povirivala kroz prozor. Gle, stvarno, kolika je ovo avlija! Veća i od parka preko puta Vijećnice. Ma ko Baščaršija! A tu su u redu i šupe. Pa igralište za odbojku. pa još nekih nepoznatih stvari. A iza taraba visoki jablanovi, skoro do neba.

– Avlija treba da je mala, koliko čovjeku treba. I uredna. Ne veli se džabe: Pometi svoju avliju. A vidi ti ovo! Moreš konja trkat!

– Pa jašta, nema kaldrme da se svako malo iz nje travke čupaju! Ovo ti je, Stara, moderno. Sad je drugi vakat, pa i drugi običaji. A ti ćeš, mala, dolazit i ostajat kod nas, ne brigaj. Ono, ovdje ti je blizu i cirkusplac, jesi znala?

– Nisam. Ali ja volim slušat mujezina, i česmu na ulici, i voz, i teta Đulbinog horoza… Ovdje se sluša samo nekakva truba. A ni djecu ne poznajem.

– Truba? Da.

Kuća je bila preko puta vojarne „Maršal Tito“. I sasvim se jasno čula truba, naročito kad najavljuje povečerje. Novi zvuci u mom malom djetinjstvu. Nova faza u mom životu. Novo sve.

E, tu sam iz razmažene blijede djevojčice odrasla u šiparicu. Pošla u školu i išla do polovice šestog razreda, kad smo se svi otud raselili diljem Sarajeva. Tu sam prvi put osjetila nju, Smrt, kad je umro moj najvoljeniji Djedica, Majkin otac, pred moje deseti rođendan. Tu sam toliko toga saznavala i živjela. U drugom osnovne čitala sam svoj sastavak na Radiju. Pamtim taj dio svog života punog nepoznanica, širine, otkrivanja svakovrsnih tajni, snatrenja do u beskraj… I igre, igre, igre, iz kojih sam padala u san onako u letu, prije nego dodirnem jastuk obrazom.

– Ovo dijete ko da je sišlo s pameti. Nikako da se vrati u kuću. Skače po tom dvorištu, pogledom je ne možeš pratit. Dozvat je ne mogu. A već bi mi mogla malo pomoći, pa djevojčica je valjda – žalila se Majka.

– Čujem da ne slušaš. Tučeš se, dolaziš zaprljana i musava. Da ti to nisi poželjela jedna dobar degenek? I da budeš koji dan u kazni, a? – krenuo bi Otac svoje pedagošku poemu.

– Šta je to „u kazni“? – raspitivala sam se.

– Pa, da ne smiješ izlazit u dvorište više dana – objašnjavao je na rubu strpljenja (gdje je često boravio odgajajući mene).

– E ja ti tu neću, u tu… hm. To se ne mora, jelda? Ko to određuje?

– Ja! Tvoj Otac, koji ti želi samo dobro! Jasno?

– Ali, tataaaaa… pa ja se moram igrati! Svi se igraju! – zurila sam u nevjerici.

– Da li se ti svi pentraju na drvo pa tresnu odozgo? Da li se penju na krov šupe pa se uvale u katran koji se ničim ne može očisitit? Ili razvlače šugave mačiće? I skaču dok im ne krene krv na nos? – razgoropadila se Majka, za što je odista morala imati dobre razloge (a ja sam joj ih obilato davala, što jest jest). Prisluškivala bih dalje iz „kazne“, tj. iz sobe u kojoj sam morala i prašinu obrisati.

– Ja nisam pametna šta s njom? Ovako postaje divljakuša. Ma ništa, ko da zidu govorim! Ti nešto smisli! – govorila je plačnim glasom, a kladim se da je i ubrzano treptala.

– Nemoj se toliko nervirati, samo ti migrena fali. A s kim se to igra? Znaš, to su sve djeca mojih radnih kolega, pa nije zgodno… – razmišljao je Otac.

Pedagogija i psihologija djeteta nisu mu bile jača strana, ali ko bi to priznao? Naročito kad se od tebe očekuju značajne odluke i potezi. Hm.

– S dječacima, eto s kim. Djevojčica njene dobi i nema, samo mala Dina i Mira. Tu je i kćerka Direktorova, ali čini se da je ona fino odgojena djevojčica. Malo je starija i već su je upisali u Muzičku školu, na klavir. Ona se prva družila s ovom našom, i s pravom… – raspričala se Majka, i sigurno je sebe vrlo ugodno iznenadila u novoj ulozi.

– De, de… smislit ćemo nešto – raznježio se Otac.

– Samo što prije. Danas su ovog malog I. Dominikovog polili benzinom i pokušali zapaliti. Onaj Bedrijin je glavni, još i gori od nje. Svaki dan se potuku, pa se ja moram sa ženom svađati i ispričavati. A oni opet po svom. Šta sam ja dragom bogu zgriješila?

– Dobro. Nisam znao da je dotle došlo.

– Ih, kako bi i znao kad si stalno po tim sastancima?! Ja sama s njom ne mogu izići nakraj! Ona je tvoja koliko i moja! – povisila je Majka ton.

– Ma vidi mi ženice! Ja te takvu nikad nisam vidio! Svašta! – čudio se Otac.

Tišina. Šta li sad rade? Možda se ljube? Šunjala sam se prema prozoru: gle, svi su napolju i prepiru se oko nečeg… Oko čega?

– Mamaaaa… molim te, mogu li na dvorište? Samo pet minutica? Pa bila sam u kazni i izbrisala prašinu, idi vidit. Tataaaa… pogledaj, svi su na dvorištu, neću skakati i derati se. Fino ću se ponašati. Majke mi!

– Jao, pusti je! Ne mogu više slušati, ne mogu odista. Treba mi malo mira! – vapila je Majka (drameći malčice).

– Dobro. Ali pazi! Moraš se ponašati kao pristojna djevojčica koja će uskoro krenuti u školu! I postati… šta? De, reci!

– Pa… ne znam.

– Titov pionir, eto šta! Ako zaslužiš! Hajd sad, briši!

Na što bih se ja uz ciku i vrisku gotovo skotrljala niz stepenice i bacila među ostale. U igru. Jer sve je bilo igra. Divna, luda dječija igra, kojoj se ne nazire kraja ni konca. Čega smo se to mi igrali tada? Ne znam. Ali nečeg bitnog, garant. Možda života samog.

Gledamo se nas četvero. Četverokut u kružnici. To nije geometrija što ju je život iscrtao i modelirao preko polja stoljeća po našim dječijim likovima. To su njegova remek-djelca, različite osobnosti, sudbine, desetljeća…
Tu je uprav ona kćer Direktorova, plavokosa B., koja je išla na časove klavira. Zatim T. Ljepušan i stidljiv dječak, koji se dosta kasnije doselio pa već time bio zanimljiv. Nema, primjećujem, one dječačke kovrčave kose. S. je dakako tu. On je ovaj susret i organizirao. Bio je najstariji dječak među nama, 2-3 godine koje u toj dobi vrlo znače. On je bio glavni. Svašta je znao, ali nije htio ništa reći, ili vrlo malo. Vodio je igre, razvrstavao nas, tko će gdje i što. Vođa. Mršav i hitar dječak i na jeziku i u akciji. On je imao starijeg brata koji nas, klince, nije konstatirao, ko ni mušice. A mi smo mu se tako divili. Pa imao je tad i svih šesnaest godina, gotov čovjek. Saznajem da je poginuo u ovom suludom ratu, od snajperskog hica.

Gledamo se i napokon krećemo na kavu. U jedan od onih grozomornih shopping centara, s pogledom na S.-ov kuhinjski prozor. Ja ponovno vidim onaj davno posječeni bagrem, zbog čijeg mirisa volim bagremov med (koji ne smijem jesti, ali ga uglavnom uvijek imam). Dogovaramo se da se ponovno i ponovno, barem jednom mjesečno, susretnemo. Nismo se ispričali ni blizu. Valja ispričati preko 200 godina života. Uz svako malo ono: Sjećaš li se? Ne, nije bilo tako nego ovako… A gdje je? Ma nije to bila ona nego neko drugi! On, čuj to!? Ali ja posigurno znam! Jeste! Nije! Ne sjećam se… Zaboravila sam. Ne, ne sjećam se. Rat. Rat. Rat… Prije rata. Poslije rata. U ratu… A ti? A tvoji? Sjećaš li se onoga, svega, svačega…?

– Da, sjećam se.

Tako je bilo divno gristi ledenice sa šupe. Valjati se po snijegu. Pa oni snjegovići mog Oca s početka ove knjige. I u jesen, kad pljušti lišće s onih starih krošnjatih jablanova… I lastavičija gnijezda. Moj zec, živi, pravi… u šupi. Kako se ne bih sjećala? Pa to su najljepši lanjski snjegovi koje pamtim.

Kad bolje promislim, bilo je tu: pravih, teških dječijih suza, modrica, ožiljaka, razbijenih koljena, noseva, okusa gorčine, odbačenosti, dječije surovosti, dječijih bolesti, batina, kazni, osujećenosti, nerazumijevanja, grešaka u koracima, bezrazložne tuge u sumrak, zvonkih jutara, blagdana, svagdana. Bilo je. A opet…

Nas četvero dozivali smo, preko pola stoljeća, djetinjstvo. I što je najčudnije, ono se odazvalo. Nisu tako nevažni lanjski snjegovi. Dapače. Mogu, nenadano, izazvati toplinu oko srca… Uprav kad život iscrtava i zatvara još jednu kružnicu iz svoje nepredvidive geometrije. I kad su dragocjeni i još mogući – anđeli u snijegu…

***

NAPOMENA:

Svete knjige vele kako uglavnom čovječanstvo porodiše Eva i Adam, po Božijoj volji i naputku.

Genetička istraživanja potvrdila su kako većina ljudskog roda ima kao vrsta identičan DNK. Kako svi potječemo iz jedne Obitelji, čak i od jedne Majke, pretpostavka je da je Obitelj izašla iz Afrike preko Etiopije i razišla se sa Svijetom. Ako, s obzirom na genetski materijal, potječemo od jedne Majke, i iz iste Obitelji, kako onda završiti ovo poglavlje?

Nikako. Nemoguće je. Obiteljske pripovijesti, kao ni lanjski snjegovi, nemaju kraja. A početak im je posve neizvjestan.

Anđeli u snijegu, Sarajevo 2013.

RegionElle


Književnost u hotelu
Repeša: Dva sjećanja
Tagore: Molitva
Ugrešić: Kućni duhovi